niko nije mogao živ da pređe kolosek

srijeda, 07.03.2012.

TRENUTAK NA

VRHU IGLE

Moj prijatelj Milosav Slavko Pešić, književnik iz Smedereva, nevjerojatan lik i sjajan književnik, ima izuzetno kvalitetnu web-stranicu. Nedavno je objavio novi roman, ISAIJA. Tim povodom je na stranici objavio zapis koji ću dobrim dijelom prenijeti jer govori o temi kojom se bavim ili je tek uzgred spominjem u nekoliko posljednjih postova:

U prvoj dekadi juna 1968. počeo sam da razmišljam o knjizi poput Isaije. Kao da su mi se najednom – a verovatno je tako i bilo – oči otvorile. Zenice, čini mi se, bile su na ivici pucanja. Stajao sam, na kamionetu, pored Veljka Vlahovića, koji se neverovatno znojio – nikada ranije nisam video krupniji grašak - nadohvat plavim šlemovima, na nekoliko koraka od podvožnjaka – koraka koje niko neće moći, i pored silne želje, od hiljada nas, tog dana da prevali.

Veljko je poslat da vadi kestenje koje je žarilo na sve strane. Miloš Minić nije uspeo da se popne na kamionet. To je umalo platio glavom.

--------------------- preskačem manji dio -----------------------

Stopirao sam 1971. sa Avale da se domognem Beograda. Zaustavio se meni najdraži auto, spaček, s prijatnim vozačem. U razgovoru smo se dotakli junskih dana 68.

Lipanjska pobuna studenata u Jugoslaviji 1968. započela je pred Radničkim univerzitetom u blizini Studentskog grada u Beogradu. Citiram Hrvoja Klasića iz knjige „Jugoslavija i svijet 1968.“: „Oko 20 sati počinju prvi sukobi između redara na ulazu i nezadovoljnih studenata, koji će eskalirati masovnom tučnjavom i razbijanjem prozora. Neredi doživljavaju kulminaciju dolaskom sedamdesetak policajaca koji upotrebom gumenih palica i šmrkovima nastoje rastjerati okupljenu masu… tako da se na Studentskom trgu oko ponoći okupilo više od tri tisuće studenata… Na oduzetom vatrogasnom vozilu počinju se izmjenjivati govornici, a sadržaj njihovih govora nadilazi problematiku fizičkog obračuna s policijom. Spominju se nepravilnosti u društvu, iznevjereni ideali i neopravdano bogaćenje, skandira se jedinstvu radnika i studenata, a protiv „crvene buržoazije“… Nešto prije 1 sat povorka od oko 1500 studenata, s vatrogasnim vozilom na čelu, dolazi do podvožnjaka, gdje ih već spremno čeka kordon policije… ponovno dolazi do masovnog, ovaj put još žešćeg sukoba policije i studenata… studenti pale vatrogasno vozilo i guraju ga niz podvožnjak na policijski kordon…“ Nastavljam s Pešićevim pričanjem:

Najednom, kao da ga je neko poslao, čovek upita da li je bio nekakav voz na pruzi kod podvožnjaka.

Potvrdio sam; bila je kompozicija zatvorenih furgona. Dodao sam da je prilično čudno manevrisao taj voz, kao da je imao obeleženu tačku na kojoj će stati. Pomerao se, bezmalo, po pola metra, tamo-amo, kao da nišani.

Pomislio sam da je poslat da bi nam i tako neizvesni prelazak preko pruge omeo, onemogućio, zagorčao. Polje se plavilo kao okean. Previše je bilo narodne milicije.

Nadletao nas je helikopter sa snimateljima. Za razne službe.

Kako se ponašala milicija, upita vozač. Verovatno prema naređenju, uzvratih. Ko je bežao nazad, u Studentski grad, nije morao da izbegava pendreke; proći će bez masnica. Ko je bio uporan da pređe prugu dugo je vidao uboje.

Još pamtim visoke kupe cipela koje su izgubile vlasnike.

Ja sam pukovnik, najednom će vozač. Bio sam komandant u tom vozu, koji jeste nišanio. Imali smo naređenje da ne dozvolimo studentima da pređu prugu i dođu u Beograd.

U furgonima je bila vojska. Naoružanje. Mitraljezi.

Pogledao sam vozača. Nisam verovao ušima. Klimnuo je glavom. Da, rekao je. Niko nije mogao živ da pređe kolosek.

Pešić je čovjek kojemu valja vjerovati, pa ako vozač spačeka koji ga je poveo nije izmišljao, malo je falilo da događaji kod podvožnjaka u lipnju/junu 1968. pođu drugačijim, tragičnim tokom. Da se netko od studenata sjetio da bi mogli pokušati zaobići kordon milicije i preći preko nasipa koji je presijecao nadvožnjak, pokušati se provući ispod vagona koji su stajali na pruzi na nadvožnjaku, došlo bi do takvog krvoprolića da bi to promijenilo sudbinu zemlje. Na isti način, da se nisam uspio zadržati na vrhu zida na koji sam naskočio pokušavajući doprijeti do vrata američkog konzulata sa stražnje strane (pogledaj prethodni post), da sam se strovalio između četiri milicajca, izvjesno bih pobrao dobrih batina, eventualno završio u zatvoru, izgubio nekoliko ispitnih rokova, pao godinu… - život bi mi krenuo drugim tokom.

Ima takvih povijesnih i životnih trenutaka u kojima samo slučaj, puka sreća, određuju nastavak jer se sve slučilo da može krenuti na razne, čak dijametralno suprotne strane, pa nešto nebitno ili čak nevjerojatno odlučuje kakav će biti ishod.

- 17:18 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>