Oduvijek sam voljela ove male zapisane postove preko mobitela, a napisala sam ih tek mozda par. Ne nogu "pustiti" misli tek tako samootrgnute bez kontrole, jer svaki dan bih mogla neku emociju tako otrgnutu bez kontrole pustiti na vas kao neku životinju iz mraka.

Samo sam htjela reći da se srodne duše ne puštaju jednom kad se pronadju.
Srodne duše se ne napuštaju. One se vrate s melemom od slathih ljekovitih trava pa vas liječe i ponovo ljube pa vam mrak izgleda kao kutija od plavog baršuna koju poklopite ujutru kad svane.

Čudno je ovo ljeto. Kišovito, hirovito. Bljeskaju munje noću, pa utihnu i one i gromovi, a onda rominja po krovovima i olucima sitna uspavljujuća kiša. Po danu lovimo sunce gdje god stignemo, jer ga ne možeš ovog ljeta bilo gdje naći: dok vozimo bicikle skinemo sunčane naočare, jer nam fali njegov sjaj, u autobusima biramo sunčanu stranu sjedala, biramo mjesta za kavu gdje će nas milovati i ljubiti sunce, jer ljeto je ovo čudno, kišovito. Hirovito.

Bla, bla bla. Mogu o ljetu napisati bilo što. Mogu biti ljeto mogu ga učiniti mirisnim i vrelim. Mogu ga poput lubenice slomiti svojom štiklom. Mogu ga učiniti našim ljetom, mogu ali ne mogu.

Želim da plutam poput barke jedno ljeto. Samo voda ja i plavo.

Hirovito.

Jesen, kafić u Beogradu, moja ness i tvoja kava sa mlijekom i cimetom, uvijek sam mislila da muškarci, piju kratak čist espresso, jebi ga, predrasude. Kafići u Beogradu uvijek su mi se činili tako nezgodni, ili su ličili na sve i svašta u jednom ili su bili preveliki, ogoljeni, natrpani, nigdje one intimnosti separea. Ali nisam htjela o tome. U takvom jednom kafiću, jedne jeseni, pitala sam te da li sam slobodna, a ti si rekao jesi. To predveče i taj put, rastali smo se kao i uvijek uz oba dlana na mom licu, uvijek uz volim te.

To je jedan jedini put kad sam zaista povjerovala da mogu otići od tebe.

Kasnije bi se uvijek smijali onom drugom tko se bojao više, jer uvijek se netko od nas inatio duže, uvijek je netko od nas dvoje prvi poslao poruku, samo su se mijenjale uloge, jednom ti, jednom ja.

Zapravo možda sam polomljena odavno, jer se sve nekako bojim manje i manje.

Jebi ga, rastajali su se i bolji od nas.

Između neopranog i opranog prozora,
ja moram napisati stih ili dva

napisat ću ih ptici
i susjedu što kosi travu
ljudi koji mirišu na ljeto i vreo asfalt

još čekam onaj blistavi trenutak
žege i muka
onaj gdje se ljeto raspukne pod prstima
na pola
na četvrtinu
na atom
i postane moj

ako ne živim od nježnosti
ja od stvarnosti
neću.

Znaš ti mene

Zavedu me sivi oblaci. Kiša. Pjesma.

Sladoled s mrvicama čokolade. Uvijek nešto.

- Bilo bi stvarno dobro da me poljubiš.

Šapnuo je netko.

Zavede me more. Talas između plime i oseke. Uvijek netko.

- Beskrajno te volim.

Sada bi to bila laž.

Plačem za brodovima što su otplovili bez nas.

Sve je opsena.


Zbogom sive luke i blaci.

Hirovita ljeta
a mi smo im djeca
još uvijek mislimo kako nas netko čeka

možda ptica
Norah negdje pjeva za nas

možda val.

Jutra uz duple crne kave
bez šećera hvala

i brufen
Šta rade slobodne žene nedjeljom

bosim nogama do kupaone
pa ostatke hrane baciti u koš
poluprazne čaše u sudoperu


Pustiti sunce u sobu?
ne ovaj put
još mirišu
pršljenovi
i
malo niže
kao krofnice
ne šećer, ne hvala.