čekam te kod velikog spomenika ispred platoa, prazan je pa imam osjećaj da sam
pred kamerama i sad će scena gdje dolaziš
ožujak je i sunce je i tramvaji su opet crveni
i kažeš odmah kad si me vidio da si znao da ništa nije prošlo
ustvari si rekao to nekako malo bezobraznije ali isto ovo
a ja molim svoj razum da se ne preda odmah
i sluša me nekako
pa ga izazivam i gledam ti u oči
i prepoznajem taj pogled
onaj kad se ujutru budim i ti namještaš moju kosu
i mirišeš je
onaj pogled gdje prsti dodiruju kralježnicu
a usne se čude kako koža može biti tako meka i glatka
i već je naša stanica
a ja si kažem da sam dosta bila razumna
ne želim da razmišljam kako danas ništa nije sigurno
mislit ću o tome sutra kao Scarlett
ležimo na par minuta sretni, zaboravljeni od svijeta i zloće
i odlazimo napokon na Fest
premijera je i lijepo je
i crveni tepih na koji si ušetao slučajno a tako slatko
mislim da si jedini u kinu ljubio svoju pratilju
i mislim da sam se crvenjela od toga
od cijelog dana ustvari
tako bezbrižno usprkos nemiru
ali to je veće čak i od nas