samo Regina

21 studeni 2017

Od svih želja, ja bih noćas jedan balkon. Negdje jako visoko. Poslednji sprat nekog solitera: svijetla da sjaje kad se nagneš preko balkona. I svugdje u daljini dokle god se prostire tama.
Ono što znaš danju da je tamo, samo da osjetiš kroz osjetljive pore na koži. I da se dugo dugo posmatram s tim svjetlima. Neki most u daljini. Ništa velebno i javno proglašeno za najljepši most. Samo da znam da je tamo. I da možda netko preko njega prelazi baš u tom trenutku. Netko tko voli balkone i solitere. Netko kao ja.

Tišine

20 studeni 2017

Dođe tako vrijeme tišina. Sprema se to dugo, uz dolazak blijedih zora, prikradu se uz tople crne napitke i paperjaste oblake pune kiša koje ne padaju, i šunjaju se za tobom cijeli dan, iz dana u dan. I uvijek se iznenadiš iako znaš da je to krug koji se stalno obnavlja. Vrijeme tišina je sebično vrijeme. Nikome ništa ne možeš tada dati.

Družiš se sa riječima, crnim pticama i starim fotografijama. Želiš biti opet tako lijepa, no, tišina je.

Stara noćna ljubavna

16 studeni 2017

Odlučim sinoć da legnem ranije. Sretna zbog tople sobe. Samo trebam čekati do jutra. Fizički umor pomoći će mi da mirno zaspim. Veselim se noći bez snova. Negdje oko 03 h, probudiću se da ugasim tv. Osluhnuti noć i tračnice u daljini. Vratiti se u krevet. provjeriti vibrirarjuće srce na telefonu. Moja intuicija ravna je nuli. A možda sam mogla znati još onda u ulici Vojislava Ilića negdje između broja 30 i 36? Pola života živim u ulici Pjesnika. Nekako sam polagala pravo na njega. Pjesnika.
Budim se oko 6 h. Tražim papuče, ustajem, puštam plin u radijatore.
Skuhaj mi kavu, čaj. Budi nježan.
Ljubav noću živi od nježnosti i zvukova tračnica u daljini.

08 studeni 2017

Jutro miriše na naranču i đumbir čaj. Ustaješ, i mogla bi tako lako pogriješiti.
Kao jednom prije. I onda jednom prije. I prije tog prije. Ali danas nećeš. Možda sutra, možda neki drugi put, neki drugi dan.
Danas ćeš popiti mirišljavi čaj od naranče i đumbira, šalica će ostati na stolu, topli miris u zraku još dugo nakon što odeš.
Danas nećeš pogriješiti.

#skica 84

03 studeni 2017

Nećeš valjda...

Ulica nosi naziv nekog hajduka i to mi je pomalo smiješno. Malo si nalik na nekog takvog lika. Ja sam te naučila da pereš ruke u mom prisustvu više puta. Ne možeš me dirati s prlljavim rukama. Ruke moraju biti čiste i nokti podrezani i šake čvrste. Nitko me ne dira a da nema takve ruke.
Možeš mirisati na jeftine parfeme. Nikad me nije impresioniralo ništa skupo ako nisi rođen takav. Možeš mirisati na drvo i zemlju i možeš me dirati takav.
Ja volim drvo i zemlju. I miris magle. Miris izgubljenih ravnica pod njima. One me mogu dirati takve. Takve su rođene, takve su oduvijek bile.
Mene možeš dirati u nekoj ulici velikog hajduka, jer je soba tako mala i ima fen u kupatilu. Mogu da osušim vlažnu skoro mokru kosu i da popravim šminku na velikom zrcalu. Onom istom gdje si me prisilio da nas gledam dok si mi ljubio ramena. Ne obećavam da ću vidjeti istu sliku kao ti: šake na struku i usne boje krvi na koži boje mllijeka.
Proganjaju nas razne stvari, razni odrazi s one druge strane. Buka fena u pretoploj kupaonici, dok se kapi vode kližu skupa sa mnom.. prema dnu ogledala. Tako nešto. A kosa mi je sada suha, i žurim.. ne ljuti se zbog toga, samo peri ruke i ne spavaj s curama koje vole ulice hajduka.


Priče o Avi.

01 studeni 2017

Ava uvijek nekako izabere pogrešan dan za pisanje. Onaj kad je na rubu živaca, pa ili ispiše na komadićima papira samo naputke ili onaj kad se ispeče na zdjelu vrele juhe od povrća pa pusti hladan mlaz iz slavine na ruku i kontatuje da je desna. Ava bi vrištala ali ne zbog juhe, niti što je to desna ruka.
Voda postaje hladna po prstima, misli postaju hladnije, treba samo par minuta da si nesvjestan trenutka i opet možeš da se vratiš povtnoj juhi, da je pojedeš bez da razmišljaš kako celer pluta po njoj. Ava ni nema neko posebo mišljenje o celeru, niti ga voli niti ga ne voli, ali može da razmišlja (ako hoće) o celeru koji pluta po povrtnoj juhi i da joj to bude vrlo važno kao da od toga išta zavisi.
Od Ave više ništa ne zavisi. Ava je sve rekla, doduše ne na baš lijep način, jer je čekala baš isto takav neki pogrešan dan, pa se izletjela sa svime, doduše tada se nije opekla, nije imala povrtnu juhu za ručak i nije stajala pred slavinom dok su joj stizale poruke. Više je to bio neki poziv u pomoć, ali osobe kao Ava, nikad to ne bi priznale.


(Avu ne puštam blizu ljudi)
(Ava ne voli komentare tipa stereotipni, uobičajeni itd. Ava više voli da se šuti)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.