nije ni dvorac ni kula od karata
ali je visoko potkrovlje
negdje gdje se kroz prozor mogu dirati oblaci
zatvorenih očiju kad pružiš ruku preko balkonske ograde
a oni ti se meki zapetljaju međ' prste

nije to ništa posebno
samo film nedjeljom na laptopu na koljenima
svi predsjednikovi ljudi ili već neki drugi
znaš da ne pamtim naslove

ali pamtim kut svjetlosti kroz zavjese
ručni sat na stoliću pored uzglavlja
miris oguljenih naranči

kad odeš
mirišem svoje zglobove namirisane tvojim parfemom
koji uvijek stavim kradom kad kuhaš kavu

i uvijek baš uvijek volim dvije ruke kojima mi držiš lice
prije nego odeš

o tome zatvorenih očiju pričam
onim oblacima preko balkona
zapetljanih međ' prste.

Nije to ništa posebno

Možda ljubav.