avaspava
25.02.2018., nedjelja
N.N.
|
To što ponekad ujutru pijemo skupa kavu što obe preskačemo doručak, ljubimo istog lijepog muškarca To što ti dopuštam da ponekad nalakiraš moje nokte u crno to što ponekad ljepše pišeš nego ja (zanemariš pejzaže i pruge) to što mi navlačiš kratke mrežaste čarape stavljaš mi šljokice u kosu nagovoriš me na neku glupost to što ponekad piješ žesticu dok te očajno molim da se lijepo ponašaš nosiš preduboke dekoltee i mirišeš kao da se zalijevaš parfemima što voliš Chloé kao i ja to što me nagovaraš da odem na sat ili dva to što brišeš sve iz foldera i praviš se da se ništa nije desilo to što me gledaš tako To što imamo iste ili slične uspomene na stvari koje su (nam) se desile sve to ne znači da si kao ja sve to ne znači da ćeš ikad biti - Ja a što je još važnije ja nikad neću biti ti. |
19.02.2018., ponedjeljak
Hvala.
|
Želim da se zahvalim; Pticama Nebu Snijegu Moru mojoj slatkoj krafni koju ne volim ujutru taxisti koji me gleda u retrovizoru djevojčici s očima boje različka raznosaču pizze kad ga dočekam umorna blesavo sretna polu sretna očajna ili samo pružim ruku kroz vrata strancu u autobusu vrani na smrznutoj travi Mjesecu u nečijim očima muškim šakama svim popodnevima koja su za mene umirala crveno plavo sivo purpur svim vlakovima u 02 h po noći Avi, Veroniki, Majri i inima nisam ih baš poznavala predobro zadimljenim kavanama golim leđima i stisnutim pesnicama na volanima pogledu iz profila namrštenom zabrinutom mirišljavom dlanu u mom narančastim posljepodnevima svili perju i jastucima i svim pjesmama Pjesnicima strofama rimama svim ljubavima koje su mi bile (ne)važne što sam uzela i ono što nije bilo moje jer mi je trebalo jer mi se moglo dalo jer je htjelo biti u mojoj pjesmi. Hvala. |
18.02.2018., nedjelja
Nikad se nećemo sresti mlađi.
|
Drago dolazeće proljeće: Umorna sam od bijeline koje nigdje nema u ovoj zimi, od mekanih topljenih pahulja na crvenim rastvorenim usnama od iskrica cjepanica u pećima koje ne gore više Od odoljevanja da se ode sobe na dva tri sata dodira bijele i tamne kože rasutih naušnica po ulaštenim parketima nacrtanih slika krupnih zelenih grozdova u tanjuru koje vidim dok ležim dok bježim i ostajem ili ostajem i bježim. Nikad ne znam koji vrag od ta dva Nikad se nećemo sresti mlađi. I nikad se nećemo sresti. |
10.02.2018., subota
Nebeski šal
|
Jutro nije obećavalo ništa. Tek magla ispod severnog neba Vojvodine. Ledina i dimnjaci. Kao u pesmi nebo i zemlja su spojeni šalom. Negde iza svega toga salaši. Ko nije voleo ravnicu i zavejani stari salaš nije skupio one sitne treptave uspomene što te noću tako blaženo uspavljuju uz zvukove sporih teretnih vlakova negde prema Rumuniji. Ali nemaš sad vremena da razmišljaš o teretnim vagonima, vetar je blag ni nalik na severce koje pamtiš. Kapa je više ukras na tvojoj kosi, nego stvarna potreba. Magle su blage, razređene, ni nalik onoj jednoj što te je jednom onako sapela među svojim granama kao rukama i odala ti tajne koje nisi ni želela da znaš, a sve zarad jednog tvog osmeha. Zadržala si ga i dan danas. Isto kao one treperave uspavljujuće slike snegova i salaša spojenih nebeskim šalom. |
06.02.2018., utorak
Valjda pjesma
|
Vratimo se Nebu; Ako pogledaš bolje, nebo je bijelo. Sasvim sigurno bijelo, jutros mi je jedno šetalo nad glavom. Zvalo me bijelim smiješkom, grlilo prozirnim vjetrom. Oko kose, oko zgloba, oko struka. Nebo je sasvim sigurno zimi bijelo, ima gole grane kao ruke, visoko gore gore. Pa kad se vjetar i grane spoje, i nebo nad glavom šeta, a ja ispod njega, to je jedna ljubavna pjesma koju ti napišem preko zaslona svog telefona, a Nebo od gore, tamo sa strane kraj semafora iznad moga ramena u mene gleda, dok isti prozirni vjetar po mojoj vrećici u boji proljeća šuška oko mojih pereca.  |
05.02.2018., ponedjeljak
Medeno srce
|
Posredstvom wajback machine, samo na par trenutaka da se podsjetiš svojih starih pisanja, ostaneš na tim stranicama cijela dva sata, uranjajuću u tu neku sebe, dižući obrvu, ili se samo na trenutke nasmiješiš, a negdje bogme i rastužiš. Pisanje podrazumjeva davanje bar nekog dijela sebe kog ćeš se na neki način odreći, a tebi su tvoji dijelovi sebe svi bili dragocjeni, čak i one koje nisi voljela. Ali išlo ti je sasvim solidno, možda čak i dobro, iako malo bolje kad razmisliš, slično kao i ovdje. Naravno nakon određenog vremena, shvatiš da su distance prirodne, da su tvoje teme nešto osobito samo za tebe, nedjeljivo sa drugima iako ponuđeno mnogo češće nego što bi htjela. Igre riječima igre s umom, igre sa srcem, igre imenima. Sve su to samo varijacije jedne te iste tebe. Pa ipak iz pisanja se mnog toga o sebi može spoznati, pisanjem zapisuješ trenutke koji se pretvore u prošlost i ponekad ih možeš poput tvog omiljenog punjenja za kekse osjetiti kao slatko gorko među svojim usnama. Svaka pređena distanca, zatvara jedan dio koji daješ, i onda o tome više nikada ne napišeš niti riječ, gledajući da ne upleteš one druge s kojima si te distance prešla. Zatvoriš kutiju od keksa i ponekad još zamisliš u rijetkim trenucima kako (s)poznaješ okus slatko ljepljivog punjenja. |
04.02.2018., nedjelja
škatula za sne
|
|
