subota, 06.11.2010.

patuljci nasrću na Snježanu

Vikend je, pretpostavljam da barem neki od vas imaju više vremena nego preko radnog tjedna, pa ću si dozvoliti da ovdje plasiram poduži tekst, dapače, najduži od svih tisuću i tri stotine upisa koliko ih već ima na ovom blogu.

Čitam u novinama da je nešto što se naziva HKV podiglo sudsku tužbu povrijeđeno knjigom Snježane Kordić „Jezik i nacionalizam“. Dakle, s jedne strane imamo budalaše predvođene jednim od najvećih lokalnih štetočina koje znam, a s druge knjigu koja tako superiorno savlađuje tematiku koje se prihvatila da im ne preostaje drugo nego nemoćno pištati, bacati anateme ili se pokušati osvetiti svima koji su na bilo koji način sudjelovali u objavljivanju te knjigu. Kad su već tako povrijeđeni, kulturni, a „ljudi od pera“, što ne napišu drugu knjigu kojom bi argumentirano opovrgli sve što ih u prvoj smeta? Tim više što se H.H. svojevremeno busao u prsa zborno pjevajući u hordi onih koji su zagovarali metodu „knjigom na knjigu“, a vidimo što je od tog zagovaranja ostalo kad neka knjiga njima nije po volji.

Knjiga Snježane Kordić je takva da bi je poput svojevrsne Biblije trebao imati u kući svatko tko upravo sada želi znati gdje zapravo živi, tko se ne želi pomiriti s mitovima i lažima, naročito ako se smatra hrvatskim intelektualcem. No kako to kod nas biva, da mnogi pričaju o čemu pojma nemaju, objavit ću ovdje poglavlje „Otkuda konflikt“ iz te knjige da vidite barem donekle kako se u njoj piše.

Naravno, čovjek se pita, ako je postojala jezična ravnopravnost, i ako su nacije zakonski bile ravnopravne, zašto je onda došlo do konflikta? Do konflikta je došlo jer je država bila organizirana tako da ju konstituiraju grupe u obliku nacija, koje se nalaze u stalnoj konkurenciji pri raspodjeli dobara unutar zajedničke države: »ravnopravnost nacija nije ukinula suprotstavljenost među njima. Naprotiv, suprotstavljenost je ostala - u obliku čiste konkurencije, bez ikakvog sadržaja. U Bosni ni do danas nije shvaćeno što zapravo čini osnovnu razliku između triju nacija. A stvar je u tome da nacije međusobno konkuriraju; i to je već to. Da bi se ovo bolje razumjelo, potrebno je tri velike bosanske nacije zamisliti kao tri kandidata za jedno radno mjesto koja su jednako stara, jednako dobro obrazovana i istog spola. Poslodavcu je u takvoj situaciji svejedno koga će od njih zaposliti. Ali kandidatima nije svejedno, iako su slični. Neka mi je drugi sličan, ali ja sam ipak ja!« (Mappes-Niediek 2005: 64).

Sistem raspodjele dobara u Jugoslaviji zahtijevao je da se svatko mora odlučiti za pripadnost nekoj grupi-naciji: »Etnička neutralnost je u tom sistemu logično bila nemoguća« (ibid.: 67). U takvom sistemu, »kad se svi resursi dijele prema čvrstoj kvoti na pripadnike grupa, mora se osigurati da svaki pojedinac ima pristup resursima preko neke od grupa i da se nitko ne može dva puta poslužiti npr. zato što istovremeno pripada dvjema grupama. U koju grupu se čovjek svrstao bilo je svejedno što se tiče pristupa resursima jer ravnopravnost svih je i bila cilj i svrha tog sistema. Apstraktni propis da se negdje mora pripadati prethodio je mogućim posebnim sklonostima i povijesnoj tradiciji pojedinca. Zato u Jugoslaviji nije nikad dovođena u pitanje sloboda da se čovjek sam deklarira; nacionalnost je po općem priznanju bila subjektivan kriterij, a ne objektivan pa da ga utvrđuje nekakva ustanova na osnovi specijalnih obilježja. Čovjek je samo morao nekamo pripadati« (ibid.: 65).

Nacije su u Jugoslaviji postojale ne zbog međusobnih razlika, nego zato jer ih je sistem raspodjele dobara reproducirao: »Nisu nekakva zajednička povijest ili zajedničke vrijednosti i shvaćanja davali karakter nacijama u Bosni i u čitavoj Jugoslaviji, nego je to činila njihova međusobna, sadržajno ispražnjena, konkurencija. Tri velike nacije nisu uopće nastojale prije rata da se što je moguće jasnije razlikuju jedna od druge. Nisu trebale kulturu da bi si dale identitet. Pa nacionalnost je pisala crno na bijelom u radnoj knjižici. [...] Velikim nacionalnim zajednicama nije bio potreban kulturni identitet. One su stajale u opoziciji jedna naspram druge i time se međusobno opravdavale. [...] Takve grupe, koje se definiraju odnosom konkurencije jedna prema drugoj, imaju malo što zajedničkoga s ’nacijama’ u povijesnom smislu« (ibid.: 69).

Kod grupa koje se definiraju pomoću konkurencije potrebno je jedino deklarirati se kao pripadnik neke od njih, to je već dovoljno. Nacionalnost je tu a da nikakav sadržaj ne stoji iza nje: »Hrvat je Hrvat; to nije značilo mnogo. Tek s raspadom države i dotadašnjeg sistema raspodjele dobiva brušenje identiteta smisao. Tek sada moraju se naći dokazi da se čovjek razlikuje od susjeda ’temeljito’, ’duboko’ i prvenstveno ’oduvijek’ - po porijeklu i pogotovo ’kulturi’, ovo je pojam s kojim se može raditi skoro sve« (ibid.: 65).

Nacionalnost je bila »kulturno indiferentna, ali važna za raspodjelu službi, radnih mjesta i javnih resursa, npr. stanova. 70-ih i 80-ih godina je čovjek bio Srbin ne zato što je išao u pravoslavnu crkvu i sanjao o Kosovu kao ’kolijevci srpstva’, nego jednostavno zato što je čovjek morao nekamo pripadati da bi ga država registrirala i uzimala u obzir kod podjele radnih mjesta. Svi narodi su bili jednaki« (ibid.: 136).

Konkurentska »suprotstavljenost Muslimana, Srba i Hrvata u Bosni prethodi bilo kakvoj kulturnoj razlici. U jednom omiljenom engleskom vicu nailazi prolaznik u Belfastu na uličnu barikadu. ’Katolik ili protestant?’, pita ga naoružani muškarac. ’Ja sam Židov’, odgovara prolaznik. Naoružani ga sumnjičavo gleda i pita: ’Katolički Židov ili protestantski Židov?’. Sadržajno prazna konkurencija je po svojoj prirodi posebno žilava. Ne nestaje, dok kulturne razlike u toku povijesti ponekad nestanu. Miješani brakovi, zajednički jezik, internacionalna pop-kultura - sve ono, dakle, što negdje drugdje dokida opreke među narodima, postojalo je u Bosni jednako ili čak više nego bilo gdje dalje u Evropi, ali nije moglo naškoditi konkurentskom odnosu« (ibid.: 70).

Koliko god sistem nastojao pri raspodjeli biti pravedan prema svim grupama, konkurencijski odnos između njih izvor je negativnih emocija: »Toliko pravedan sistem nikada nije mogao biti a da ne daje stalno povoda za nove pritužbe, ljubomore i sumnjičenja« (ibid.: 72). Redovito su »od 60-ih godina za okruglim stolom u Beogradu dijeljeni resursi. Pritom je najbolje prošao onaj tko je najglasnije vikao ’Ovamo!’ i osim toga mogao uvjeriti da je loše prošao kod nekog od prethodnih krugova dijeljenja« (ibid.: 153). »Osjećaj svake nacije da je iskorištavana od strane drugih nacija nije doduše proizveo pravu međunacionalnu mržnju, ali je napravio jedno iritirajuće nesuosjećanje. Najgori ratni zločini nad pripadnicima druge nacije primljeni su na svakoj od strana bez imalo sažaljenja« (ibid.: 72). To u jednakoj mjeri vrijedi za svaku od jugoslavenskih nacija: »međunacionalna bezosjećajnost i ravnodušnost je pojava karakteristična za čitavo područje bivše Jugoslavije« (ibid.: 73). »Jedino prema nacijama izvan bivše Jugoslavije ne boluju jugoslavenske nacije od tog manjka suosjećanja. O potlačenim narodima izvan bivše Jugoslavije ne misle drugačije od ostalih Evropljana« (ibid.).

Spomenuta »pojava nesuosjećanja je kasni refleks neobične ravnoteže prava i zahtjeva kojoj je u Jugoslaviji podleglo sve, pa i suosjećanje. [...] Bivši Jugoslaveni nisu bili zaokupljeni moralnom nadmoći vlastite nacije, nego uvijek samo paritetom« (ibid.: 74). I današnja Hrvatska pokazuje jednaku zaokupljenost paritetom: »Nakon rata pokušavao je Haški sud barem kod Hrvata popularizirati misao da je u njihovom vlastitom interesu da izruče svoje ratne zločince. Ali nije imao uspjeha. Ako Srbi skrivaju svog Mladića, zašto bismo mi izručili našeg Gotovinu? Kad se radi o suočavanju s proteklim ratom, Hrvati ni do danas ne razmišljaju kao nezavisna nacija, nego kao jugoslavenska stranka« (ibid.). Kao jugoslavenska stranka razmišljaju i hrvatski jezikoslovci. Na primjer, kad stranci kritiziraju purizam u Hrvatskoj, reakcija hrvatskih jezikoslovaca glasi: A da li stranci tako kritiziraju i purizam u Srbiji? Takvom reakcijom pokazuju da bi htjeli da se za potrebe pariteta čak izmisli purizam u Srbiji, samo zato da bi svaka jugoslavenska strana dobila svoju kvotu kritike. I do danas gledaju sebe kao dio jugoslavenske cjeline, što ni ne čudi jer baš nosioci hrvatske jezične politike od 90-ih godina najveći dio svog života proveli su u Jugoslaviji.

Jedna od omiljenih tvrdnji danas u Hrvatskoj je da je Jugoslavija propala zbog etničke neravnoteže. Međutim, »etnička ravnoteža je bila ono što je uništilo Jugoslaviju, a ne, kako se uvijek iznova tvrdi, neravnoteža« (ibid.: 75). Naime, »ako se shvati ozbiljno, a tako je bilo u Jugoslaviji, potpuna etnička ravnoteža nije spojiva niti s pravnom državom niti s demokracijom« (ibid.).

Konkretno, »vječni balans između nacija nije bio spojiv s najvažnijom legitimacijom jedne države: s demokracijom« jer »princip etničkog balansa nikako ne dopušta većinske odluke«, a demokratski sistemi funkcioniraju upravo na većinskim odlukama (ibid.: 82). Većinska nacija u sistemu etničke ravnoteže nije smjela biti većinska i donositi većinske odluke jer bi se to odmah shvatilo kao tlačenje manjih nacija.

Takvom organizacijom države uzgajali su se nacionalni kolektivi, a ne građani. Nedostajalo je građansko društvo: »Misli se na društvo u kojem državni narod obuhvaća sve građane države, na društvo u kojem prava ima svaki pojedinac i nijedan kolektiv, na društvo gdje je ’etnička pripadnost’ u najboljem slučaju kategorija drugog ili trećeg reda koja će u sljedećoj generaciji ili u generaciji nakon nje možda sasvim potonuti u zaborav« (ibid.: 89).

Sistem konkurirajućih kolektiva napravila je politika. Pripadnici različitih kolektiva se objektivno gledano nisu međusobno razlikovali: »Srbi i Hrvati u Zagrebu ili [manjine] Talijani i Česi npr. u Prnjavoru nisu se u svakodnevnom životu razlikovali. Ono što ih je razlikovalo bila je jedino politika: promišljeni sistem mnoštva velikih i malih vlastodržaca, koji su opravdanje svog postojanja izvodili iz ’naroda i narodnosti’. Tko je u državi imao nekakav položaj i mogao ga izgubiti zbog vlastite nedovoljne efikasnosti, smišljeno bi se pozvao na to da je s njim pogođena čitava nacija; odmah bi na scenu stupio velik broj pokrajinskih nacionalnih vođa i prozivao na odgovornost« (ibid.: 88).

Primjenjivani »strogi primat ravnoteže uništava ne samo povijesnu istinu i pravdu, nego i svaku potragu za istinom. Svuda na Balkanu uočavaju strani diplomati i promatrači da sukobljene strane, pa čak ni pojedinci, gotovo ni ne pokušavaju da se slože oko neke činjenične podloge za svađu. Sve je uvijek sporno, uključujući i brojke i statistike. ’Svuda na svijetu čovjek smatra istinom ono što se podudara sa stvarnošću’, [...], ’ali na Balkanu je istina ono što se podudara s interesom’« (ibid.: 82). U sistemu ravnoteže konkurentske strane nisu zainteresirane za istinu, nego za paritet: »U društvu ravnoteže činjenice ne igraju nikakvu ulogu. Da li neka strana ima pravo ili ne, ne koristi joj niti joj šteti. Ona uzima svoje pravo jedino iz svog postojanja« (ibid.).

Poznato je da vrlo brzo »identiteti mogu skoro sasvim nestati. Oštre religijske razlike koje su ranije u Nizozemskoj i u Zapadnoj Njemačkoj dovele gotovo do bosanskih kvota u političkim službama i kod namještenika, općenito su zaboravljene već nakon jedne generacije« (ibid.: 132). Identitet koji je bio zasnovan na većoj religijskoj razlici od one između katolika i pravoslavaca nestao je: »Zato što je u njemačkoj ekonomiji bilo svejedno u kojoj crkvi se čovjek moli, postalo je uskoro tako i u politici, a što je ekonomija bivala važnija a državna hijerarhija nevažnija, tim nebitnija je bivala suprotstavljenost između religija« (ibid.: 133).

No »u Jugoslaviji nije moglo doći do takvog razvoja. Jugoslavija je bila socijalistička država, vladao je ’primat’ politike: svaka nova banka i svaka nova firma morala se podrediti starim političkim pravilima kvote« (ibid.). Uslijed pariteta »postupalo se nepravedno prema pojedincima, ali pravedno prema kolektivima« (ibid.: 77). Tako da »povijest Jugoslavije pokazuje da grupe, kada konstituiraju državu, režu prava pojedinaca - a da ne spominjemo veliki potencijal za konflikte koji nudi takva konstrukcija države. Kad bi svaka država mogla birati društvo od kojeg će se sastojati i kad bi smanjivanje konflikata bio njen najvišlji cilj, sigurno bi se svaka odlučila za skup individua koje poštuju jedna drugu sa svim međusobnim različitostima, gledajući u drugome uvijek pojedinca, a ne predstavnika neke grupe« (ibid.: 192).

Konkurentska suprotstavljenost grupa-nacija prerasla je naposljetku u međunacionalni konflikt. Za izbijanje konflikta, »koliko je velika ili koliko je objektivno bitna razlika, izgleda da je svejedno. U nuždi se neka uvijek može iskonstruirati« (Mappes-Niediek 2005: 63). Do eskalacije nije došlo spontano: »intelektualci oblikuju i aranžiraju nacionalne konflikte pomoću manipuliranja etničkim pamćenjem, simbolima i mitovima; [...]. To posebno važi za bivšu Jugoslaviju« (Smith 1995: 79). Iskoristili su i temu jezika jer jezik je »kao malo što drugo pogodan za političko mobiliziranje i može se instrumentalizirati za ili protiv određenih političkih ciljeva. Na tom potencijalu baziraju se jezični nacionalizam i jezična politika« (Blum 2002: 1). Stoga događanja na južnoslavenskom prostoru samo potvrđuju da »jezik kao izraz navodnog etničkog i nacionalnog identiteta je značajan uzrok političkih nemira, nasilnih i ratničkih sukoba« (Payer 2000).

Instrumentaliziranje u službi nacionalizma teklo je glatko jer kao što je javnosti prešućen sociolingvistički utemeljen opis jezične situacije, tako su prešućeni i podaci o tome što je u stvari nacionalizam.
- 01:51 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker