Cijeli dan, promatramo se vizit karta i ja.

Netko se mora sjećati, mislim se, netko mora...

Pustila je neku glazbu, mi smo se kao bezbrižno ponašali, ustvari prikrivali smo tako paniku, bar sam ja paničarila u sebi, gledala u tebe i sa strane svo troje nas promatrala. Ona vozi, ti držiš ruke na koljenima, ja oči na tvome vratu, panično poslije tražim vizit kartu, ti manje panično otvaraš pivo, onda ja opet više panično (ali to se ne vidi) smišljam kako da sve naizgled ostane u redu, da se ne pokvari, da ja ne pokvarim. Pravim se kako ja znam sve to i umijem sve to, ispisah cio vatromet želja, dobro, ja mogu sebi dopustiti taj luksuz, da ispadnem smiješna i poslije to tako stoički podnosim, mene ne boli, samo mi se tijelom razliva nešto, okrećem se onda, ti još si zabavljen posmatranjem mene, vidiš samo da se osmjehujem, i jedino pametno što smo uspjeli smisliti je da pobjegnemo iz kancelarije i odemo na neku klupu. Šetaju se ljudi, divan dan za šetnju. Nisam rekla, ali sva ta lica, kao da nemaju ništa važnije od toga. Neko dijete sjurilo se na rolerima kraj nas, taman si krenuo da me poljubiš, a ja sam se okrenula za njim. Uvijek sve pokvarim. Poslije sam morala na posao, a ti si ostao kući.

Voliš da pišem besmislice, da se smiješ i da kažeš da to nitko ne umije kao ja. Da ih "naručiš" na svaki sat, a ja se na svaki sat zavučem u tvoj krevet, ti jednom okreneš lice, jednom leđa, puštaš da ležim na tebi, da se smijemo.

Puštaš da se uvlačim u premalu deku za nas oboje, poslije se ljubimo i gledamo u zvijezde. Sa klupe. Želiš nositi osmijeh sa sobom, sve mi odneseš, ja kupujem kifle i zovem te u 5 h ujutru, ti spavaš, ruke zabačene na jastuk, jedan dio mene još ti ne da da spavaš. mrmljaš nešto kao - Mmm, sutra, spavam.

Lijeno me grliš, a ja poslije spavam 10 sati kao mrtva, ne smijem da se probudim. Ne smijem uključiti telefon. Ništa ne smijem.