Dođi!


Dođi da pravimo snove od suhih grana jesenjeg pruća.

Poslije ćemo tragove po koži, gasiti poljupcima.


Dođi!


Igrajmo se mrtvim lišćem.

Balada se noćas lijepi za moje ušne školjke.

Duhovi sa zdenca neispunjenih želja,

ubijaju stražare i varaju pijane čuvare.

Krvare mi po nepostojećim riječima,

utisnute tvoje usne.

Nosim ih na bedrima; kao amanet i znak.

Noćima ih, pijana šetam, praznim, mračnim ulicama.

Moja bedra i utisnute tvoje usne.


Dođi!

Šetaćemo zajedno, moja mrtva pjesma i ja

i moj mrtvi Pjesnik.


Samo dođi, priznaću napokon sve te naše zablude,

toliko velike, da od njih možemo napraviti vatru veću od Ljubavi.


Dođi!

Izgorićemo zajedno, pristajem da budem pepeo,

raznesi me posle po neplodnim poljima

i prospi po mrtvim, visokim šumama.

Ti ćeš biti samo dim,

ovaj poslijednji,

što sam samilosno uvukla u pluća i izbacila niz crvene usne

dok sam žar cigarete prstima ubila u staklenoj pepeljari naše mrtve ljubavi.


Dođi!


Jer,


Poslije ćemo tragove po koži, gasiti poljupcima.