Čekaš cijelo ljeto da uhvatiš taj jedan trenutak, a uhvatiš ga sasvim slučajno ničim izazvano. Valjda to tako ide, bude suđeno. Desno od tebe poljana, još malo poviše nogometni stadion Spartaka, uz cestu s kojom možeš preko Kelebije ili već negdje drugdje. Ali baš tu, uhvati te taj neki trenutak, zamiriše ljeto u kosi i zraku, i bude skoro poput tjelesnog užitka, neka neobjašnjiva harmonija tebe i zraka, tebe i neba, tebe i osjećaja, tebe i svega ostaloga: jurećih auta, benzinske crpke, i onda ostane samo bljesak kao srebrna nit u kosi i sve nestane, kao što je i došlo, sasvim slučajno i bude opet listopad.