Kaže tata da će na proljeće dati da se posječe orah.
Prevelik je i zaklanja mi veći dio kuće i imam premalo svijetla.

I želim svijetlo, i želim gledati Nebo.
Želim ujutru otvoriti oči i gledati ravno u Sunce.
Čekati ptice.

No žao mi je drveta. Volim njegove goleme grane. Zimi se sve te gole grane vinu u nebo i dodiruju ga. Pa mi se čini da i ja mogu doticati Nebo.

No, sve mi nedostaje. I sa svim nedostajanjima naučila sam živjeti.
Više se ne borim protiv toga.
Svi koji su me voljeli (p)ostali su na kraju sretni s nekim drugim. Tako da ne bojim se ni za tebe.
Za nekog kao ja tko zapravo dugo nije vjerovao u ljubav, previše sam ja o njoj pisala. Kao što kaže jedan prijatelj "zaljubljen sam i opijen izgubio pola života" :)