LJUBITELJ PRINCEZA Radio slušam uglavnom dok sam u automobilu. Obično okrenem koju od stanica s mnogo muzike, sa što manje govornih emisija, i – po mogućnosti – bez reklama. Izuzetak su „Javljanja sa zagrebačkih cesata“ i emisije Arisa Angelisa. Ove prve rijetko čujem jer su prerano, i žao mi što prekratko traju, a kad ulovim Arisa nijedan put mi više nije dug i mnogo puta sam prosjedio u parkiranom autu ispred vlastite kuće ne želeći ga napustiti prije nego njegovo javljanje završi. Jednom prilikom je Aris razgovarao s nekim vrlo starim muškarcem slabog zdravlja koji je stanovao u ruševnoj straćari ispod Savskog mosta, a prehranjivao se tako da su mu svakog dana donosili obrok iz socijalne pomoći. Pita ga Aris je li mu teško živjeti samome i bi li se rado oženio? Bi. Ima li koga u vidu? One koje mu se nude su samo stare babe, siromašne i bolesne, s njima bi dobio više problema nego ikakve radosti. Pa dobro, koga bi onda oženio? Sirotan je živnuo i rezolutno objavio - samo neku PRINCEZU! Aris kobajagi naivno pripomene da nema više princeza. Kako nema?! – pobuni se stari čovjek. Ako i nije bilo u tadašnjem socijalizmu, ima ih u Evropi! Postoje princeze od Monaka i još neke od Habsburgovaca, a postoje i kraljevske kuće u Velikoj Britaniji, Švedskoj, Danskoj i Nizozemskoj, valjda imaju koju princezu! Ako je koja i preživjela, komentira Aris, mora da je vrlo stara. Ma kakvi! – uvjerava ga siroti mladoženja – ima i mladih i lijepih! Pa kako će doći do njih? – zanima Arisa. Ima on plan: sve one dolaze na Jadran, a put ka moru vodi preko Savskog mosta, pa će jednom neka prolaziti i svratiti... mlada, zgodna i bogata... princeza! U prvi čas sam pomislio – jadnik, kao da mu nije dovoljno što je star, bolestan i siromašan; još se mora opteretiti i takvom nemogućom fiksacijom. No što je razgovor dalje odmicao sve više sam uviđao da je u pravu. Iz razgovora je bilo vidljivo da starog jadnika ionako nitko ne bi htio. Nije bilo tako jadne očajnice koja bi došla živjeti od dobrotvornih obroka u njegovoj straćari, on se samo tješio govoreći da sam takvu neće. Pa kad ga nitko neće, a rado bi našao nekoga, zašto ne maštati o onome najboljem, koliko god bilo nemoguće? Kad već maštaš, čemu se ograničavati? Kad je već život surov, nije potrebno osiromašivati maštu surovom stvarnošću. Neka je barem nešto u životu slobodno od oskudice i ograničenja! Dobro se sjećam tog razgovora premda je to davno bilo kada sam ga slušao. Stari čovjek koji je živio u straćari ispod Savskog mosta mora da je odavno mrtav. Od sveg srca se nadam da je ipak na vrijeme uspio naći svoju princezu. Zapamtio sam njegovu pouku na kojoj sam mu vječno zahvalan – ako nigdje drugdje, barem se u mašti ne smijemo dozvoliti kastrirati. Tek to bi značilo da smo potpuno beznadni, da smo odustali od svega u životu i živimo iščekujući jedino kraj. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)