30.03.2012., petak
Duhovi
Stisni pa pisni (2) -
Papirni istisak -
#
27.03.2012., utorak
Holy Smoke i četverac pod nebeskim igrokazom
U kakvom silaznom vremenu živimo, malo je stvari, koje čovjeka uvesele. Osim ako ih tražimo povećalom, na sve četiri, ili čekamo da nam upadnu u oko, vulgarno razvlačeći kapke. Imamo, recimo, zalaske sunca. Iako, oni su malo kliznuli u kič, otkako je razglednica. Možda bolje, izlasci sunca. Pa kad zorom iskoračiš iz stana, upljackaš drito u lokvice susjedovog inkotinentnog, ali besmrtnog psa. Jutarnji skok u more, mirno, tiho, glatko, voleće. Svakako, tu je i diskretni pogled na guzu susjede, točno nakon što je napunila 18. Ali, iznad svega, povrh svega, uvijek i svugdje – brat roštilj i sestre gradele. Jer, može zalazak sunca i djevojačka guza, može i svitanje i more, ali ipak... ništa kao masni prsti i miris dima u kosi, tu istovremenost daje samo roštilj. Cure se dogovore da Muž 1 naloži vatru. Cura 2 Mužu 1 pojasni da su suha drva u stražnjoj šupi uz zid; dotičući ga prstima taman predugo doda mu upaljač i u leđa mu dovikne da ju pozove, ako ne uspije pronaći sjekiricu; „pogledaj, tamo je negdje, kraj... onog... u... pa pored...“ Muž 1 u stražnjoj šupi uz zid pronalazi dvije hrpe drva. Na jednoj su hrpi svježa, vlažna. Na drugoj hrpi, donji sloj zaista čine suha drva. Ispod naslaganog metra vlažnih. Sjekiricu, jedinu ali zato tupu, Muž 1 zaista pronađe tamo negdje kraj onog u pa pored. Cjep, mlat, udar, sveudilj potcikujući i stopalcima topčući, Muž 1 nacijepa sve oblike i veličine drvčadi za roštilj, pomno se prisjećajući Akcije Ništa Nas Ne smije Iznenaditi. Papir... Hmmm... Novine... hmmm... /Scan a la Terminator po prostoru/. Muž 1 ugleda kartonsku kutiju i krene cijepati stranice, odlučno zanemarivši crni križ na narančastoj podlozi. Par trenutaka kasnije, Vatra Prve Klase gori kao pod Indirom Gandhi. Muž 1 zadovoljno promatra djelo, pomalo se pitajući, radi čega mu je Cura 2 još rekla da vatru zapali dolje, u betonskoj grabi, pola metra ispod nogu, nadvijen nad dim i plamen, a ne u lijepom, zidanom i ergonomičnom roštilju, zaista vidljivom izdaleka. Muž 2 je srdačan lik. Izlazi iz kombija, široko se nasmije pokazujući apsurdno kratke zube, i ispružene ruke na pozdrav priđe Mužu 1, drugom rukom se tijekom šest koraka češući po mudima. „Aha... uspio si naložiti. Ma kakva si to drva uzeo?! ŠTO JE OVO?! Ne, 'kakvi, ništa od toga; suha si trebao uzeti, iz stražnje šupe!“ Muž 1, zatomljujući deja vu anticipacije, osjeti potrebu, ukratko informirati Muža 2 o slijedu zbivanja dotad. Muž 2, odsutno češući genitalije, ponovi, kako je trebalo naložiti vatru suhim drvima, jer da ovako neće gorjeti. Muž 1 skeptično pogleda u genitalije Muža 1, pa u plamen visok gotovo metar. Riba ili meso, česta je dvojba. Po Behasancima i dijelu prave, nepatvorene mužadi, riba je odličan izbor, poslužena uz kilicu pečenja. Cura 2 donijela je divne medaljone (iako je Muž 1 i nakon tolikih godina više pažnje posvetio njezinim jakim nogama i obloj pozadini), s kojih se zlaćano ljeskalo ulje prošarano paprom. Isprativši ju pogledom natrag prema kući i spominjući kako bi baš i mogao zapiiiivati usput, Muž 1 stavi rešetku na razgrnuti žar, prethodno goruće cjepanice presloživši u drugu vatru, za žar za poslije. Odmjerivši vrelinu žara, njegovu površinu i blizinu vatre, uranjajući u vlastitu ugodu i lagani zapuh dima, postavi rešetku – sad garniranu mesom – na žar. Niotkud, pojavi se Muž 2 i krene glasnoćom nadomiještati argument. „Šta, ŠTA je to?! Pa to je sirovo! Ništa od toga...!“ Muž 1, zatomljujući deja vu anticipacije, osjeti potrebu, ukratko informirati Muža 2 o slijedu zbivanja dotad. Muž 2, odsutno češući genitalije, pojasni kako će on odmah donijeti ribu, a to meso svakako ne valja ničemu. Na sugestiju Muža 2 da meso skine sa žara i da psu, Muž 1 se ogluši, dopuštajući si erekciju Ega, koju će, znao je, moći utopiti tek u domaćem vinu kasnije te večeri. Cura 2 primi zdjelu sa pečenim medaljonima i baci pogled na rešetku nad žarom, na kojoj su sotto voce cvrčuckali komadi ribe. „Pa što si sad ribu stavio, a ja htjela sad piletinu i kobase donijeti?! Aajoooj, pa bez veze to radiš tako...“ Muž 1, zatomljujući deja vu anticipacije, osjeti potrebu, ukratko informirati Curu 2 o slijedu zbivanja dotad. Zapravo je imala debele noge, pomisli, okrećući skoro pečenu ribu. Muž 2 ih je zaobišao i krenuo okretati ribu. Muž 1 mu kaže da ju je upravo okrenuo. Muž 2 opsova da mu je komad ribe upravo pao u vatru i krene sve glasnije spominjati kopulaciju i Boga i ribu i roštilj. Muž 1 ga umirujućim glasom pozove da mu prepusti roštilj i pruži mu svoju gotovo praznu bocu pive. Muž 2 otpije, češući genitalije, i nestane u kući. Skidaj tu piletinu sa vatre, povika Muž 2; presušit će se! Muž 1 se pozove na Cure 1 i 2, koje su prvu turu mesa komentirale kao „nedovoljno prepečenu“. Muž 2 ga dočeka rukom na mudima i posprdnim „Ih, koga ti slušaš, heeej!!!!“ Cura 1 Mužu 1 dobaci umirujući, majčinski pogled. Pojelo se dosta kruha i salate; pilo se domaće muškatno vino. Muž 1 nikako ga nije volio uz jelo, pogotovo ne uz roštilj, ali Muž 2 poput dieselske lokomotive između Knina i Perkovića autistično je brundao o mljevenju grožđa miješalicom za beton i kako nema ni grama šećera, povisujući glas između „beton“ i „ni“ i poantirajući sa urlanim "Šta je tebi, jes' ti lud?! KO?! OVO je vino!" Glasno dišući na nos, žvačući i gutajući, pljuckao je cijele rezance kupusa prema Mužu 1, koji je, vrhom jezika kopkajući vlakno piletine između kutnjaka, prihvatio stanje i u mislima ronio među bedrima Cure 2, uz malu pomoć Cure 1. Venera, Jupiter i Mjesec susprezali su smijeh i gurkali se negdje iznad zadnje koprene dima roštilja. Sve je bilo dobro. |
23.03.2012., petak
Muška strana banane
Linić, kao svaki pošteni Hrvat i izabrani dužnosnik, zna da je „Kraljevica“ naše najstarije brodogradilište. Zato, muževno, odlučnim glasom, javnosti priopći kako je „Kraljevica“ naše najstarije brodogradilište. Idaideustečaj. Bravo, Liniću. Way to go. Čačić, kao svaki pošteni Hrvat i izabrani dužnosnik te samoproklamirano najodlučniji hrvatski političar, zna da su ljudi u „Diokiju“ pošteno zaradili svoje plaće. Te beskompromisno, jasno, nedvojbeno trepćući u kameru i namještajući usne u predizbornoplakatnu pozu poreznim obveznicima sudbonosno veli kako su ovi u „Diokiju“ svoje plaće zapravo zaradili. Wow, Čačiću. Sreća naša, pa Te imamo. Onaj neki jednokratni ministar samouprave suočen je sa kritikom da je administracija preglomazna, te što-dalje. Pa konstruktivno, odvažno i optimistično izjavi kako je na snazi zabrana daljnjih zapošljavanja (kao, očito & svakako, u cijeloj ErnamHa.) Vrhovno čelništvo se stura u učinkovitosti. Kamere usijane. Reportažna kola škripećih guma jure zemljom senzacija. I onda se još nađe Josipović, u komentaru o nuždi visokih standarAda novinarstva, reći kako kod nas neprofesionalno novinarstvo svakako nije opstalo. (Clintonušu je Pusy očito ostavila pre bestekstnu, pa je presicu u Washingtonu Pusy odradila sama za obje... ) Stičem dojam, da su u ErnamHa uvijek isti likovi sa iste strane banane... /Znam. Jes tenk ju veri mać./ Ali banana je kolateralnija, kao što smo učili u „Prirodi i društvu“. Ma kakve fokuse naši novinari imali. Tako, recimo, u Europi – ne samo oko nedavnog Dana žena – slušamo o nižim plaćama žena, o njihovoj slabijoj zastupljenosti među kamiondžijama, rudarima i managerima (bez tri godine porodiljnog). I zaista, zamislimo situaciju: Otac i suprug nađe novu curu i razvede se od dosadašnje supruge. Sud dijete naravno dodijeli ocu, koji je a priori podobniji kao roditelj, jer ima penis. Ali ni to nije sve. Sud dalje biološkoj majci ospori pravo da viđa svoje dijete. Jer dijete sad ima novu mamu, a zakonodavci žele dijete sačuvati stresa u toj zbrci. Šala? Nakarada? Karikatura, cjepidlačna nebuloza? Ne. Ustanovljavanje pravne norme. Na štetu muškaraca, u korist žena. Ravnopravnosti spolova i jednakosti građana pred zakonom unatoč. Odlukom Europskog suda za ljudska prava u Strassburgu, biološki otac djeteta u slučaju rastanka partnera nema nužno pravo viđati svoje dijete, u odnosu na „pravnog oca“ tog djeteta, novog partnera majke. Ukoliko je „novi tata“ sa djetetom uspostavio „socijalno-obiteljski odnos“, tako Sud, („navodni“ – n.b.!!!) biološki otac pravnom ocu ne može osporiti očinstvo, odnosno „pravni otac“ u skrbi i odnosu sa djetetom ima prednost pred biološkim. Motiv ovakve odluke Sud nalazi u „sprječavanju vanjskih smetnji, a u interesu djeteta“. Biološki očevi nemaju pravo tražiti i pravno očinstvo, a istovremeno djeca, majka i majčin novi partner (prvi, pa valjda i svaki slijedeći) biološkom ocu to isto pravo, po odluci Suda, mogu osporiti. /Ovdje podsjećam i na sivu statistiku, po kojoj oko četvrtine očeva svakako pogrešno vjeruje da odgajaju vlastito dijete.../ Iako ova odluka Suda još nije pravosnažna, ona dakle znači upravo gornju situaciju: Ako moja Draga uz zaštitu suda odšeta s mojim djetetom i nađe drugoga, to je ok i ja se nemam pravo žaliti niti štititi svoj odnos sa djetetom, kako ga ne bih uznemiravao. Naravno, kontra bi bila skandal i frka; da ja uzmem svoje dijete od majke i odem sa novom curom i njime u Australiju. Recimo. Feministice i udruge žena šutnjom su propratile odluku; očito su dakle zadovoljne ovakvom primjenom ravnopravnosti spolova. A naši profesionalni mediji nam fino prenose Ljude od akcije; Navjestitelje Boljeg Popodneva. Blago nam se. Odoh baciti oba kraja kore banane u smeće... |
20.03.2012., utorak
Kakvi ste vi s time, ili – skidam kapu Žuži Jelinek
Mili svijete između Superkrečka i silikona iz Bauhausa, spuštenih terenaca i muških ženskih torbi, zaista je točna ona, po kojoj s godinama shvaćamo tek, koliko malo znamo. Utoliko, i ovaj put dižem kapu svom ženskom antipodu, Žuži Jelinek, koja eto iznimkom vlastitog primjera dokazuje suprotno. Da se s godinama sve zna i da je sve jasno. Meni, recimo, nije. Nije mi jasno, zašto se šah vodi kao sport, ali ne i usisavanje s preprekama. Ili klopfanje tepiha na dva mala. Krečenje na sto kvadrata. Pakiranje špeceraja na blagajni. A, pazi, pikado je sport. Tko nije iskusio, ne može pričati... Meni, svakako, nije jasno. Imam i drugo pitanje. Koliko ste puta, mili moji izdepilirani metroseksualci, posljednji par lateks-rukavica odlučili iskoristiti za ribanje kupaone, umjesto za kojekakve –ktomije u diskreciji vlastitog prostora? E. I koliko vam se onda puta desilo da junačkom desnicom uzmete bocu sredstva za kupaone, pa krenete štrcati po pločicama, lavabou, kadi. Toaletu. I taman kad se uz potisnut uzdah sagnete preko ruba kade, ili školjke toaleta, i rukom u lateks – rukavici krenete činiti kružne pokrete, nježno pa sve jače, i krene se stvarati trag pjenice – zazvoni mobitel. Ili vas omiljena osoba zove na portafon. Ili, iritantnije, zvoni očitavatelj brojila. Koliko vam se puta desilo? Kakvi ste s time? A, recimo, druga scena. Očekujete svoju voljenu osobicu na ručak. Poput vas, i ona naporno radi, i vi ju odlučujete obradovati ukusnim ručkićem. Vrteći u glavi mailove, kalkulacije i prikaze pozicija (tehn.), ljuštite krumpire, odmrzavate odreske, gulite bijeli luk. (Kakvi ste s time da ljuska češnjaka, kad ju prinesete kanti za smeće, dobije vlastiti život i svim silama odleprša tri metra dalje, da bi vam se onda ponovno zalijepila za prste? Uvijek...!) I onda, taman kad dijelite porcije na tanjure, dok vadite vino iz hladnjaka, dok dekorirate stol i radujete se i da je ručak uspio i da neće biti ostataka, jer i voljena osoba i vi idete na par dana na put, pa je glupo spremati posudice ili bacati ostatke – mobitel. (OK, Miris češnjaka na mobitelu manje je nezgodan od mirisa Domestosa. Ili – kakvi ste vi s time?) Uglavićnom, zove frendica, koja vas uvijek rado i obilato ugosti roštiljem, fišem, gulašem, pečenjem. Da je upravo sa svojim dragim u prolazu i da su htjeli navratiti, te jako su gladni i ima li se „makar kruh i pašteta“ za jesti. U tih deset minuta, vi uspijete odmrznuti još jednu turu odrezaka, skuhati dodatnu količinu krumpira, dodati salatu, ispeći meso, kupiti kruh (kojeg inače ne jedete). Skinuvši stare, misteriozno blatnjave tenisice, dragi vaše frendice olakšano češe taban rustikalnog vonja rukom i kreće do toaleta, tapšući vas muškoprijateljstveno po ramenu. Usput vam još kiselodaho, uz namig, dohukne da pazite što radite, dok se on ne vrati. (Kasnije /1/ ćete naći otisak njegove masne šape na pločicama, u visini glave, i – ugazivši u lokvicu kraj toaleta - zažaliti, što ste netom prije sat, dva ispucali zadnji par lateks-rukavica... Kasnije /2/ ukazat će se i vaša voljena osobica, konstatirajući kako je ručala vani.) Moje je pitanje - ... i, kakvi ste vi s time? Date li se smesti, između analize građevinskih ponuda, ugovora sa vještakom, prijevoda uputstva za ralicu i pisanja rješenja o nečijem otkazu, ako vam usred sjeckanja, guljenja, ljuštenja i kuhanja krene zvrndati telekomunikacija, počnu ljuske luka ničim izazvane letjeti kuhinjom kao dubrovačke laste, trula jabuka mimo kante za otpad fljusne posred opranih pločica; kad se gost popiše uokolo toaleta? Uspijete li, između završnog izvještaja i dopisa od Porezne, svoju radnu te voljenu osobu svemu unatoč dočekati popeglanog, mirisnog smješka? Na beskonačnom putu osobnog razvoja u perfektnog djedicu, dakle, pitam: Kakvi ste dakle s time (ne ulazeći u slabost, genitalije, maljavost i smetanje)? Neopozivo vaš, Jelo Žužinek |
18.03.2012., nedjelja
ForNula 1, nesuđenost i pseća sreća
Žene to ne kuže. Da mi muški, Laudinim riječima, gledamo kako auti kao u cirkusu voze ukrug. Pa slobodni trening, pa zvanični, pa utrka, analiza. Pull rod /da mu.../; push rod; F-duct, supersoft, Venturi, da ne velim, Coanda... Pa Rosberg ćaća, Lauda, Laudin povratak; Mansell, De Angelis, Berger, ... Senna, neizostavno, ali u drugoj dimenziji... Onaj motorić, veličine dvije mikrovalne. Zvuk diferencijala u šikani. Ma, mislim. I ne kuži žena, kad se mjesecima raduješ novoj sezoni Formule 1. Kao novom perju. I onda, napokon, svanuo je taj dan... Australija, vremenska razlika; utrka počinje u 7 ujutro po našem vremenu. Nije bed. Ustanak na budilicu u nedjeljno jutro – budilica samo za slučaj, da baš tog jutra nesanica ne oplete po redu vožnje, oko pet. Razgibavanje i rastezanje, dok voda za kavu prokuha. Tuš i brijanje, dok se kava sliježe. Oblačenje u mirisu sunčanog jutra, gela za tuširanje i svježe skuhane kave. Namjestiš ne jedan, nego dva kanala na TV-u, kako te ne bi izbezumile reklame tijekom prijenosa. Zavališ se u fotelju, kava i daljinski na dohvat (uz sigurnosni razmak, naravno; da ne bi bilo...) Bolidi turiraju, zrak vibrira nad startno-ciljnom ravninom. U prsima ti tuče. Krug zagrijavanja, beskonačan. Evo, prvi se zaustavljaju na startu... polje se zbija... startno svjetlo... i.... mrak. Televizor crn. Satelistski prijemnik crn. Pališ svjetlo, u naivnoj nadi da će se tu televizor opet upaliti. Ništa. Izvana, kukurikanje pijetla, lavež psa. Uto, zvon crkve; točno 7 ujutro. Nema struje. (Osigurači svi uključeni. Ni pred zgradom nema svjetla. Obloguza komšinica vješa veš prekoputa i docikuje, da što si rano ustao. Nema, veli, struje. Mhm.) Ideja! Mobitel, Google, Live-Ticker... Tražilica je prespora... evo ga... yess... Maska se pojavljuje... Piiip! Baterija prazna, crk, aus. Struje dakle nema. Nešto kasnije. Oglašava se telefon, modem, punjač, hladnjak, pijetao, kompjutor. Pola deset. Na ekranu se ukazuje Niki Lauda. Veli – „... hvala što ste pratili prvu ovosezonsku utrku Formule 1; do viđenja za tjedan dana!“ Žena ulazi iz spavaće. "I, tko je pobijedio?" /Bratić iz Australije jest javio da stoji iznad pit lane-a, ali na posljednji sms ne odgovara; u VIP-loungeu je. Zadnje je sms-nuo o kvaru mjenjača kod Schumachera./ P.S. Reprizu očekuješ na puni sat, kao svih ovih godina. Počela je, naravno, pola sata ranije, dok si se još divio tratinčicama na nasipu, vješto pazeći na sate i minute do snimke utrke. Dolaziš doma, pališ TV, namještaš oba programa. Ovi jedno ne daju snimku. Ovi drugi su u prvoj trećini utrke. Blok reklama traje petnaestak minuta. Taman kad završi, krene direktni prijenos oglašavanja rezultata izbora predsjednika. Pa blok reklama. Deset minuta. Nastavak snimke utrke. Spiker veli: „Superzanimljiva prva utrka, dragi gledatelji... niste ništa propustili!“ Gasim TV, idem po psa. Maše repom na sam pogled uzice. Ja se zapitujem. U prvi zavoj ulazimo paralelno. /Žena kasnije pita - "I, jesi sad vidio, tko je pobijedio?"/ |
14.03.2012., srijeda
Baza, nadgradnja i kvalitativni skok
Stisni pa pisni (10) -
Papirni istisak -
#
08.03.2012., četvrtak
Srbija - prijetnja ili poticaj?
Čitam maločas, nezanemariv postotak srednje generacije Zapadnog Balkana žali za Jugoslavijom. Hm. Stvari su do bivšejugoslavenskog rata bile jasne. Mi na sjeverozapadu, Slovenija i Hrvatska, bili smo agilni, radišni i privređivali smo. Kojekakvim poravnilovkama, olfo fondovima i visprenošću polit-rukovodstava, naša se pinka osipala i prelijevala u neradnije, nerazvijenije i inače balkanskije BiH, Srbiju, Crnu Goru. Mi smo njih, rado smo mantrali, hranili, provlačili. Oni su nam bili na grbači i kočili nas da postanemo Švicarske. Tako, barem, mantra. Slijedom razdružbenog rata, riješili smo se utega za vratom; samostalno i suvereno se bacili u zagrljaj vlastitoj pameti i iskustvu promućurnog narodića između Balkana i Mitteleurope. Njima na Istoku prepustili smo da sad sami spoznaju, što će i kako, nakon što su nas granatirali, raketirali i ino-tirali. Već će vidjeti svoje, govorili smo, kad se sunovrate u gospodarsko ništavilo, sad, nad više nemaju nas da ih futramo i šlepamo, a mi krećemo popot feniksa iz pepela. Tako, barem, mantra (2). Nama se onda desilo poraće, samozavaravanje oko ratnih zločina i krojenje zakona a-la „Prosjaci i sinovi“. Ne manje, eto nas uskoro u Europskoj Uniji; yess. Svatko, tko se vozio tugaljivim rumunjskim ravnicama, mogao je očima zasuziti nad neimpresivnošću prekonoćnih promjena... Naravno, Koso R o tome nije govorila, a nekako je i nama glavni argument u halabuci o pristupu Uniji bio, hoće li krenuti med i mlijeko na slavine. No eto šale vragu pod rukom – Srbija dobila status kandidata u toj istoj Uniji. Oni, koji su nas gazili tenkovima, oni, čiji đenerali s našima dijele Haašku teretanu. Oni; moralni luzeri, nespremni suočavanju sa vlastitom stvarnošću, navodno potromi, oportunistični – oni će za koju godinu sa nama biti u EU. I neka se neće preko noći uvući podno grijanje pod slavonske ceste; neka se nećemo svi probuditi sa ključevima Mercedesa u ruci. Ali... ipak se zapitajmo... Mi dakle više nismo na dijeti zbog neke tamo federacije sa, recimo, Srbijom. A jer smo dragi i imamo more i dobro smo gastarbajteri i iznajmljivači soba, računali smo da će europski kapital doći Dalmatinom. Čak smo zaključili da nam valja izgraditi novi zagrebački aerodrom, jerbo da smo značajno regionalno čvorište. Da ćemo biti motor regije, ako izgradimo fensi halu. Jeste li ikad letjeli u Vilnius, Seoul, Leipzig – radi aerodromske zgrade, ili jer su domaćini dragi ljudi? ... ili ste izišli iz zrakoplova, eventualno bacili pogled na terminal, odradili sastanke, koji vašem šefu donose zaradu i – kidnuli? Pitam, jer brojke zloguko sugeriraju faktum. Pleso, 20.000 slijetanja godišnje. Beogradski aerodrom „Nikola Tesla“ – 40.000. Na Pleso u svim varijantama sletjelo 2 milijuna putnika u godini; u Beograd 3.1 milijun. /Egelsbach, besprizorni i podopremljeni poslovnjački aerodromčić u Njemačkoj – 80.000 slijetanja godišnje. Četiri puta više od Zagreba./ Što sve skupa dobija dodatnu dimenziju, ako dodamo još dvije brojke iz perioda posljednjih par godina: U Srbiju je ušlo 1.8 milijardi eura stranih investicija u 2011. Nama je, da prostimo, ušla jedna osmima od toga. 227 milijuna eura. (Trebamo li anšlus Srbije, i je li nam dovoljan i manji zagrebački aerodrom?) Ma ok, neću prstom u oko; hajde, kraju Srbija. Evo, Crna Gora. Da spori, da lijeni, da nezainteresirani. Nama dakle investirano tih 227 milja, a njima takvima, ugrubo, preko 700 milja u godini. A mi dragi i dobri i tada bi bili Švicarska, da nismo vlekli trutove i retardere. (Morti da Crnoj Gori ponudimo konfederanu? Ili će nas ipak spasit' nekakvo referendumdumsko NE Uniji?) Mi dakle tonemo, otkako smo se riješili tereta. Kosova. Srbije. BiH (??) I sad, što?! Lebde glasi, da će pristupanjem Srbije Uniji investicije iz Hrvatske biti povučene tamo. Da se povuku bilokamo, već čujemo. Priča se, plave kuverte tamo rješavaju problem, koji kod nas ostaje zaglavljen, koverti unatoč. Imaju šest i pol gradova poput naših i otužne, prirodnoljepotne krajolike poput naših. Kužimo se jezikom, mentalitetom, prošlošću (malo kao bivši supružnici). Strancima su Srbi svakako draži, makar zbog dernekoidnosti i klope, ali i zbog lukavije i nonšalantnije samoprodaje. SWOTovski, snaga nam je prvenstvo ulaska u Uniju i pristup fondovima. Slabost smo tu sami sebi. Prilika nam je, surađivati sa atraktivnim i poznatim susjedom, ma koliko o njemu njurgali. Prijetnja nam je njegov legitiman pragmatizam i talent predstavljanja – ku'čevitost kuže i stranci, dok se mi posipamo pepelom, filozofiramo i zamuckujemo nešto o masonima i opstrukcijama bijelog svijeta. Ukratko... Neka nam Dalmatine i autoceste do Cavtata /barem će TV-ekipe imati više prilika, snimati kukumakala na benzinskima i naplatnim kućicama/. Neka nam fensi aerodrom, koji nikog neće privući (to govori o našoj samodosljednosti). Neka nam Kerum i Čačić; mi ih birali; naše birali... I neka nam susjedi, koji na kraju dana bolje prolaze. Možda jednom prestanemo namigivati svom odrazu u lavoru vode, trgnemo se i odlučimo prihvatiti činjenice i krenuti naprijed, ne mantrajući o podlim Srbima, lopovskoj Uniji, zlonamjernim Masonima... U ime svih, koji će u međuvremenu emigrirati i dotad svojim unucima o Hrvatskoj pričati na engleskom, francuskom, ruskom, kineskom... ... barem se nadam ... |
05.03.2012., ponedjeljak
Putevima krvi i meda
Stisni pa pisni (14) -
Papirni istisak -
#
01.03.2012., četvrtak
Downsizing (by ing. Jelo Žužinek)
Mili moj svijete, zbunila me nekidan reklama nekog estetskog studija. Vele, cijena ta-i-ta po satu depilacije ili po tretmanu. Kako sad, ili? Mislim, neću kopati po tome, ali znam neke pipice, na kojima trava ne raste, a druge treba prvo sređivati kliještima za grane, ali... OK. Mislim, za neke ne treba niti tri minute, a nekima cjelodnevna radna akcija taman dotekne. Nego... jeste ikad vidjeli kad se frajeru rastvori košulja na škembi i otkrije komad prije-deset-dana-depiliranog trbušja? To seksi?? Onak, počekinjasto, ni vr''' ni mimo? Pa za tu lovu cijene depilacije dobijem kilu i pol janjetine i nekorištenu čačkalicu kod Gojka na Jablanici! A dok svako jutro izbrijem torzo, škembu, leđa, noge i sumnjiva područja, grah se skuha na lagano; vrtićka grupa zaboravi moje dijete, ... ... Downsizing mi je tema. Nekidan čitam, čak i američka auto-industrija pomalo prihvaća ekološku svijest i smanjuje motore njihovih auta. Zlatno pravilo, kako se volumen može zamijeniti samo sa još više volumena, time postaje jedino lozinka balkanskih starleta i onih, koji se takvima osjećaju dok brizgaju i umeću koještošta kojekamo. Downsizing je dakle in. Iste performanse iz manjeg, korištenjem sofisticirane tehnologije i pokojeg mind-switcha. Osvještenost, korištenje resurasa i sve to. Problem nastaje crno-bijelim gledanjem naših bezrepih sugrađanki na nas muške. Ovdje na Balkanu. Jer, s jedne strane imamo i mi svoje feministice. OK, kod nas su one više nalik na partizanske kurirke runjavih nogu - časti iznimci - i tek im se treba desiti neka reformacija i uljudB.a.B.a., kako bi sa gotovo militantnog seksizma Prvog Sata ...sjahale... u domenu stvarnog zagovaranja objektivne, neetiketirajuće, nefavorizirajuće ravnopravnosti, ali – imamo ih. Nema majci reć' da smo macho-društvo. Žene imaju glas. Elegovićka, recimo. /Njezin sam si glas aploudal za alarm na mobitelu. Bezgrešno! Pregovaram da mi se u druge svrhe potpiše i na lavabo./ Suprotno feministicama i njihovim istospolnim odabirima tijela ili/i duha (m/ž), svaka bolja anketa u Zadovoljnoj Dot Haer ili u Gloriji sugerira, kako je ženama veličina muškog pimpilimpija ipak bitna. I eto nas u anakronizmu. Dok se vani ide na downsizing i smanjenje volumena u ime preživljavanja vrste na planeti, naše cure i dalje optiraju za V8 varijante i veće nad većim. Jer da gušta inače nema. Koji je gušt, suznih okica poštene žene uparkiravati dvoipoltonski terenac na gradskom parkingu, svatko mora sam procijeniti. Naravno, jumbokuki - tražeće ženske gnjušale bi se prijedloga, da to kompa i ja u ime kumulativne dimenzije skup' odradimo, ili da se poslužim cjelovitošću ruke inkl. zapešća. Jer da kaj si mi mislimo o njima. ne bi one bilokaj vel'ko. Bijeli konj bez princa, a, ne, ne. Ne obazirući se na samu segregaciju i ekskluziju od strane ovog dijela ženske populacije, kao niti na retoriku o sudbini laćanja mača ... itd... , stvar je i dalje jako kliska. Jer zamislimo, mili moji torzodepilirani muški, što bi se desilo da mi krenemo po HaEfEmu i Playboyu davati treptavomljackave opaske o tome, kako nema dobrog seksa sa uobičajeno razvaljenim komadima (ž), te kako smo mi, trept, mljack, gestikulir, svo vrijeme u potrazi za pravom pipicom, uskom, malom. Jer ova kantoidna grotla oko nas..., mislimooono, preeegrozno, to ni nemre sina rodit, itd, itd. Ne bi li to bio ogavni seksizam vrijedan svake osude? Ili onaj podsmijeh naše (i susjedove) ženčadi, kad se soptavo saginjemo vezati žnirance... „Heeeheee, pa ooonaj moooj svog pimpića više nemre ni' vidjet' od škembe, heeheee....“ Da, i? – pitam ja njih. Pa čemu bih gledao svoju ćunu? Autoerotizam tog tipa prošao me još u osobnoprištavo vrijeme Brežnjeva i Cartera. Uparkirat se znam i na slijepo. A je li bolje ne vidjeti svoju ćunu ili preko manjka sisa tužni pogled spustiti na lamaćuće labie na proljetnom povjetarcu? Kae, odjednom se je konsternirano i zgroženo? Nije isto, velite...? ... dakle ipak genitalna dominacija jednog spola nad drugim? Ajmo ravnopravno, mili moji i moje svačije. Neka je naša prosječna ćuna vama ipak dovoljna – i to molim javno dati na zapisnik, kako ne bismo krenuli propitivati gabarite vaših pipica. A što kome zašto visi, isplati li se gledati iza brega i kaj tamo točno ima ... – nemojte! To sa izgovorima je malo analogija one, po kojoj slabom kukiju i dlaka smeta. Veći, manja, ovoono – gušt dolazi iznutra, ma kako pokondireni bili ... Vaš Jelo Ž. |