Živim u hladnom plavom svijetu
Iza Ogledala
Meni je tako lakše.
Znaš.

Vrijeme uopće ne prolazi
Ono samo stoji uhvaćeno u mom
Malom srebrenom satu na ruci.

Zvijezde su mi ovdje mnogo niže
tu na dohvat ruke i one i ptice.

Iza Ogledala stoji vrijeme
Na damastu otisak naših tijela
Plavo plavo sve je ovdje plavo:
I pjesme

I školjke i zora i košulja i suza.

I nemam vrijeme ni ime
Ne dišem i ne spavam
Tek ponekad kasno noću, prozori
Zamjene ogledala
Pa slušam korake u noći:

Njene potpetice i njegove cipele
Žamor sjenki dok mirisne kose zalepršaju na tren i dohvat tvoje i moje ruke.

Trebam još samo pronaći vatru
I spaliti na lomači sva obećanja i skice. I oklijevam, jer te još u pjesmi, krišom volim.

Buđenje oblaka jutrom uz kapiju
dok plove tako majušni i bijeli
uz sjenku mjeseca što blijedi

da bi nanovo uvečer zasjalo
srebro srebreno hladno.

Možda sam te izmislila u kolovozu
sakrila iznad kapije u oblak prepun sunca
miješajući te u šlag sa svojom kavom.

Trebao si samo biti
ljubić za uz plažu što se u dahu pročita
i baci.

Nisi za stvarnost
kasno sam te zapisala
ali za pjesmu ipak jesi

oprosti.

Razmišljam ja jutros, što bih ja uvijek pisala pjesme kad mogu i da recimo skuham nešto Imam sreće što sam kao dijete bila baš dobra, pa me mama sve na vrijeme naučila, a onda sam jedno vrijeme bila "puštena s lanca", pa sam i zaboravila da znam i kuhati. Ako možete podnijeti činjenicu da ručak nije svaki dan u isto vrijeme, nekad nije ni na vrijeme, i da možda kod posluživanja, ako nešto nije savršeno, prihvatite moju rečenicu "ja baš tako volim" (prepečeno, preslano ili nešto slično), možemo ručati i zajedno

Za one hrabrije, možemo popiti i čašu vina, ili dvije.

Za početak, napravimo mljeveno meso kao za špagete, a trebaće nam i jedan kupus, koji se nekako okrenuo naopako

a onda sam ja rekla - e nećeš tako, i potrošila pola sata da sve fotke okrenem od naglavačke na pravu stranu

Onda ga fino isjeckamo



Spojimo s mesom i dinstamo, najbolje bez dodavanja vode ako vam se posreći



Preliti s pavlakom za kuhanje i zapeći u rerni



Ako vas zanima koliko vremena, pojma nemam, gotovo je kad je gotovo



P.S. Ipak je lakše napisati pjesmu

Ljubav mi je uvijek bila na domak ruke
daha
na treptaj oka.

Poželim maline pa mirišem na njih
gledajući tebe s druge strane
Ogledala.

Kristali od snijega rastaču se u bare pod plavim očima neba i sunca.
Mirišu maline u dahu pod prekrivačem.

A ja sanjam grožđe
I vino
Dok ti kosa pod mojim prstima na mene miriše.

Ljubav mi je uvijek bila na dohvat
Ruke
Na domak daha
Poljupca.
Samo još jedan treptaj oka
Još jedan dah
Još jedno proljeće.

Sad znam
ja sam te voljela a ti si odlazio
ja sam te voljela
a ti si me zaboravio.

Sad znam
ti si ostao a ja sam odlazila
ti si me volio
a ja sam te zaboravila.

Sad znam
bilo je ljeto i sunce
sol je pekla kao trag suze.

Sad znam
ja sam zbog tebe
zavoljela zimu.

Tako se najlakše mogao sakriti
trag ledene suze
umjesto traga soli s plaže.

Napravila sam za nas Bajku
bez sretnog kraja,

To može da se desi samo meni
jer sam vjerovala u Nas.

Na korak od praha
Zaborava
Od koraka u provaliju tmine nesjećanja
na raskrižju snova i jave
Tvoja pružena ruka.

I nitko se neće čuditi osim ponekog nevjernog Tome
Hodamo jedno za drugim
Mjesec i njegova sjena.

Srebrni plašt zvijezda kao putokaz
Snoviđenja.
Kažeš ja sam tebe ostavila ovoga puta
A samo sam te pustila da opet nađeš čaroliju zvjezdanog praha.

Jer mi ćemo se uvijek pronaći
Čak i u ovom nemagičnom svijetu
Gdje je samo Ljubav ostala
Da bude naša Čarolija.

Stigli su i snijegovi
sad se možemo vratiti u ulicu Pahulja
gdje vječito padaju kristali od suza
i noću svijetle mutne ulične lampe.

Vraćam se na početak priče;
vrijeme je za crnu maskaru
i crveni pupoljak ruže u snijegu.

Anđeo u pokušaju
slatki snovi od lana
u puder boji
ostaviću ih tebi.

A meni treba da se vratim na početak priče;
oduvijek mi je bilo lakše tako
bez snova
jer od njih ti bude na kraju muka
kao i od šake žele bombona.

Vraćam se crnoj maskari u ulici Pahulja
ulici sa milijun kristalnih pahulja
i ako me ikad opet budeš tražio
od tih milijun nijedna neću biti ja
a sve će ti na mene ličiti.

Kako znam?
I sama sam tako nekog pokušala vratiti.

Noću sijaju zvijezde
u malim lampicama na tamnom prozoru.
Nedostaju im snijegovi da ih smrznu i priljube uz sebe.
Još mi titraju pred očima
topla bedra i koljena
ruka na kojoj sam spavala
kao rastopljeni kakao u ponoć.
Bez zime nema ni kristalnih suza
sad su to tek mokre rijeke
trag blata ispred kapije
I ništa ne cvjeta plavo.
Ako sam ti smiješna i to je nešto
možemo se jednom smijati skupa
kad opet bude(m) cvjetala plavo.