nije ni dvorac ni kula od karata
ali je visoko potkrovlje
negdje gdje se kroz prozor mogu dirati oblaci
zatvorenih očiju kad pružiš ruku preko balkonske ograde
a oni ti se meki zapetljaju međ' prste

nije to ništa posebno
samo film nedjeljom na laptopu na koljenima
svi predsjednikovi ljudi ili već neki drugi
znaš da ne pamtim naslove

ali pamtim kut svjetlosti kroz zavjese
ručni sat na stoliću pored uzglavlja
miris oguljenih naranči

kad odeš
mirišem svoje zglobove namirisane tvojim parfemom
koji uvijek stavim kradom kad kuhaš kavu

i uvijek baš uvijek volim dvije ruke kojima mi držiš lice
prije nego odeš

o tome zatvorenih očiju pričam
onim oblacima preko balkona
zapetljanih međ' prste.

Nije to ništa posebno

Možda ljubav.

Imaš li nekoga
da ti bude ja

da miriše na vruće pecivo i kavu
ujutru

da ti mahne prije odlaska na posao
dok se sjuriš niz stepenice
po još jedan poljubac

da li to još radi(š)

pišeš s vremena na vrijeme
miješajući ljude i događaje
kašičicom kojom miješaš ohlađenu kavu

zar je ikada bilo važno tko je
onaj zbog koga ti pjesma može
ujutru zamirisati

na njega.

Čekaš cijelo ljeto da uhvatiš taj jedan trenutak, a uhvatiš ga sasvim slučajno ničim izazvano. Valjda to tako ide, bude suđeno. Desno od tebe poljana, još malo poviše nogometni stadion Spartaka, uz cestu s kojom možeš preko Kelebije ili već negdje drugdje. Ali baš tu, uhvati te taj neki trenutak, zamiriše ljeto u kosi i zraku, i bude skoro poput tjelesnog užitka, neka neobjašnjiva harmonija tebe i zraka, tebe i neba, tebe i osjećaja, tebe i svega ostaloga: jurećih auta, benzinske crpke, i onda ostane samo bljesak kao srebrna nit u kosi i sve nestane, kao što je i došlo, sasvim slučajno i bude opet listopad.