Marketing
posljednje područje slobode od nužnosti
LJUBITELJ PRINCEZA
Radio slušam uglavnom dok sam u automobilu. Obično okrenem koju od stanica s mnogo muzike, sa što manje govornih emisija, i – po mogućnosti – bez reklama. Izuzetak su „Javljanja sa zagrebačkih cesata“ i emisije Arisa Angelisa. Ove prve rijetko čujem jer su prerano, i žao mi što prekratko traju, a kad ulovim Arisa nijedan put mi više nije dug i mnogo puta sam prosjedio u parkiranom autu ispred vlastite kuće ne želeći ga napustiti prije nego njegovo javljanje završi.
Jednom prilikom je Aris razgovarao s nekim vrlo starim muškarcem slabog zdravlja koji je stanovao u ruševnoj straćari ispod Savskog mosta, a prehranjivao se tako da su mu svakog dana donosili obrok iz socijalne pomoći. Pita ga Aris je li mu teško živjeti samome i bi li se rado oženio? Bi. Ima li koga u vidu? One koje mu se nude su samo stare babe, siromašne i bolesne, s njima bi dobio više problema nego ikakve radosti. Pa dobro, koga bi onda oženio? Sirotan je živnuo i rezolutno objavio - samo neku PRINCEZU!
Aris kobajagi naivno pripomene da nema više princeza. Kako nema?! – pobuni se stari čovjek. Ako i nije bilo u tadašnjem socijalizmu, ima ih u Evropi! Postoje princeze od Monaka i još neke od Habsburgovaca, a postoje i kraljevske kuće u Velikoj Britaniji, Švedskoj, Danskoj i Nizozemskoj, valjda imaju koju princezu! Ako je koja i preživjela, komentira Aris, mora da je vrlo stara. Ma kakvi! – uvjerava ga siroti mladoženja – ima i mladih i lijepih! Pa kako će doći do njih? – zanima Arisa. Ima on plan: sve one dolaze na Jadran, a put ka moru vodi preko Savskog mosta, pa će jednom neka prolaziti i svratiti... mlada, zgodna i bogata... princeza!
U prvi čas sam pomislio – jadnik, kao da mu nije dovoljno što je star, bolestan i siromašan; još se mora opteretiti i takvom nemogućom fiksacijom. No što je razgovor dalje odmicao sve više sam uviđao da je u pravu. Iz razgovora je bilo vidljivo da starog jadnika ionako nitko ne bi htio. Nije bilo tako jadne očajnice koja bi došla živjeti od dobrotvornih obroka u njegovoj straćari, on se samo tješio govoreći da sam takvu neće. Pa kad ga nitko neće, a rado bi našao nekoga, zašto ne maštati o onome najboljem, koliko god bilo nemoguće? Kad već maštaš, čemu se ograničavati? Kad je već život surov, nije potrebno osiromašivati maštu surovom stvarnošću. Neka je barem nešto u životu slobodno od oskudice i ograničenja!
Dobro se sjećam tog razgovora premda je to davno bilo kada sam ga slušao. Stari čovjek koji je živio u straćari ispod Savskog mosta mora da je odavno mrtav. Od sveg srca se nadam da je ipak na vrijeme uspio naći svoju princezu. Zapamtio sam njegovu pouku na kojoj sam mu vječno zahvalan – ako nigdje drugdje, barem se u mašti ne smijemo dozvoliti kastrirati. Tek to bi značilo da smo potpuno beznadni, da smo odustali od svega u životu i živimo iščekujući jedino kraj.
Post je objavljen 08.02.2010. u 12:10 sati.