utorak, 03.11.2015.

otimanje zaboravu

- revitalizirani post od 14.7.2012.

U mom sjećanju postoji niz ljudi kojih se više ne sjećam. Ne mogu zaboraviti da sam ih zaboravio, svako malo se toga prisjetim. Nebrojeno puta sam proživio Cesarićevu pjesmu „Vraćanje“, samo što ljudi koji meni nedostaju nisu mrtvi nego nestali, to jest, čak i ako su u međuvremenu umrli, ja to ne znam i za mene su samo nestali.

Postoji velik broj ljudi s kojima sam bio dobar i koji su uglavnom devedesete i devedeset i prve naprosto nestali, nestali iz grada i nestali iz mog života. Znam da postoje ako su još živi, ili da su postojali ako su u međuvremenu umrli po tome što dobro znam da postoje i oni koji su na sličan način nestali ako ne iz mog života ono iz svakodnevnog okružja - oni koji su otišli. Otišli su prijatelji iz djetinjstva iz ulice Milan Grbić i Rade Drobac, otišli su kolege s posla kao Đorđe Mišković i Živko Milić, otišli su prijatelji poput Gorana Babića i Dubravke Ugrešić, poznati poput Đonija Štulića i Mire Furlan, otišli su oni s kojima sam kasnije ponovo uspostavio veze preko Facebooka poput Ljubice Trbović i Vukana Simonovića, a umjesto svakog navedenog imena mogao sam napisati druga dva. Preciznije rečeno - bili su prisiljeni da odu. Da su bili prisiljeni otići govori iskustvo onih koji su odbijali otići, poput Dobroslava Gračanina i Minje iz "Poleta", pa su na kraju ipak otišli. Uz svakoga kojeg se dobro sjećam postoji i ne znam koliko njih, možda stotinjak, kojih se ne sjećam, koji su često nestali tako neprimjetno da nisam ni primijetio da su nestali.

Kadikad listam stare fotografije i zaustavim se nad nekim likom - pa gdje je on (ili ona)?! Nisam ih vidio barem dvadesetak godina! Kako su se ona ili on uopće zvali? Što je sada s njima? Ili prolazim ulicom, podignem pogled i spazim neki prozor na katu i prisjetim se - pa u stan iza tog prozora sam svojevremeno navraćao, češće ili samo jedanput, živjeli su ondje neki prijatni ljudi, okupljalo se zgodno društvo, ali tko su to bili, tko je ondje stanovao? Dok sjedim u kafićima kadikad me nailazak nekoga podsjeti na nekoga tko je isto tako dolazio, ali tko je to bio?

Pa se pitam: ako sam ja, koji to ne želi, tako temeljito zaboravio ljude s kojima smo živjeli, radili i prijateljevali, kako li ih se mogu sjećati oni koji su željeli i koji se raduju što su nestali? Pitam se - kako je moguće da nisam ni primijetio da su nestali i da sam zaboravio da su ikada ovdje bili?

Pitanja valja preokrenuti da bi se došlo do odgovora. Zaboravio sam najveći broj onih koji su nestali upravo zato jer nisam ni primijetio da su nestali. Bilo je ljudi s kojima sam bio dobar, koje sam sretao često, gotovo svakodnevno, ali bez dogovora da se sretnemo. Nekima ni onda nisam znao imena i prezimena već samo ime ili nadimak. Neki su dolazili u kafić u koji sam svakodnevno svraćao, drugi radili u poduzećima u koje sam često dolazio, susjede sam često sretao u autobusu, ženu koja je prodavala novine u kiosku na uglu ulice viđao sam svakoga dana… Ako bilo koga od njih nisam vidio dan-dva ili tjedan ili dva, nisam ni mislio o tome ni pridavao nikakvo značenje. Sedmice su se protegle u mjesece, mjeseci u godine i najveći broj takvih sam zaboravio i prije nego sam primijetio da su nestali. Uostalom, događalo se to u vrijeme kada smo svi ionako imali previše svojih briga da bi još stigli brinuti tuđe.

Događalo se to u vrijeme kad je mnogo toga nestajalo, kad su nestajale knjige, pa se i nestanak ljudi u to skladno uklopio. Mnogo toga je nestalo tako temeljito da mnogi tvrde da toga nikada nije ni bilo.

Trebamo li vrednovati one koji danas nešto imaju po tome što imaju ili po tome ako to imaju upravo zato jer nečega drugoga ili nekoga drugoga više nema? Kako god bilo, preostaje pitanje što smo postali mi koji smo ostali?

U mom su sjećanju pored nezaboravnih i dalje oni koje smo zaboravili.
- 10:23 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker