ULICAMA LUTAM NE BIH LI TE SREO… Jedna od marksističkih postavki kaže da je svaki napredak ujedno i nazadovanje. To je donekle slično yin i yangu - u svakom dobru neko zlo i u svakom zlu neko dobro. U predmobitelsko doba rutina svakodnevnih večernjih izlazaka bila je sasvim drugačija. Moje društvo sakupljalo se svake večeri u sredini pasaža ispod nebodera na Trgu Republike. Ondje bismo se dogovorili gdje ćemo dalje: u kino, kazalište, na neki koncert ili u diskoklub, u neki restoran ili nekome kući. U sedamdesetim i osamdesetim godinama to je bio najpogodniji način zajedničkog dogovaranja jer mobiteli nikome još nisu bili ni u primisli. Dapače, većina mojih prijatelja i kolega bili su podstanari i nisu imali ni fiksne telefone, a ako su i imali bilo ih je teško na njih dobiti jer su većinu dana provodili van kuće. Glavnina društva odlazila je jedno mjesto, nekolicina onih kojima je neko drugo mjesto bilo zanimljivije odlazili su ondje, a nekolicina od nas su se odvojili i otišli sačekati djevojke ili mladiće s kojima su se prethodno dogovorili naći, pa se s njima kasnije pridružiti nekoj od tih skupina. Posebna je priča bila ako je netko poželio sresti nekoga tko nije pripadao tom društvu. Trebalo je otići na mjesto za koje se znalo da ta osoba redovitije zalazi i pričekati. Nekoliko godina je moj redovni krug večernjeg obilaska bio isti. Prvo Pasaž ispod Nebodera, zatim Zvečka u Masarykovoj, ondje su odmah bili Kavkaz i Mali Kavkaz. Odande sam prošao Frankopanskom pored kafića kazališta Gavella, pa se uspeo na Gornji grad do Stare ure i Paleinovke. U nekim godinama su nezaobilazna mjesta bili i Klub filmskih radnika na Britanskom trgu i Klub likovnjaka na Starčevićevom. Ako je netko želio mene sresti, obično je postavio zasjedu negdje na tom putu i uz malo strpljivosti mogao me je dočekati. Ako sam ja poželio nekoga vidjeti, obišao sam sva mjesta gdje sam očekivao da bi se ta osoba mogla pojaviti i ostavljao poruke kod svakoga koga sam poznavao. Da bi se nekoga našlo trebalo je preći poprilično kilometara, otprilike kao što se danas love Pokemoni. - Jesi li vidio XY? - Ne. - Molim te, poruči joj/mu kad je/ga vidiš da je/ga tražim. U slučajevima kad se radilo o nečemu važnom i hitnom, zamolilo se da se poruka proširi i dalje svakome tko pozna ili bi mogao poznavati tu osobu. Na taj način je zapravo svatko iz vrlo širokog kruga bio u toku tko koga traži. Problem je nastajao ako se željelo sresti nekoga, a htjelo se izbjeći da svi to saznaju. U tom slučaju se pređena kilometraža značajno povećavala. Posebna je situacija bila kad se željelo sresti nekoga s kojim još niste bili u takvim odnosima da biste mogli razaslati poruku. Prvo je trebalo obići sva popularna okupljališta da bi se otkrilo gdje ta/taj izlazi. Zatim je trebalo ondje provesti dosta vremena da bi se utvrdilo u koja vremena se pojavljuje. Nakon toga je trebalo u ta vremena biti ondje što češće i vrebati priliku da za upoznavanje. Nakon pojave mobitela i interneta, takav način okupljanja i susretanja postao je nepotreban i besmislen. Danas je nemoguće razumjeti sve dimenzije i dubinu svojedobno popularne pjesme "Ulicama kružim ne bi li se sreli", a teško da bi nešto s takvom tematikom moglo postati hit. Danas je glavni početni problem pribaviti broj mobitela osobe do koje je nekome stalo. Danas je nemoguće nekome mlađem predočiti onu sreću kad se napokon, nakon nekoliko dana kruženja, naletilo na osobu koju se tražilo. Uloga slučajnih susreta bila je značajnija. Krenuo si tražiti nekoga i završio s nekim drugim. Život je bio nepredvidljiviji. Poneki problemi i poteškoće upravo u načinu kako se rješavaju i otklanjaju imaju posebnu draž. |
Nije tišina kad se ništa ne čuje, tišina je kad se dobro čuje iz velike daljine. Postao sam toga posebno svjestan otkako sam se preselio u jednu vrlo mirnu i iznimno tihu ulicu. Kad sjedim s prijateljima na terasi moramo razgovarati šapatom jer se uobičajeni glas čuje sto i pedeset metar uz i niz susjedstvo. Na isti način kao što se mene čuje, čujem i ja druge. Na oko pedesetak metara od mog prozora po najgoroj vrućini neki građevinski radnici nešto posluju oko jedne nove kuće. Čujem ih kao da su mi metar i pol ispod prozora. Ne moram se truditi da prisluškujem, ne mogu a da ne čujem svaku riječ. Jedan oduševljeno govori, a ostali povlađuju: - Kako bih ga rado sreo i upoznao! Samo da mu kažem - svaka ti čast! Svašta si napravio, a nitko ti ništa ne može! Zainteresiram se o kome to pričaju. Koga bi radnik koji se znoji na paklenskoj vrućini tako rado sreo? Thompsona! Pjevača. (Patriotski piše svoje ime sa - Th!) Oduševljeni govornik nekoliko puta ponavlja: - Svaka mu čast! Svašta je napravio, a nitko mu ništa ne može! Svaka mu čast! Svašta je napravio, a nitko mu ništa ne može! Izjava se sastoji od tri dijela: prvo - svaka mu čast, drugo - svašta je napravio i treće - nitko mu ništa ne može. Prvo pokazuje priznanje i divljenje. On je njihov idol. Drugo je zanimljivo: uopće ne govore o njegovoj muzici, ona ih nimalo ne zanima, ne govore ni o njegovim idejnim stavovima i porukama nastupa i javnih izjava, ni na njih ne obraćaju pozornost, donekle ih zanima kao nešto dostojno poštovanja sama uspješnost po sebi. Dapače, ono „svašta“ podrazumijeva da bolje što je muzika gora, što su poruke šokantnije i neprihvatljivije jer je time završni dio izjave drastičniji - a nitko mu ništa ne može! To! To da radiš što ti se prohtije, bez obzira koliko narušavao sva mjerila zdrave pameti i dobrog ukusa - a nitko ti ništa ne može! - to je ono o čemu sanjaju. Ono da netko otkrije nešto zbog čega zasluži Nobelovu nagradu za znanost, pa ga nakon toga svi poštuju, to je sasvim nezanimljivo. Em se moraš decenijama truditi za tako nešto, em je sasvim normalno da te nakon toga cijene. Tko god se dovoljno potrudi može tako nešto. Ali to da brljaviš i izvodiš svinjarije, a nakon toga te odmah svi cijene, sjajno zarađuješ i nitko ti ništa ne može - to samo rijetki i odvažni mogu! Da mu je samo sresti Thompsona samo da mu kaže - svaka ti dala! Moram priznati da mi tako nešto nikada nije palo na pamet. Preciznije, nije mi palo na pamet kao nešto pohvalno. Sjećam se kada sam prvi zamijetio takvo ponašanje. Sredinom osamdesetih godina tadašnja država je činila sve moguće da se Mimarina zbirka umjetnina preseli u Zagreb, u Hrvatsku, u Jugoslaviju. Dali su mu na raspoloženje palaču u Gornjem gradu da u njoj živi i pohrani umjetnine dok se ne pripremi reprezentativniji prostor za izlaganje, uredili su ono što je danas poznato kao Klovićevi dvori, Mimara je pri tome zahtijevao sve i svašta, a kada su mu sve udovoljili kapriciozno je rekao - ne, neću, dajte mi drugu zgradu, onu na Rooseveltovu trgu u kojoj su gimnazije…. I sve je počelo ispočetka. Iselili su gimnazije, preuredili zgradu… Svaka čast njemu i njegovoj zbirci, ali ja bih ga tada najradije šupio nogom u guzicu i poslao nazad u Austriju, neka ondje izvolijeva što god hoće. Slično se ponio i Pogorelić. U jednom je trenu poželio smjestiti svoj dom na Gornji grad, našli su mu reprezentativnu staru kuću, obnovili je, ponudili mu, a onda je on rekao da mu nije dovoljno dobra. Ni jedne ni druge priče se ne sjećam ni točno ni u pojedinostima, dobro se sjećam jedino da su obojica pokazala takvu razmaženu kapricioznost i infantilnu zahtjevnost da je to graničilo s nevjerojatnim. Javnost se bila podijelila, treba li im udovoljiti ili ne, ali nitko nije obratio pozornost na ono bitno - da je na djelu bio takav bezgranični i bezobzirni egoizam koji je morao uroditi Škegrom, Kerumom i Mamićem. Naravno da postoji ogromna razlika između Pogorelića i Mimare nasuprot Thompsonu i likova poput Dikana Radeljaka. Naravno da se prvi ne mogu otpisati kao što se može druge. Apostoli su barem uzvraćali nekakvom vrijednošću, u epigona se vrijednost topi kao što egoizam raste. Ali među njima postoji povezna nit. Ono što su oni započeli onda, ovi današnji nastavljaju. Raditi što god kome puhne, a nitko im ništa ne može. Tako gledano ne da nije važno što je Thompson primao novce od HDZ-a, što nije podmirio poreze, što je kao veliki rodoljub vlasnik radio-stanice u Srbiji, što propagira sirovi nacionalizam, nego je sve to tek preporuka. Da propagira Ku-klux-klan ili nešto još ekstremnije, bilo bi još bolje. Što gore to veći dokaz da mu nitko ne može staviti soli na rep. Da ga ulove u incestu, pedofiliji, sodomiji i homoseksualizmu, samo bi ga još više cijenili oni u čijim očima je velik - naravno, dokle god može i dalje što god izvodio. Nije Thompson jedini koji se tako ponaša. Novine su prepune naslova koji alarmantno vrište o lopovima, prevarantima i štetočinama svake vrste koji prisvajaju irealne sume novaca, čine nesagledivu štetu ili se bahate na tuđi račun preko svakih granica i nikome ništa. Mnogi se čude kako narod sve to podnosi, zašto se ne buni više od toga da tek ponegdje netko vrisne, a ostali samo ponegdje poneko potiho gunđaju. Jednostavno. John Steibeck je rekao da socijalizam nikako nije pustio korijenje u Americi jer siromašni ne vide sebe kao eksploatirane proletere nego kao privremeno još neostvarene milijunaše. Na isti način se ni naš narod ne buni protiv svojih eksploatatora: ne vide ih kao krvopije, nego kao idole. „Američki san“ je decenijama propovijedao da svatko preko noći može postati milijunaš, „hrvatski san“ je da svatko preko noći može postati veća stoka od svih ostalih i prethodnih. |
VELIČANSTVENA
BREDA BEBAN Breda Beban prijateljica je iz gimnazije. Nebrojeno puta našli su se u obližnjoj "Plješivici" iza ugla dok smo markirali, nebrojeno puta našli se s društvom u gradu, na tulumima i drugim provodima. Breda je bila sjajna cura: bistra, šarmantna, draga, dobra… Nakon diplomiranja posvetila se umjetnosti. Moram priznati da me ono što je radila nije odviše impresioniralo. Dapače, imao sam dojam da je zajebava, da povlači ljude za nos. Zbog toga uopće nismo razgovarali o onome što radimo: niti sam ja spominjao njene umjetniče eskapade, niti je ona spominjala moja postignuća u novinarstvu ni knjige koje sam objavio. Pored toga ostali smo dobri prijatelji koji se sreću rjeđe nego u gimnaziji, ali svaki put nas to oboje obraduje. Znao sam da mnogi u umjetničkoj branši izuzetno cijene Bredu i bilo mi je to samo drago. Veselilo me da mi je prijateljica uspješna, iako sam to pripisivao prvenstveno njenom enormnom šarmu, a ne onome što je radila. Godine 1990. s životnim partnerom emigrirala je kao i brojni drugi prijatelji i poznati. Otišli su u London. Često sam se pitao kako joj je ondje, pa mi je s olakšanjem prijala vijest da je ondje uspjela još bolje nego u Zagrebu. Povremeno je svraćala u Zagreb i u više navrata smo se sreli i natenane popričali, sve izbjegavajući ocjenu onoga čime se bavila, a ona se susprezala da mi o tome išta govori, niti sam ja njoj pričao o onome što radim. Prije nekoliko godina je umrla. Hrvatski filmski savez je posthumno objavio DVD s njezinim filmskim radovima. Razmišljao sam o pokojnoj prijateljici i u svojevrsnoj osobnoj komemoraciji sjeo sam pred ekran da to natenane odgledam. Gledam, gledam, nešto zanimljivije, nešto manje zanimljivo, mislim si svoje i odjednom - čudo! "Jasonov san". Bio sam već pomalo otupio, odbludio u svoje misli, pa nisam pažljivo pratio početne objave i začudio sam se - kako je ovaj film hollywoodske produkcije zalutao među Bredine radove? Uradak me na prvo gledanje zgrabio. Krenuo sam ga pozornije pogledati i drugi put i zgranuo se - to je Bredino djelo! Od tada sam ovaj filmić odgledao barem pedesetak puta i svaki put mi je djelovao sve bolje i bolje. Dapače, retroaktivno je to promijenilo i moj pogled na sve ostalo što je Breda uradila. Znajući da je bila sposobna napraviti "Jasonov san" sasvim drugačije sam gledao i cijenio sve ono što mu je prethodilo. Zakašnjelo i nepopravljivo shvatio sam koliko sam griješio. U nijednim novinama koje sam uređivao ni ijednom članku kojeg sam napisao B.B. nije bila ni spomenuta. Da sam ranije znao ono što sada znam, Breda bi bila jedan od nezaobilaznih likova u mom novinarskom radu. Nije mi utjeha da nisam jedini koji je tako pogriješio, koji se prema njoj ogriješio. Koliko god ju je Zagreb razočarao, koliko god joj je ogadio premda ga je i dalje voljela, upravo su Zagreb i Hrvatska najviše izgubili jer su u njemu u posljednjih četvrt stoljeća stasale generacije u kojima nitko nije imao priliku upoznati Bredu Beban. Breda Beban "Jason's dream" from Kalfayan on Vimeo. |
Ljepotu neke zemlje čini ono što su ljudi napravili od onoga što su od prirode zatekli. Zemlja nije samo krajolik i vegetacija, nego i ceste, pruge, mostovi, dalekovodi, brane, kanali, naselja… To je još vidljivije u gradovima, gdje je i ono malo što se od prirode može vidjeti ili brižno sačuvano ili još nije stiglo biti uništeno ili je znalački uzgajano i održavano. U ljudskom je svijetu sve premjereno i dotaknuto, svaki je kamen nekom rukom okrenut, znojem ili krvlju zaliven, sve što postoji je uz smijeh ili škrgut zubi postavljeno, a što duže traje, to je više priča o ljudskim životima uza sve obavijeno. Mladi ljudi i turisti mogu se diviti ljepoti zemlje, oblicima, bojama i omjerima, neopterećeno promatrajući, uživati u ljepoti, zanimljivosti i živosti gradova: ulica, zgrada, trgova, parkova, spomenika… Ali što duže negdje živiš, a nisi slijep, gluh i glup, događa ti se mnogo toga, i ne samo tebi nego i tvojim bliskima, poznatima, događaju se stvari za koje saznaš, čuješ svjedočanstva, čitaš u novinama, pa se i najljepša zemlja - prenapučena saznanjima i uspomenama - može premetnuti u gadljivo, odbojno okruženje. Za dostojanstven spomenik znaš da je podignut nikogoviću, umjesto lijepe fontane sjećaš se još ljepše koju je ta zamijenila, za maštovito raskršće znaš da je loše projektirano i još lošije izvedeno, gledaš školu i misliš koliko je pri njezinoj gradnji ukradeno, moćna tvornica je nepošteno prisvojena, ledina prijevarom iskrčena, sud je izvorište bezakonja, bolnica leglo korupcije, iza svakog ugla nailaziš na tragove gluposti, a prekrasna palača ti samo pobuđuje ogorčenje jer bi njen vlasnik zapravo trebao biti u zatvoru. I onda - koliko god zemlja lijepa bila - možeš je prestati voljeti, isto kao što neku drugu zemlju surove klime, škrtog krajolika i siromašnu možeš zavoljeti ako shvatiš da na svakom koraku nailaziš na tragove ljudskih vrijednosti i ljepote čovječjeg duha. |
Lova leži na cesti! Nofci, penezi, genge…Treba se samo sagnuti i uzeti. Dobro, ne uvijek, ali tko to ne zna, neće ništa naći nikada. Prvi slučaj kojega se sjećam da sam se to osvjedočio dogodio se još kada smo svi dečki u ulici imali manje od deset godina. Jednoga dana, nas sedam-osam, zaboravio sam zašto, krenuli smo u ekspediciju u susjedne kvartove. Odjednom, ispred Gliptoteke, na cesti leži novčanica! Nasta raspra. Banknota je kolala iz ruke u ruku. Bila je crvena, na njoj je pisalo 100 DINARA i bila je naslikana neka djevojka iza koje se vidio Dubrovnik. Takva novčanica ne postoji! To su strani novci! Kako bi bili strani novci, kada piše DINARI i JUGOSLAVIJA i svašta još na našim jezicima?! Ma to je srećka! Evo tu piše broj, pa ako izvuku taj broj, onaj koji ima srećku dobije 100 dinara! Ako je srećka, onda je zastarjela. Ima i datum na njoj, davno prošao. To je nekakva bezvrijedna reklama! Da nije bezvrijedna, zašto bi je netko bacio? Na kraju nam dojadila prepirka, novčanica je bačena na isto mjesto gdje je i nađena, a dečki požurili kamo smo nakanili. Ja ostao zadnji i pokupim je. Naime, ja sam tada bio jedini koji je čitao novine. Dobro, ne baš sve u novinama, ali sam ih svakodnevno prelistao u potrazi za dječjom stranicom. I prisjetio sam se da je nekoliko dana ranije u novinama bio članak o tome da se puštaju u opticaj nove novčanice, uz članak su bile i slike, ali sam ih zaboravio. Moju tvrdnju o tome svi su ismijali. Novci su oduvijek i zauvijek isti! Doduše, postoje i stari novci, ali oni su stari barem tisuću godina ili su iz Austro-Ugarske. Dečki na jednu stranu, ja na drugu. Oni odprašili dalje, ja nazad. Čim sam se vratio doma, bacim se na stare novine i nađem članak. I vidim - novih sto dinara je upravo ono što imam u džepu! A sto dinara je tada bila lova do krova! Ne samo za one mlađe od deset godina! Informacija je novac. Znanje je novac. Doduše, ne uvijek, ali onaj koji to ne zna nikada se neće moći uvjeriti u suprotno. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)