Posredstvom wajback machine, samo na par trenutaka da se podsjetiš svojih starih pisanja, ostaneš na tim stranicama cijela dva sata, uranjajuću u tu neku sebe, dižući obrvu, ili se samo na trenutke nasmiješiš, a negdje bogme i rastužiš.
Pisanje podrazumjeva davanje bar nekog dijela sebe kog ćeš se na neki način odreći, a tebi su tvoji dijelovi sebe svi bili dragocjeni, čak i one koje nisi voljela. Ali išlo ti je sasvim solidno, možda čak i dobro, iako malo bolje kad razmisliš, slično kao i ovdje.
Naravno nakon određenog vremena, shvatiš da su distance prirodne, da su tvoje teme nešto osobito samo za tebe, nedjeljivo sa drugima iako ponuđeno mnogo češće nego što bi htjela. Igre riječima igre s umom, igre sa srcem, igre imenima. Sve su to samo varijacije jedne te iste tebe. Pa ipak iz pisanja se mnog toga o sebi može spoznati, pisanjem zapisuješ trenutke koji se pretvore u prošlost i ponekad ih možeš poput tvog omiljenog punjenja za kekse osjetiti kao slatko gorko među svojim usnama.
Svaka pređena distanca, zatvara jedan dio koji daješ, i onda o tome više nikada ne napišeš niti riječ, gledajući da ne upleteš one druge s kojima si te distance prešla.
Zatvoriš kutiju od keksa i ponekad još zamisliš u rijetkim trenucima kako (s)poznaješ okus slatko ljepljivog punjenja.
Post je objavljen 05.02.2018. u 12:54 sati.