Nebo je jutros bilo u boji gusaka; prljavo sivo. Autobus samo što nije stigao a meni se igralo
sa zamišljanjem oblika neba zgnječenog nad sivim krovovima.

Željela sam još nešto učiniti za nas.

Poslati poruku u boci da pluta do tebe po napunjenim jastucima od prljavo sivog mekanog perja iznad krovova predgrađa.
Uzeh čestitku. Poslužiće. Dvije visoke čaše šampanjca priljubljene jedna uz drugu. Zgodno.

Jednom smo nosili iste takve čaše za šampanjac čekajući novogodišnju noć na Trgu. Krijumčarili smo čaše umotane u papir
jer sam htjela u ponoć kucnuti se staklom o staklo. Gledajući tvoje oči preko ruba visoke čaše.
Lice nam je bilo crveno od hladnoće, oči sjajne kao zvijezda Sjevernjača.
Poslije smo sve poslali k vragu i doček i šampanjac i zvijezdu Sjevera,
mi smo se valjali po jastucima od perja.

Pitala me ljubazna žena u pošti da li šaljem preporučeno ili obično.
Koja je razlika?
Preporučeno ćete znati da je čestitka stigla.

Dajte obično, nije čestitka ljubav pa da se izgubi usput.

Neke noći tiho bole,
ni nesretni ni gladni

s mjesecom na vrhu krova
spavali smo s previše pjesnika
s čijih stihova bi jutrom
brisali suze
dok bi preko golih tijela
navlačili plahte i posezali za
šalicama kave.

I sad duša noćima luta
nedovoljno opijena da zaspi
zaboravi
strukturu kože i mišića
kostiju

tuđe usne bole
od same pomisli pobjegnem
i ja
a mjesec na vrhu krova

potamni.

Neke noći tiho bole
ni nesretni ni gladni
navijam za tebe s noktima
urezanim u dlanove
nedovoljno opijena da
zaboravim
to noć samo po navici boli

Suze su precjenjene
to je samo slana voda
otisak stiha
nitko nije nezamjenjiv;
samo da ubjedim onu,
što u meni, tebe sanja.

Znam trebala bih nas poslati u zaborav.
Onim noćnim, putničkim. Još jednom da mi mahne čovjek s crvenom zastavicom dok se naginjem ktoz prozor, a sivo nebo miriše na kišu.
Prije posljednjeg zvižduka još jednom da ti kažem da te volim
jer Bog zna da to više nikad neću reći na glas niti u sebi.

Znam trebala bih nas poslati u zaborav.
Skupa s pjesmama o tebi. Sve spaliti, lupiti cipelicama o tlo
i vratiti se u zemlju gdje se živi a ne samo sanja jer u toj zemlji netko na posljednji vlak čeka. Na odlazak.
Na zaborav.
Na mene.