Da li je moguće u jednom trenutku zaustaviti vrijeme; taknuti prstom prekidač u prostorno vremenskom kontinuitetu i da sve stane? Voljela bih.
Vrijeme koje ne prolazi.
Koje stoji i ne miče se.
Osjećam oblake pod prstima, kao i kišu koja pada.
Puno, puteno. Vremenski neograničeno. Prostorno neodređeno. Moje usne što pretvaraš u osmjeh. Ti kažeš to je oluja. Više od bljeska. Ja sam pčela u kašičici meda, kojom lagano mješam svoj čaj,
Umirujući bljesak tvojih očiju. Na površini i dobro i loše – Znaš, dušo, ne postoji samo dobro. Ne postoji takav Svijet. - Da li znam? I misliš li da me briga za ostatak svijeta? I tako taj Svijet i ja nikad nismo prešli granice uljudne konzervacije, preturanja površinskih tema, udaljeno posmatranje mene kroz njega i njega kroz mene. Svađali smo se ponekad, kad smo pomislili da bi se jedno drugom mogli svidjeti.
Ali od tebe niko mi se nije uspio svidjeti više.
Prolaze sati.
Prolaze dani i mjeseci.
Možda godina.
Opet. Nemoguće.
Nisam ni ispila čaj do kraja.
Dolazim ti u agoniji. I sanjam da te mogu držati za ruku u nekom idealnom svijetu .
I uvijek mi dokažeš da mogu. Ti si snaga. Nit koja spaja Svijet i mene.
I proživljavam te trenutke stalno, Iznova. Vidim se, osjećam te, znam te; ne uzimam ništa što mi sam ne želiš dati, a želim.. Ja želim kao i uvijek; Sve.
Jedna šolja jake crne kave, kockica čokolade. I podignute noge na stolu. Stiskaš u mraku moju ruku. BB King. I možda sve ovo. U ovom paklenom Svijetu.
Post je objavljen 04.10.2014. u 11:42 sati.