R.I.P

Trebaju mi kolači i kava
neki šećer u krvi

nešto slatko za ponijeti dalje

iako možda dalje ovoga puta nema?

Moje srce od olovke
bilo je tvoje čekanje
moje čekanje
ono kad ne znamo što bi prije
pričali ili ljubili se
ono kad nismo znali bi li jedno drugo
(raz)mazili
ili prigovarali

Moje srce od olovke
bile su nade i snovi
nikad beznađe.

Još te nisam pustila
jer olovka bez srca ne piše ljubavno.

Odvest ću te. Daleko. U svijet koji će te dodirnuti neugaslim tragovima viđenja, iznad prolazne stvarnosti snoviđenja. U mistična prostranstva najdubljih osjećaja. Tamo gdje srce biva dirnuto. Tamo gdje usne samo šapuću. I gdje ti duša osjeća smiraj, duboko i s pravom sluteći da je sve ovdje laž. Kad jednom kreneš sa mnom, nema povratka. Odluči se odmah i zauvijek.

Sve noći imat će Zvijezdu.
Njen sjaj će se razbacivati po pustim poljanama.
Mi ćemo je ispuniti. Ne boj se. Odvešću te.
Nikad se nećeš poželjeti vratiti.


nešto staro, nešto moje*

Loša nedelja za biti blog tjedna. Osjećam se skroz bez inspiracije za biti istaknut na vrhu bloga
No, ne možemo birati pa se samo možemo potruditi kad smo izabrani, da baš ne bude uzalud

i nema pjesme ovoga puta, ali me nešto kopka cijeli dan.. da li se netko- nekada- ikada, na ovom blogu, ispričao nekome, uvidio da je pogriješio, povrijedio nekoga, ili ma koliko bili "samo" nickovi, nismo stigli do toga da kao ljudi koji stojimo iza svojih nickova, kažemo tu tešku riječ izvini?

Jutros mi zgužvan jastuk tiho mrmljao da sam te prebrzo preboljela
a sinoć mi se to činilo tako moguće
umor i čaša vina
što"š nikad neću naučiti piti vino kao dama;
samo prislanjati namazane usne na rub staklene hladne čaše.
Ipak od kad nisam tvoja nikad te nisam prevarila
(uvijek sam bila naopaka)

Jutros mi zgužvan jastuk šaptao
mirisi mirisi
zavisićeš vječno od mirisa samo jednog tena
već smo to prošli-

Pisat ćemo osrednju poeziju
ovako ničiji i živi samo od sjećanja
a znaš mene, sjećanja su mi tako krhka, poslije nekog vremena
ne znam jesu li moja ili su samo moja htjenja
dok sam se još jednom htjela stisnuti uz tijelo koje je pola moje
a pola tvoje
dok ti govorim ne zaboravi me
a ti šapćeš kao da bi to bilo moguće-

Danas sam vidjela Dunav. Bila na granici Hrvatske. Sestra i ja, vozile drugu sestru. Ljubazni policajac nas je pustio da se bez izolacije ili testa vratimo nazad.
S druge strane moja lijepa brucoškinja. Mahale smo jedna drugoj svaka na svojoj strani. Bez zagrljala. Nije bilo baš lako.
Zato smo mahale. Najjače što smo mogle.

Vraćajući se nazad, kava na benzinskoj. Sestra je vozila do Sombora ja od.
Sombor je prekrasan u proljeće.
Put do kuće samo cesta te po koji zavoj.
Poruka koja znam da nije tvoja.
Ali naučila sam biti jaka.

Danas sam vidjela Dunav.

Kaže tata da će na proljeće dati da se posječe orah.
Prevelik je i zaklanja mi veći dio kuće i imam premalo svijetla.

I želim svijetlo, i želim gledati Nebo.
Želim ujutru otvoriti oči i gledati ravno u Sunce.
Čekati ptice.

No žao mi je drveta. Volim njegove goleme grane. Zimi se sve te gole grane vinu u nebo i dodiruju ga. Pa mi se čini da i ja mogu doticati Nebo.

No, sve mi nedostaje. I sa svim nedostajanjima naučila sam živjeti.
Više se ne borim protiv toga.
Svi koji su me voljeli (p)ostali su na kraju sretni s nekim drugim. Tako da ne bojim se ni za tebe.
Za nekog kao ja tko zapravo dugo nije vjerovao u ljubav, previše sam ja o njoj pisala. Kao što kaže jedan prijatelj "zaljubljen sam i opijen izgubio pola života" :)

Danas sam razvila fotografiju svog psa i sebe
Palo mi je na pamet kako sam
nekad pravila drugačije motive
No i ova mi je lijepa
Kupila sam i ram
Zvaće se Žena i pas
Staviću je kraj ostalih.
Soba mi je drugačija
Police i prekrivači
Knjige i prostirke
Uglavnom je to samo soba za mene
Miris jastučnica je nestao
Ostala je još ona kamena ruža iz Praga
I sjećanja.