IZNEVJERENA
OČEKIVANJA
Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća prije svake kino- predstave prikazivale su se „Filmske novosti“. Dramatični crno-bijeli kadrovi prikazivali su puštanje u pogon novih hidroelektrana, tvornica, tvorničkih pogona, probijanja tunela, otvaranje novih bolnica, škola, znanstvenih instituta, proizvodnih pogona, sa tvorničkih traka su izlazili novi traktori, elektromotori i roba široke potrošnje, vojska je ponosno pokazivala nove tenkove, avione i torpedne čamce, na omladinskim radnim akcijama izgrađivale su se ceste, pruge i brane, po poljima su orali i vršljali traktori i kombajni... Nije bilo razloga ne vjerovati onome što se vidjelo na filmskom platnu jer smo i u svakodnevnom životu svi svjedočili da se otvaraju nove ambulante i dječji vrtići, grade zgrade, mostovi i sportski tereni. Bilo je to vrijeme kad su se tvornice otvarale, a ne zatvarale, radnici zapošljavali, a ne otpuštali.
Opći rast bio je zamjetljiv i u svakom domaćinstvu. Pojavili su se kuhinjski hladnjaci, te majke više nisu trebale svakog jutra na tržnicu. Usisavači za prašinu postojali su od ranije, ali do prelaska pedesetih u šezdesete nabavilo ih je svako kućanstvo. Počele su se kupovati mašine za pranje rublja, pojavili su se deterdženti. Pojavila se plastika i svi su nagrnuli kupovati plastične lavore, vaze i posuđe. Otvarali su se prvi dućani-samoposluživanja, a u njima se mogla kupiti juha u vrećicama. Pored „Politikinog zabavnika“ počeli su izlaziti „Plavi vjesnik“ i „Kekec“, sveske sa stripovima Andrije Maurovića, a odrasli su kupovali „Vjesnik u srijedu“, „Globus“ i „Arenu“. . Počela je emitirati televizija...
Napredak je bio očit na svakom području. Madicina je provodila opća cijepljenja, pojavio se streptomicin, počeli primjenjivati antibiotici... Počele su se koristiti kontracepcijeske pilule i spirale za ugrađivanje. U crkve su redovno išle uglavnom bakice koje su jedva hodale. Miroslav Cerar je osvajao olimpijske zlatne medalje na konju s hvataljkama, a Ivo Andrić je dobio Nobelovu nagradu za književnost.
Kao što bi rekao Abdulah Sidran – „Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo!“ Život krajem šezdesetih se uvelike razlikovao od onoga početkom pedesetih godina, postao je to sasvim drugačiji život. Ljudi su počeli kupovati automobile, graditi vikendice, odlaziti na turistička putovanja u inozemstvo. Od zaostale zemljoradničke zemlje postali smo razvijena industrijska zemlja u kojoj je počinjao cvjetati i turizam.
U školi smo učili, a kroz novine smo se dodatno informirali da socijalizam raste, svijet se povezuje, povijesni tok nezaustavljivo ide prema komunizmu. Ujedinjene nacije su bivale sve uglednije i djelotvornije. Vjerovali smo da će ratovi uskoro zauvijek prestati, glad i bolesti se zauvijek iskorijeniti, da će svi ljudi postati braća.
Gotovo svakoga dana smo čuli za neko novo znanstveno, tehničko ili privredno ili drugo dostignuće kod nas ili u svijetu. U svemir je lansirana prva raketa, prvi satelit obišao zemlju, u svemir je poslano prvo živo biće – pas Lajka, za njim je uzletio i prvi čovjek – Gagarin, krajem šezdesetih Amerikanci su stigli do Mjeseca. Bili smo uvjereni da će jš za naših života biti uspostavljene prve kolonije na Marsu. Kad se šezdetih pojavila parola „The sky is the limit“ bez glatko smo je prihvatili jer je nismo očitavali samo metaforički nego i bukvalno.
Vjerovali smo da je napredak na svim poljima nezaustavljiv i rasli u svijetu koji se istovremeno razvijao. Svakim danom bili smo veći, jači i pametniji i bili u tome usklađeni sa svime oko nas i svijetom u cjelini. Živjeli smo optimizam koji je danas nemoguć i nezamisliv. Da nam je itko došao sa zamislima da ćemo se jednoga dana ponovo susresti sa srednjevjekovnim zamislima koje se ozbiljno pokušavaju, a često i uspijevaju ponovo uzimati u obzir i primjenjivati, smatrali bismo da smo naišli na sažaljenja vrijednog slaboumnika.
Ovo u što se cijeli svijet izrodio... Uzlet se u jednom trenutku premetnuo u saltomortale, napredak je skrenuo pogrešnim putem, nove tehnologije umjesto oslobađanju i obogaćivanju služe porobljavanju i osiromašenju. Mi tada rođeni, čak i ateisti, dublje nego itko možemo osjetiti težinu Ujevićevih stihova iz „Svakidašnje jadikovke“:
–O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.
Mi smo generacija na odlasku, nama ionako nije mnogo preostalo, što nam je bilo suđeno manje-više smo uglavnom proživjeli. Žao mi je naših nasljednika, zabrinut sam za njih.
|