Jutros sam kupovala cigarete. Zaključila da poznajem prodavca. Ipak kao kroz neku maglu. Četrdeset i neka. Čini mi se da sam se jednom smuvala s njim. Čak i viđala neko vrijeme. Bilo je davno i ne sjećam se detalja.

Obuzima me neka osjećaj prolaznosti. Ne, ne zbog njega. Skoro ni ne znam tko je. Tražim neki smisao, mislim postoji negdje neki smisao valjda? Odlazim uz - Hvala i ćao - I osjećam oči na svojim leđima. Jednom smo izvodili neke gluposti na zaleđenom jezeru, auto je bio parkiran malo dalje i svirao je na lošim zvučnicima dobar r' n' r'. Ne znam što sam se toga sjetila uopće? Ne znam ni kako mu je ime, ali možda Zoran. Da, mogao bi biti Zoran. Palim cigaretu i uvlačim u pluća prvi dim. Sunce mi je poljubilo trepavice i uživala sam u tome. U prvom jutanjem trovanju nikotinom i prvom jutarnjem ljubljenju sa Suncem. Prelazim preko puta i žurim kući. Ulazim u malu kuhinju i uzimam svoju kavu. Provirujem u sobu. Spuštam se na koljena pored tebe. Stavljam lice na tvoje. Ne otvaraš oči. Spuštam usne na tvoje. Pomjeraš kapke. Ponovo se ljubim sa Suncem i uživam u svom drugom poljupcu.

Vraćam se kavi što sam je ostavila u kuhinji.

I razmišljam koliko se radujem što već sada znam da bih se tvoga imena sjetila i za dvadeset godina.

Jedno od posljednjih sunčanih jutra. Zrake sunce tuke mi pravo u oči, da ne kažem, glavu. Nekad ujutru nisi mogao kupiti ništa, danas je to drugačije. Parking je poluprazan, poneka mrzovoljna kasirka koja je tek došla. Potpuno ih razumijem.
Razmišljam kako da kupim sve što mi treba i sljedeća tri dana da se pravim da me nema. Lost. Razmišljam o sitnicama koje mi trebaju.

Cigarete i mlijeko.

Ponovo pakuju mlijeko u one kese, nepraktično je i stalno nešto kapka.

Odabirem trajno.

Šetam polako.

Činija za nešto.

Plava je. Materijal sumnjiv. Možda je kineska? A ja o Kini i tako ne znam mnogo. I tako nemam što da stavim u to.

Falš.

Neću.

Idem dalje.

Šnala za kosu.

Razmišljam da li voliš kad je skupim? Pitaću te.

Prisjećam se kako mi miluješ koljena ispod suknje, dok se pravim da na svijetu postoje važnije stvari od toga.

Između tipkovnice i razbacanih papira.

Možda na stolu prepunom skica. Mrvica od sinoć. Pored prazne šalice, zgužvanih maramica.

Found.

Izlazim, kasirke su i dalje mrzovoljne.

A ja sam, ponekad, sretna kao mirišljava beba

Osjećaj kao kad cijelu noć putuješ autobusom. Probudiš se, zgužvan i neispavan.
Protežeš se, hvataš krajičkom oka svoje lice.

Vidiš njegovo.

I žudiš za kavom. Umjesto nje zapališ prvu cigaretu.

Sunce ti se na silu gura u oko, a još ti je koža naježena od prethodne noći.
Nečiji otisak usana na tvome ramenu.

Uđeš u stan. I zaključaš vrata. Sljedećih dvanaest sati nećeš se sjećati ničega. Samo neke divne omaglice.

Sljedećih dvanaest sati, pamtim samo ljubav.

Izađoh na ulicu u potrazi za talasima. Krenuh. Ne znajući točno šta tražim. Sanjara ili ludjaka. Još tog jednog.

Jer premalo je takvih.

S kim brojiš koliko ste zajedno prespavali noći. I koliko ste zajedno puta doručkovali.
Bez da je važno što je bilo na tanjurima.
Bez da je važno ko je prvi ustao,
ko je prvi skuvao kavu, poželio dobro jutro, zategnuo plahte, pokupio čarape.
Tražih tog jednog. Da me nasmije, rasplače, razljuti. Uspava i ušuška.
Uvrijedi. I utješi.
Voli.

Važni su samo neki. A tako ih je malo.

Probudim se s glavoboljom. Petak koji mi započinje subotom.

Kiša.

Najradije bih upalila auto i vozila se. Bez nekog posebnog cilja. Zrak je dovoljno vlažan da miriše. Na plavo i jorgovan koji još dugo neće cvjetati.

Ima jedan dio puta tu u mojoj blizini što podsjeća na one moćne auto puteve. Granica je jako blizu. Za 45 minuta mogla bih biti u Mađarskoj.

Segedin, Budimpešta.

Posljednji put kad sam tamo bila, bili smo na ekskurziji. Tipično, nije nas puno toga interesiralo. Jedva smo čekali da se zatvorimo u sobe i da se napijemo.

Sad naprežem mozak da se sjetim bilo čega interesantnog. Sve je pohranjeno u haustore duše. Odraslima trebaju takva mjesta. Razum je mrsko i neprihvatljivo mjesto.

Dovoljno je da zažmirim, pa da se sve raspline ili ponovo počne.

I odlučim da žmirim. Počnem pričati i natjeram sebe da se vratim.

Petku.

Kiši.

Tebi.

Gledam u jorgovan ispred svoje sobe i želim da procvjeta brže.

Kao u Antićevoj pjesmi, bez razloga cvjetam plavo; kao jorgovan
u blatu ispred kasapnica.


Nedovršena kao i kiša. Možda prestane u međuvremenu.

Na putu do autobuske stanice u ono “po” ulice bilbord sa mjestom gdje je 2700 sunčanih sati godišnje. Pomalo groteskno, oko bilborda je samo prašina, sa druge strane Rovinj.

Mogao bi isto tako tamo stajati New York, to su jedni od onih plakata za koje ni ne pomišljaš da su pravi.

Posle odgledane krvoločne epizode Game of Thrones koja mi je preporučena uz opasku da u njoj ima sexa uz šarmantan dječački osmjeh, ma ja bih pristala zbog njega (osmjeha a ne sexa) da odgledam kako lete sve one glave i po sto puta i kako se probadaju kopljima kroz srca. Sačekam onaj trenutak kada se u sobu uvlači nebesko sivo.

U napasti sam da slažem kako se bojim. Mogao bi da me grliš dok se sivo ne pretvori u dan i te strašne utvare ne odu iz moje postelje.

Soba ima na suprotnoj stani kreveta neku sliku pejsaža, možda neka šuma, borovi i na njihovom vrhu modro nebo? Nebo bi moglo imati neku pticu. Pitam se da li bi krivim izborom ptice sada uspjela da pokvarim zamišljenu sliku? Kada zamišljam ptice, ja ustvari samo čujem ono guguguu i to me podsjeća na neka davna ljetnja popodneva kada vidiš kako od vreline treperi zrak.

Dok spavaš ja ne mogu ništa da radim. Miješam plavu i borove zamišljenim pokretom ruke. Ne pomjeram prste. Samo zamišljam.

Mirišem na vodu predgrađa i tvojih skoro trideset godina.

Poput trešnje na tvome dlanu, dok me prstima stežeš, procurim niz tvoje prste.

Klizim ti niz nadlanicu,crvena poput soka, ljepljivo slatka. Gušim se u tvojim odajama.
Noću me držiš zatvorenu, sa crnim svilenim šalom preko modrih očiju.
Na fancuskm ležaju, preko jastuka i prekrivača,u najtamnijem dijelu noći, uzimaš moje snove.
Ponekad sasvim smireno, dok se tijelo grči od užitka,
tvoje oči počivaju na slijedećem i istom neponovljivom trenutku.

Preko svile, što hladno dodiruje moje trepavice, ja samo osjećam mrak i dodir tvoga dlana.

Ponekad, shvatim da je to ljubav. Ali kako bih ti to mogla reći?

I ponovo šutim. Oblačim stvari što si spremio za mene.
Više zbog njih ne crvenim.

Miris ravne plave kose miješa se sa ukusom tvoje glatke kože na leđima preko koje pada.
Ne osjećam strah. Tijelo postaje neosjetljivo za spoljni svijet, svijet izvan ove sobe.
Dok me često ostavljaš tako samu, shvatam da to ustvari i želim. Želim vječno žudjeti za tobom,
opirati se i stalno se ispočetka samo tebi vraćati.
Znam da bi mi ponekad, želio i udovoljiti.
Da budeš onaj koji će dopuštati da ja uvijek pomalo izgaram, ali nikada previše, nikada toliko da konačno umrem.
Ne želim da me oslobodiš.

Želim ovdje ostati, na francuskom ležaju, sa svilenim šalom, preko modrih očiju.

Noć bez mjesečine.

Ili je ja ne vidim od visokih krošnja drveća?

Ležiš i nadam se da spavaš.

Tisuću se sila noćas borilo protiv tebe, i isto toliko za tebe. Znam da si ih svjestan. Gledam kako vjetar pomjera zavjesu, poigrava se s njom i odnosi dim cigarete. I svaka sjena na zidu užasno me nervira, ali nemam snage da se dignem i zatvorim prozor. Neko od nas dvoje svakako će odustati. Sjena ili ja, nije bitno. Iako sam ovoga puta, puna nekog vražijeg prkosa i neću se samo tako lako predati.

Prokleta zavjesa leluja i dalje pred mojim očima.

Umor nam se ocrtava na licu. Noć je bila preduga, kao i svaka naša noć. Gasim cigaretu i prisiljavam sebe da se pomjerim. Pazim da te ne probudim. Šta bih u ovom trenutku, imala da ti kažem? Da uskoro ustajem, i da ću te ostaviti da spavaš jer bih mogla pod naletom onih sila što se bore protiv tebe, da sipam otrov i upropastim nam dan, a to nikako ne želim. Želim kad se vratim da te nađem ovdje, na istom mjestu. Nježnog. Znam da ćeš takav i biti.

I onda stavljam ruke na tebe. Uvučem se na nova mjesta gdje još nisam bila, a ti me dugo zadržavaš tamo, miluješ i ne puštaš.

I želim da završim ovaj post, koji mi ne znači puno više od cigarete koju sam upravo ugasila u pepeljari punoj opušaka. Naučila sam da se strmoglavim neviđenom brzinom. I da uživam u tome. Ti češ već znati o čemu je riječ, a za druge mi i tako nije važno.

Odlučio sam da te volim.

Čvrsto ću se ovoga držati i moliti se da istraješ u svojoj odluci.

Bila sam u Ulici mrtvih Pahulja. Tužno je i hladno. Zaleđen dah nepostojećih ljudi. Meni je ostao na smrznutom dlanu, otisak prve i poslijednje mrtve Zvijezde. Spustila sam se tom nestvarnom ulicom. Stalno mislim od nekud čut ću tvoj glas, prisilićeš me da se okrenem i moraću da gledam u tvoje oči.

Na klupi sjedi neko sličan tebi. Možda si i ti. Možda je samo smrznuta, zaleđena Zvijezda. Ona najsjajnija, što blješti poput novogodišnje, na vrhu tamnog Neba. Silueta na klupi, ima usne boje mesa, oči boje najtamnijih Oblaka. Cijela jedna geografija bez prave karte, sve neki reljefi i brazde, hridi i mora. Nepoznanice. I sve se svodi pod Ulicu Mrtve Pahulje.

Odlazim u tu našu Ulicu i pijem prvu jutarnju kavu sa potpunim neznancima.

... Čekam da se otope pahulje i da od njih ostane mrtvo more. Ja ću od kapi, napraviti novu Ulicu, sa novim raskršćem. Sa bijelim linijama na sivom betonu. Kao susret. Tvoja lijeva, prihvata moju desnu. Staneš u onu jednu kap na obrazu. Stanem u svaku slijedeću kap na mokrim dlanovima, što me stiskaju uz sebe i tvoja polovina mene i moja polovina tebe, više nisu nepoznata Ulica.

Ipak, još uvijek, svjesna sam da će susret, ostati mističan. I onda me sve to užasno slomi. I radim neke nerazumljive stvari. Kao sinoć. Odem sa nekim ko nije ti. On se smije i govori da se događa nešto sa mnom. Kao da ja ne znam za to.

Kažeš da sam čudna. Mrštim se. Prepravljaš to na brzinu i vadiš se na nespretnost svoje izjave. Ali nisi pogriješio, jer ja sam te prva upozorila na to.

Opet sam sinoć mislila na klupu. Kako sjediš s njom i gledaš Mjesec.

.. Poželjeti

olovno nebo i kapljice kiše i vidim zavjese kako se lagano pomjeraju, one ljetnje, lepršave na onoj našoj terasi, vidim kako se oslonjena na dovratak osjećam jednako sretno i tužno, dok čujem korake koji gaze po mekom tepihu, meni iza leđa, disanje koje se trudi da bude tiho, kao da slutim toplotu drugog tijela negdje iza sebe, negdje daleko iza sebe... Kao da vidim ruke koje se dižu, kao da hitri ples prstiju pretrči mojim tijelom koje odgovara naježenim tragovima tog puta.

Kao da smo predhodnog dana stali negdje na pijaci, od neke kikotave žene, čvornatih prstiju, očiju boje neba, kupili kiwi, kao da sam osjećala ukus koji je bio kiseo i privlačan, kao da smo svaki posebo očistili, isekli ga na jednake četvrtine, leželi na najširem krevetu, dovoljno velikom da se na njemu kotrljamo, prebacujući se jedno preko drugog, kao da si mi svojim prstima stavljao to zeleno voće u usta, zapinjući o ruke koje sam stavila na usta, braneći se od ukusa.

Kao da sam čula glasove s ulice, korake prolaznika, negdje u daljini, zavijanje sirena, sve tiše i tiše dok su se gubile u noć. Lepršave zavjese kao da su se pomjerale, unoseći neki pretežak miris zrelog voća koje su pod olovnim kišnim nebom, ispuštale sve te mirise, koje sam osjećala, dok sam dlanove pritiskala o tebe, kao da su se pravili svi ti novi putokazi, nove brazde, kao da smo ih jačinom dodira proširivali i spajali ih poslije dodirivajući se, kao da je zamirisala svijeća natopljena uljima naranče i cimeta, kao da je treperavo svijetlo lovilo tragove soli na nasim tijelima, kao da nismo željeli da se tuširamo, kao da smo željeli da ostanemo slani i zadihani, kao dvije skoljke koje su dobile svoje zrno pijeska da ih žulja i tjera da od njega načine bisere.

I kao da još uvijek stignem sve to poželjeti, terasu i psa,

ili samo da mi kuvaš čaj kad sam bolesna, da me ljubiš kad sam pohotna, uvijek sa podjednakom žestinom i nježnošću.

Ja sam oduvijek bila kao nevjerni Toma, morala sam da stavljam ruke na rane da bih se uvjerila da ista rana uistinu postoji. Da stavim prste, cijeli dlan. I bila sam gora od nevjernog. Sve dok mi pod obrazom nije kucalo tvoje srce. Ispod nosa. Mogu da osjetim kako ti kuca srce. I ne znam postoji li ljepši i stvarniji trenutak od toga. Želim cijeli jedan dan ležati u plavičastoj izmaglici i biti Toma. Brojati dlanove, rebra i pregibe. I sviđa mi se sve što mogu da osjetim i dodirnem.
I kada se tako otvori cijeli jedan niz, ne znam stati.

I ujutru naglo otvaram oči, još je topla noć, negdje na granici jave i sna, pozdravljam ga (jutro) u mislima i zahvalna sam mu na stvarnom trenutku moga doživljaja ljubavi (tebe).

I blesaviš se ispod jorgana i mamiš me s tim, i otvaram malu plazmu dok mi negdje u blizini zamiriši cimet i kifla sa sirom. Tople ruke i posteljina.

I stavljam ruke na rane. I smješim se.

Ja sam tebi donijela snove a ti meni napokon zdrav razum.

Ne znam gdje su dani. Kažu da se s visokih prozora ponekad, ljeti, mogu vidjeti sunčevi zraci. Moji prozori presvučeni su debelim, teškim zavjesama. U zamršenim naborima meškolje se ponekad sitni zalutali odsjaji sunca.Teški su za moje oči.

Moja radost izgleda drugačije.

Dopuštam samo modro i miris suhog voća.

Ležim dugo na podu.

Sjediš dugo u naslonjaču.

Ne promatramo se, ali nam pulsira na vratu srce. Hvatam zvuk, krajičkom sluha. Hvatam zrak krajičkom grudi što ljubiš.

Ne postoje više tajne zaštite u tvojim rukama. Otkriveno je naše Carstvo. Ipak Boginja hoda.

Božanstva su i tako izmišljena bića.

A ti si i tako ponekad više sličan samo mojoj halucinaciji.

Uvjek je isto, kao košmar iz kog ne želiš da se probudiš.

Produbljujemo ga svaki put kad se sretnemo. Skoro da nemam više suza, mada me uvijek natjeraš da plačem. Ali ne od žalosti. Neke suze se prave zbog tišine.

Zbacila bih sa sebe sve plašteve.

Ali me spriječe tvoje halucinacije.

Tamo su moje oči.


Ležiš na podu i promatraš sjene na plafonu.

Sjedim u naslonjaču. Dišem. Dišeš.

Ne gledamo se.

Da li netko može da ospori da to nije Ljubav?

Ne znam gdje su dani.
Kažu da se s visokih prozora ponekad, ljeti, mogu vidjeti sunčevi zraci.

Tada još uvijek nisam mogla znati kako izgleda noć u Beogradu. Kaže da je noć hladna i da je grad pust. Negdje je oko 23 h. Hladno je i čujem kako mu je ubrzan glas, jer brzo hoda. Kaže da mu prija šetnja jer tako na miru može misliti o meni. Nije uhvatio bus i ide peške. - Vidiš da ipak možemo šetati zajedno? - govori. Ja se smijem ispod prekrivača. - Aha, kažem i pokrivam se preko glave. Priča, a ja slušam njegovu boju glasa.

Uhvaćena u trenutku, meka kao pamuk. (znam i takva biti)

Samo ću te slijedeći put mirisati i ljubiti duže.

Mnogo, mnogo duže.

Blue lines

Sjećaš se kako sam maštala o fotografiji u onom Europskom gradu, pod onim borom na Trgu, kako ti kupujem gitaru, a ti se oko podne strčiš niz stepenice i kako pijemo kavu, za malim pultom u trpezariji, miješam dugo macchiato i zurim u ice blue oči, hipnotisana?
.....
Gitaru sam poklonila.
Nekom tipu. Znali smo se 38 dana tada.
Rekla sam da mi je višak i da me nervira tako u uglu, ostavljena kao neka djevojčica koju niko nije pozvao na ples. Za njega je to samo drvo, prebiranje po žicama, dok je čekao da stavim šminku. Nikad nije odsvirao ništa na njoj. Poslije smo se razišli, a ja sam još povremeno zvala da pitam kako je gitara.- To je samo drvo! - znao je da viče u slušalicu i da me zove da dođem kod njega, da zaboravimo tu gitaru, i da vodimo ljubav. Nisam mogla. Gledala me je ispod kreveta, sa ormara, gdje god da ju je stavio. Ja sam vidjela tvoje oči, led i plavo. Neokiceni bor u onom Europskom gradu gdje nismo nikad na kraju otisli, vidjela sam stepenice niz koje se spustas i sebe u tvojoj kosulji kako mijesam dugo macchiato a ti se zaletis i poljubis me.
Rekao je da nisam normalna, a ja sam klimnula glavom. Ipak me je zvao još par puta, sve dok jednom nisam ishisterizirala pred njegovim prijateljima, tražeći da budu dobri prema toj gitari. Osjećao se vjerojatno kao idiot, s devojkom idiotom, a ja sam se smijala i rekla im da se nose iz mog stana.

Jedno vrijeme nisam izlazila iz stana uopće. Molila neke klince da mi kupe cigarete. Zaključala sam sobu i skinula crvenu boju sa zidova. Tako prljava od farbe, s novinama preko kreveta i knjiga, puštala bih glazbu i u pauzama pušila kao majstori na gradilištu. Smijala sam se svom odrazu u ogledalu.

Mislim da sam te voljela. I da sam htjela da te nekako prebolim. Mislim da me nikad nisi shvatio dovoljno ozbiljno.
Sve su moje ljubavi bile takve. Njegovala sam vjerojatno podsvjesno taj mit, da smo nešto, da si nešto, posebno. Tih dana si mi to i bio.

Sad te gledam drugim očima. Pa ipak.
Do kraja posta, vejrojatno bih se opet mogla zaljubiti u tebe. Tako opscesnog.
Nastaviću i dalje borbu.

Treba mi Nježnost i novo Ludilo u ime Ljubavi.


Mislim da sam ga našla.

Welcome to my Love.

Oznaka: priče

Sjedimo u sobi. Ne bih ti znala reci cija je.
Na stolu, kao stoje kave. Koje ne pijemo. Ipak ih prislanjam usnama.
Gledam u tebe. Kako pricas. I osmehujem se.

Tvoje oci...
U sebi citam Bulgakova. Sjecam se Bulgakova. U sebi, iznova, citam.

U sebi razmisljam. Ispisujem rijeci.
Ti mislis da sam lijepa. Nadas se tome.
I ako me gledas u oci, ne znam vidis li me?

Sjedimo u sobi.
Ne znam primjecujes li, nikad ne izlazimo napolje? Ja skoro nikad ne pisem
o tome.
Kako na zraku, pod nebom, pored svih kuca i solitera,
postojim.

I znas zbog onih stanica, gdje sam prvi put ugledala tebe,
i mislila da mene cekas...
Prvi put kad sam ti stavila, kao lopov ruku u dzep,
i stisnula zgrcenu saku, zbog tog cekanja, cekam.

Danas cu se obuci. Od glave do pete. Umotati. Skriti.Svako dugme, u svojoj rupici.
Svaki cvor, upetljati po tisucu puta. Ti si neko tko ce sve to, za mene, otpetljati.

Bila sam tako nestrpljiva...sada se osmjehujem sama sebi... Sjedim u praznom kaficu, narucujem kavu, i gledam ljude. Nacin na koji ih dozivljavam, sasvim je drugaciji. Ne bojim ih se. Mada nemam potrebu da s njima pricam. Ni da im spominjem tebe.

Strpljivo gledam na sat. Odbrojavam vrijeme. Od nekoliko sati, provedenih spavajuci, do ovih nekoliko, smanjilo se na trideset minuta. Cekam da se ode. Mogu jos koji minut, izdrzati stvarnost. I onda ti. I onda ponavljanje svega. Grad se smanjio na mali niz. Nebo se skupilo na trenutke. Soliteri su postali nevidljivi. Provodim ih sa opustenim tijelom, sto se pre nekoliko sati, grcilo bez zraka.

- Udahni. Udahni, molim te.

Ponavlja se to po mojim mislima. Sjedim pored tebe, i prislanjam salicu na usne. Citam u sebi. Bulgakova. Volim tebe.

U sebi.

Mi smo djevojke iz provincije
Imamo sex na selu, umjesto sexa u gradu
Nasi su momci visoki i jaki,
Mirisu na polja i oranice
Izvode nas na kavu i kolace
Poslije nas ljube ispred kapije
Mi smo djevojke iz provincije
Visoke i lijepe
I mirisimo na kelebijske jabuke.
Ladno.

Cijeli dan, promatramo se vizit karta i ja.

Netko se mora sjećati, mislim se, netko mora...

Pustila je neku glazbu, mi smo se kao bezbrižno ponašali, ustvari prikrivali smo tako paniku, bar sam ja paničarila u sebi, gledala u tebe i sa strane svo troje nas promatrala. Ona vozi, ti držiš ruke na koljenima, ja oči na tvome vratu, panično poslije tražim vizit kartu, ti manje panično otvaraš pivo, onda ja opet više panično (ali to se ne vidi) smišljam kako da sve naizgled ostane u redu, da se ne pokvari, da ja ne pokvarim. Pravim se kako ja znam sve to i umijem sve to, ispisah cio vatromet želja, dobro, ja mogu sebi dopustiti taj luksuz, da ispadnem smiješna i poslije to tako stoički podnosim, mene ne boli, samo mi se tijelom razliva nešto, okrećem se onda, ti još si zabavljen posmatranjem mene, vidiš samo da se osmjehujem, i jedino pametno što smo uspjeli smisliti je da pobjegnemo iz kancelarije i odemo na neku klupu. Šetaju se ljudi, divan dan za šetnju. Nisam rekla, ali sva ta lica, kao da nemaju ništa važnije od toga. Neko dijete sjurilo se na rolerima kraj nas, taman si krenuo da me poljubiš, a ja sam se okrenula za njim. Uvijek sve pokvarim. Poslije sam morala na posao, a ti si ostao kući.

Voliš da pišem besmislice, da se smiješ i da kažeš da to nitko ne umije kao ja. Da ih "naručiš" na svaki sat, a ja se na svaki sat zavučem u tvoj krevet, ti jednom okreneš lice, jednom leđa, puštaš da ležim na tebi, da se smijemo.

Puštaš da se uvlačim u premalu deku za nas oboje, poslije se ljubimo i gledamo u zvijezde. Sa klupe. Želiš nositi osmijeh sa sobom, sve mi odneseš, ja kupujem kifle i zovem te u 5 h ujutru, ti spavaš, ruke zabačene na jastuk, jedan dio mene još ti ne da da spavaš. mrmljaš nešto kao - Mmm, sutra, spavam.

Lijeno me grliš, a ja poslije spavam 10 sati kao mrtva, ne smijem da se probudim. Ne smijem uključiti telefon. Ništa ne smijem.

Hej,

Ovdje na Sjeveru još je uvijek hladno. Kao onu jednu noć, kad sam te držao za ruku. Imala si kapuljaču, uokvirenu krznom, a ja sam ti poljupcem pokušao zagrijati promrzli, crveni nos. Bio je Novembar.

Svejedno je hladno iako ponekad samo to vidim.

Nema ništa novo. Ili su samo nove nijanse. Ljudi su još uvijek isti. Mali dio Svemira u svakom od nas. Podjednako sebi važni. Jebi ga. Tako i nas dvoje. Pa ipak mislimo da smo posebni.

Svako jutro bacim pogled s prozora, dok preturam po stvarima i tražim u što ću se obući. Šesti kat. Ulica ima samo jedno drvo. Pomalo neobično. Meni se nekad zgrči u želucu i sanjam onaj Park.

Noću sjedim na balkonu, ali samo minut ili dva. Previše je hladno još uvijek. Ukucam tvoj broj nasumice i pustim da zvoni. Više se ne trzam na to što nema odgovora. Nekad je čežnja tolika, da obećam sebi da ću to bar jednom sigurno uraditi.
.....

Promjeniću broj. Ne čudi se tome. Uvek pobjegnem. Naviknem se na to, kao kad ubijedim sebe da mi trebaju nove cipele.

Uranjam bezglavo u sjećanja i tako nekad skoro do jutra. Robujem im u svoj njihovoj moći. Pred jutro se uvučem u krevet. Umorna i puno starija.

Upoznajem neke stabilne ljude.

Ipak, fale mi naše konfuzne rasprave, čarolija i haos. Fali mi ta neobuzdana ljubav. Obmotavanje kože i kostiju. Nisam ti ispričala šta sve znam o njima.

Nadam se da će ti se isplatiti novi život.. Meni nešto i nije. Poželim da potrošim gomilu novca, da te vidim makar na par sati.

Zagrlim čvrsto.

Onda ujutru, kad stavljam sjaj na usne, fiksiram pogled i psujem kad te vidim u ogledalu. Obrišem nasilno usne papirnatim ubrusom i bacim papir u wc šolju. Poželim da te udarim, a ti se ne braniš.

Pustim vodu i ne gledam kako u krugovima odlaziš.

I budem starija za novu nijansu.

oznaka priča

Dođi!


Dođi da pravimo snove od suhih grana jesenjeg pruća.

Poslije ćemo tragove po koži, gasiti poljupcima.


Dođi!


Igrajmo se mrtvim lišćem.

Balada se noćas lijepi za moje ušne školjke.

Duhovi sa zdenca neispunjenih želja,

ubijaju stražare i varaju pijane čuvare.

Krvare mi po nepostojećim riječima,

utisnute tvoje usne.

Nosim ih na bedrima; kao amanet i znak.

Noćima ih, pijana šetam, praznim, mračnim ulicama.

Moja bedra i utisnute tvoje usne.


Dođi!

Šetaćemo zajedno, moja mrtva pjesma i ja

i moj mrtvi Pjesnik.


Samo dođi, priznaću napokon sve te naše zablude,

toliko velike, da od njih možemo napraviti vatru veću od Ljubavi.


Dođi!

Izgorićemo zajedno, pristajem da budem pepeo,

raznesi me posle po neplodnim poljima

i prospi po mrtvim, visokim šumama.

Ti ćeš biti samo dim,

ovaj poslijednji,

što sam samilosno uvukla u pluća i izbacila niz crvene usne

dok sam žar cigarete prstima ubila u staklenoj pepeljari naše mrtve ljubavi.


Dođi!


Jer,


Poslije ćemo tragove po koži, gasiti poljupcima.

Podigao sam ruku visoko, visoko, taman toliko da ne podignem rame, puštajući da je osvjetljava ulična svjetiljka kroz talasanje zavjese. Šaka opušteno visi sa prstima poput grana žalosne vrbe. Ispod šake, znam, na unutrašnjem dijelu podlaktice velika, već žuta mrlja. Bolna.

Diše ujednačeno. Gornja dva dugmeta otkopčana. Igram se zavjesom i dubina jamice ispod grla dobija različite oblike od pristigle svjetlosti. Belasaju se zidovi nekako prljavo. Zatvorim oči. Tamno je. Kada jače stegnem kapke male zvijezdice svjetlucavo se udaljavaju. Okrećem se potrbuške. Jedna noga ispružena, druga savijena u koljenu i kuku. Koljeno mi je blizu. Kada bih otvorio desno oko mogao bih da vidim zategnutu kožu na čašici. Ne otvaram ga. Dovoljno je da znam da je tako. Kao što znam da je sve ovo uzalud i da isti položaj tijela neće izazvati isti slijed događaja. Lijevu ruku spustim niz tijelo. Desnom zagrlim jastuk. Tako je bilo.

Mirovala je. Polako sam razaznavao porijeklo golicanja na tijelu. Desna noga preko moje, rebarni luk, lijeva dojka zarivena, desna me blago dodiruje, glava na mom ramenu, po drugom me dodiruje konjski rep, desna ruka zavučena ispod mojih grudi, lijeva me grije od ključne kosti do zadnjice. Cijelo njeno tijelo me grije. Vrh desne dojke tjera moje srce da kuca u ritmu njenog disanja. Imam dojam, ako me slijedeći put ne dodirne, prestaće da kuca. Tijelo mi se budi postepeno, skoro kriomice. Izvijem lijevu ruku i dodirnem joj bedro. Prsti su mi topli od strujanja krvi, topliji od njene kože. Meškolji se i privija uz toplinu dlana. Izvlačim ruku ispod jastuka i tražim joj lice. Dodirujem čelo, obrve, dolinu nosa. Ne mogu dalje a da ne podignem rame i probudim je. Podiže lice i ljubi mi prste. Mogu da opipam cijelo lice. Oči su zatvorene. Duge trepavice su nepomične dok vrhovima prstiju pokusavam da prepoznam lice. Prsti su pomalo zbunjeni.

Ispravljam pomalo utrnulu desnu nogu. Njeno koljeno se spušta, pomičem se unazad i pravim joj mjesto ispred sebe. Polako klizi preko mojih leđa i smješta mi se u krilo. Leđa su joj pomalo hladna. Privijam je uz sebe. Pristaje, meškoljeći se. Trbuh joj je čvrst. Osjećam kako se napinje dok skoro bešumno udiše. Ruka klizi i nalazi grudi koje se smještaju u kalotu dlana. Stavlja ruku preko moje. Baršunasto je topla kao i njene grudi, kao i zadnjica koja nalazi mjesto u mom krilu uz šumno disanje. Njeno čvrsto tijelo se talasa i ostavlja mi puno vremena. Smanjujem bubnjanje u glavi. Pokušavam da upamtim svaki detalj, svaki pokret. Vrijedi.

Miruje. Sjedim prekriženih nogu. Držim je u krilu. Sve me pomalo bogohulno podsjeća na pijetu. Ali ja nisam bio tužan i nisam je oplakivao. Bio sam u stanju odbijanja svakog pitanja o događajima. Naša golotinja se uklapala. Moji prsti su po svaku cijenu htjeli da upamte svaki milimetar glatke baršunaste kože. Razvezao sam joj na temenu skupljenu kosu i rasuo je. Bila je mekana i tako je glatko klizila preko mog dlana dok sam podizao ruku da uklonim zavjesu i osvijetlim joj lice.

Samo što sam dotakao zavjesu, suknula je sa mog krila i žestoko me lupila po ruci. Iznenađen, padam na ležaj. Zabezeknuto piljim u ruku koja drži zavjesu dok valovi bola prekrivaju sjećanje.

Diše ujednačeno. Gornja dva dugmeta otkopčana. Igram se zavjesom i dubina jamice ispod grla dobija različite oblike od pristigle svjetlosti. Belasaju se zidovi nekako prljavo. Zatvorim oči. Tamno je. Kada jače stegnem kapke male zvijezdice svjetlucavo se udaljavaju. Usplahireno u tami tražim njene obrise. Znam da ih neću naći. Znam da ih nikada neću naći.

U očima mi ostaje tama.

Da li je moguće u jednom trenutku zaustaviti vrijeme; taknuti prstom prekidač u prostorno vremenskom kontinuitetu i da sve stane? Voljela bih.

Vrijeme koje ne prolazi.
Koje stoji i ne miče se.
Osjećam oblake pod prstima, kao i kišu koja pada.

Puno, puteno. Vremenski neograničeno. Prostorno neodređeno. Moje usne što pretvaraš u osmjeh. Ti kažeš to je oluja. Više od bljeska. Ja sam pčela u kašičici meda, kojom lagano mješam svoj čaj,
Umirujući bljesak tvojih očiju. Na površini i dobro i loše – Znaš, dušo, ne postoji samo dobro. Ne postoji takav Svijet. - Da li znam? I misliš li da me briga za ostatak svijeta? I tako taj Svijet i ja nikad nismo prešli granice uljudne konzervacije, preturanja površinskih tema, udaljeno posmatranje mene kroz njega i njega kroz mene. Svađali smo se ponekad, kad smo pomislili da bi se jedno drugom mogli svidjeti.
Ali od tebe niko mi se nije uspio svidjeti više.

Prolaze sati.
Prolaze dani i mjeseci.
Možda godina.
Opet. Nemoguće.
Nisam ni ispila čaj do kraja.

Dolazim ti u agoniji. I sanjam da te mogu držati za ruku u nekom idealnom svijetu .
I uvijek mi dokažeš da mogu. Ti si snaga. Nit koja spaja Svijet i mene.
I proživljavam te trenutke stalno, Iznova. Vidim se, osjećam te, znam te; ne uzimam ništa što mi sam ne želiš dati, a želim.. Ja želim kao i uvijek; Sve.

Jedna šolja jake crne kave, kockica čokolade. I podignute noge na stolu. Stiskaš u mraku moju ruku. BB King. I možda sve ovo. U ovom paklenom Svijetu.

Čekam te, tu na početku (shvatam da mi treba neko zvučno ime) recimo Jesenjinove ulice.

Vidim, prilaziš sa osmjehom (recimo juče)

Sastajemo se dugo i detaljno, iščekujući osjećaje, ukuse, dodire, boje, zvukove, kiše, magle, vjetrove, fasade, fizionomiju.

Volimo se, recimo u sobi tvoje sestre, a granica između neba i zemlje ne postoji.
Recimo da je svijeća mirišljava i narančasta.
Pišem post sa tvoje tastature.

Recimo da mi se to sviđa.
I recimo da smo zapetljali međusobno svaku svoju kost.

Moje misli, vrte se na neumornom ringišpilu, gubeći prošlost, dobijajući budućnost.

Vozimo se gradskim autobusom i ja dopuštam da djevojka na sljedećoj stanici sjedne između nas. Ti me recimo povučeš na sjedište do sebe i ja se recimo smijem.

Hej, poljubi me opet.
Postojimo.

Nije kao u Andrićevoj "Gospodjici" nebo nad Beogradom baršunasto crveno,
iako sam ga u nekoj svojoj znatiželji baš takvog očekivala, možda jer je tek bilo jutro.
Sneno i sanjivo se protezalo uz pitomi Dunav čiju snagu ovoga puta ipak ne bih izazivala.
Snaga je izvirala iz nečega tako očiglednog što mi je do sada bilo očima skrito.
Ljubav.

Emocionalno odrasteš, nekako u jednom danu, npr. tijekom jednog dana, ili recimo prije vikenda i sad tako "velika" sjedim i nemam neki zaključak, osim da izgovore i ovako mogu pronaći. Ovako velika.

Srijeda može biti tmuran i pretežak dan. Jedino oprane zavjese veselo mirišu. Odlučila sam da više naprosto ne volim ljeto, smrzla sam se ove godine jednostavno u njemu, Iako je bilo prepuno emocionalnih dostignuća. Krahove i padove više cijenim. Logično bi bilo da te ojačaju. Ja od njih pravim nove slojeve zaštite.

Nisam više spremna da dijelim sebe na tisuću i jedan dio. I prisila me strašno plaši. Ni misli ne dijelim, ako ne želim. Nekad volim da je sve moje. I budem bezobrazno sebična.

Iznenađena sam rezultatom. Ovog puta nije trebalo da boli. Mene je ipak nešto duboko presjeklo. Negdje u onim sićušnim mišićima oko srca, zabilježeno je prvo izumiranje. Mali dio, žal za onim prvim treptajima.
Napravićemo nove.
Izgraditi druge.
Odrastem za dan i vraćam se istom brzinom. Slijedeći put trajaće duže, biće kvalitetnije. Trudim se da se emocionalno ne prostirem previše pred drugima. I od mene se nekad očekuje dio racia. Ali biće dana za to. Biće i tih dana pustinje kad ću se zatvoriti duboko u sebe. I ništa, nikome neću moći dati. Čak ni tebi. Nikakav you tube link, neće pomoći. Pustiću poruku da je sve u redu. I spavaću u svom zaštitnom omotaču.

Miriše još uvek zavjesa.

Ima nečeg maltene neopisivo lepog u prizoru tebe kako spavaš. Ležiš gola ispod prekrivača, ispod koga izviruju tvoja malena stopala, tvoja leđa i ruke. Spavaš na stomaku, ruke su ti ispod glave. U san uvek utoneš gotovo neprimetno i najčešće pre mene. U jednom trenutku si budna, a već u sledećem, iako mi je bilo jasno da ćeš zaspati, iznenadim se što te vidim zatvorenih očiju.

Htela si moju kožu, htela si moje meso, na sebi, u sebi, htela si sve, dobila si i više od toga. Tvoje je, samo tvoje. Umesto usana, ljubim tvoja leđa u predelu lopatica. Da lepše spavaš, da ti tako poželim laku noć. Gledam te tako milu, mirnu i opuštenu dok se i sâm ne uspavam. Posmatram kako se pod titrajima svetlosti sveća tvoja koža ugiba u ritmu disanja. Upijam taj trenutak iznova i iznova... Dok spavaš, ja sam tvoj lični i besramni voajer. A kad se probudiš, znam šta je potrebno tvojim leđima... Ne gubim vreme.

Premda već savršena, jednom kad dođeš kod mene, ukrasićemo ih tetovažom.