30.03.2012., petak

Duhovi

Ponekad se ne zna s duhovima.
I ne mislim time na krckanje, koje čujete u stanu u tri ujutro, valjani nesanicom.
Ne mislim niti na situaciju, kad se teške knjige, koso naslonjene ulijevo, ničim izazvane prevrnu – udesno.
(Poseban prigodni pozdrav mom profesoru Mehanike 1, dr. Jeciću)
Ne, ne mislim na te stvari.

U jednoj dimenziji postojanja, imao sam par sati posla na Krku.
Kako ne bih dan proveo samo sa premjerima, kalkulatorom, telefonom i između goranskih tunela i slavonske ravnice, tutto autoputno, otškrinuo sam vrata ...
Prateći ovaj blog s početka, krhka, jaka, sitna, sjetna, nasmiješena, topla, hladna Levant komentirala je moju avionofiliju linkom na post, u kojem spominje dva stara zrakoplova na riječkom aerodromu, na Krku.
To sam vremenom bio zaboravio. Levant nisam zaboravio, i često me podsjeća na fragilnost postojanja i neprocjenjivost trenutka ...

Kao dječačić, uvijek bih se igrao Lego – brodićima u kadi punoj pjene, slušajući „Pomorsku večer“ Radio Zagreba.
Spominjale su se neke Malte, Larnace, Bombaji; duboki, pjevni glasovi prosipali bi ikavicu mog nekonzumiranog porijekla, majke i kćeri željele bi „našem mati, koji plovi na brodu Berge Vanga, mirno more i da se što prije vrati...“
I uvijek ista poema u „Pomorskoj večeri“; uvijek I gledam more gdje se k meni penje i slušam more dobro jutro veli i ono sluša mene i ja mu šapćem o dobro jutro more ...
I uvijek, uvijek mi ti stihovi padaju na pamet, kad s kontinenta svoje more vidim po prvi put nakon mjeseci i mjeseci, i uvijek mi ti stihovi padaju na pamet, kad prvog jutra odmora kročim u svoje more ... i ja mu šapćem ...
Nikad nisam shvatio do kraja, zašto je moj stari iz Dalmacije odselio davno prije mog rođenja.
A stihovi?
Stihove je napisao Josip Pupačić. Omišanin. (Pozdrav i Ivani iz Omiša, tadašnjoj kolegici na Mehanici 1 i kolateralnoj nesuđenici).

Krk dakle.
Moje more.
Pri slijetanju na krčki aerodrom, u udesu zrakoplova poginuo je i Josip Pupačić, neke tamo '71.
Moj se stari panično plašio aviona, ali umro je u krevetu, davno.
Levant... je isto otišla, prije par godina.
Krk, dakle.
Pozdravim more, prijeđem most, skrenem ka aerodromu; krenuo sam dovoljno rano, prije poslovnih termina.
Šećer unaprijed.

Od Levantićkina dva zrakoplova, ugledam samo jedan. Svjetlo nije neko, za slikanje, ali dajem si dvadesetak minuta.
Stari Republic F-84, izblijedio, kotača utonulih u tlo, propucan sa više metaka, prije da je podsjetnik prolaznosti; još jedan duh nekog drugog vremena.
Pogledom tražim drugi Levantićkin avion, Lockheed T-33.
Njega više nema.
Taman dok pokušavam slikati očito napušten putnički MD-80 bankrotiranog hrvatskog avioprijevoznika, polako, gotovo neodlučno prilaze policajka i muški joj kolega; zajedno su možda mojih godina. Pogledaju registraciju mog auta, pa mene.
Poučen ranijim iskustvima fotografiranja na (pri)balkanskim aerodromima, želim pridobiti „nju“. Taktika se ispostavlja suvišnom; ne, odgovara uz smješak, snimanje nije zabranjeno; oni samo šetaju.
Pitam za spomen – ploču žrtvama udesa iz '71. I među njima pjesniku Pupačiću.
„Kome?“, zgledaju se; „Ne, nismo nikad vidjeli nekakvu spomen ploču ovdje...“
Pitanje za sudbinom drugog zrakoplova, koji je tu bio izložen, izaziva sličnu reakciju. „Da... valjda je bio tu nekakav avion još; pojma nemamo...“

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic
/Republic F-84G, cn 3150-2102B; isporučen Jugoslaviji direktno iz SAD 1952./

Ostavljam Levanticu, Pupačića i svog starog pred jutrom uspavanom zgradom aerodroma; mislim da će na kavu, valjda...
Namignem staroj, blijedoj metalnoj ptici na travnjaku /to činim sa svim starim pticama, koje su nekad letjele/...
Premjeri, kalkulacije, mobiteli, par puta ukrug. U povratku, u prolazu još jedan pogled na tužni, napušteni Air Adriatic („tvrtka ugašena – ožujak 2007“ „Tuškan s partnerima iz Rusije i Kazahstana kupio Air Adriatic“, članak iz 2006.; još jedna tipično hrvatska priča... )

Image and video hosting by TinyPic
/McDonnell Douglas MD-80/90 - MSN 49430 - 9A-CBG, "No guts no glory", prvi let 11.11.1985; 1986. registriran za Alitaliu kao I-DAVI/


Krčki most, serija okuka, posljednji pogled na moje more.
Goranski tuneli.
Slavonska ravnica.
U autu, kao da nisam sam.
Ponekad se ne zna s duhovima.

- 11:20 - Stisni pa pisni (2) - Papirni istisak - #

27.03.2012., utorak

Holy Smoke i četverac pod nebeskim igrokazom

U kakvom silaznom vremenu živimo, malo je stvari, koje čovjeka uvesele. Osim ako ih tražimo povećalom, na sve četiri, ili čekamo da nam upadnu u oko, vulgarno razvlačeći kapke.
Imamo, recimo, zalaske sunca. Iako, oni su malo kliznuli u kič, otkako je razglednica.
Možda bolje, izlasci sunca. Pa kad zorom iskoračiš iz stana, upljackaš drito u lokvice susjedovog inkotinentnog, ali besmrtnog psa.
Jutarnji skok u more, mirno, tiho, glatko, voleće.
Svakako, tu je i diskretni pogled na guzu susjede, točno nakon što je napunila 18.
Ali, iznad svega, povrh svega, uvijek i svugdje – brat roštilj i sestre gradele.
Jer, može zalazak sunca i djevojačka guza, može i svitanje i more, ali ipak... ništa kao masni prsti i miris dima u kosi, tu istovremenost daje samo roštilj.

Cure se dogovore da Muž 1 naloži vatru.
Cura 2 Mužu 1 pojasni da su suha drva u stražnjoj šupi uz zid; dotičući ga prstima taman predugo doda mu upaljač i u leđa mu dovikne da ju pozove, ako ne uspije pronaći sjekiricu; „pogledaj, tamo je negdje, kraj... onog... u... pa pored...“
Muž 1 u stražnjoj šupi uz zid pronalazi dvije hrpe drva. Na jednoj su hrpi svježa, vlažna. Na drugoj hrpi, donji sloj zaista čine suha drva. Ispod naslaganog metra vlažnih.
Sjekiricu, jedinu ali zato tupu, Muž 1 zaista pronađe tamo negdje kraj onog u pa pored.
Cjep, mlat, udar, sveudilj potcikujući i stopalcima topčući, Muž 1 nacijepa sve oblike i veličine drvčadi za roštilj, pomno se prisjećajući Akcije Ništa Nas Ne smije Iznenaditi.
Papir... Hmmm... Novine... hmmm... /Scan a la Terminator po prostoru/. Muž 1 ugleda kartonsku kutiju i krene cijepati stranice, odlučno zanemarivši crni križ na narančastoj podlozi.
Par trenutaka kasnije, Vatra Prve Klase gori kao pod Indirom Gandhi.
Muž 1 zadovoljno promatra djelo, pomalo se pitajući, radi čega mu je Cura 2 još rekla da vatru zapali dolje, u betonskoj grabi, pola metra ispod nogu, nadvijen nad dim i plamen, a ne u lijepom, zidanom i ergonomičnom roštilju, zaista vidljivom izdaleka.

Muž 2 je srdačan lik. Izlazi iz kombija, široko se nasmije pokazujući apsurdno kratke zube, i ispružene ruke na pozdrav priđe Mužu 1, drugom rukom se tijekom šest koraka češući po mudima.
„Aha... uspio si naložiti. Ma kakva si to drva uzeo?! ŠTO JE OVO?! Ne, 'kakvi, ništa od toga; suha si trebao uzeti, iz stražnje šupe!“
Muž 1, zatomljujući deja vu anticipacije, osjeti potrebu, ukratko informirati Muža 2 o slijedu zbivanja dotad.
Muž 2, odsutno češući genitalije, ponovi, kako je trebalo naložiti vatru suhim drvima, jer da ovako neće gorjeti.
Muž 1 skeptično pogleda u genitalije Muža 1, pa u plamen visok gotovo metar.

Riba ili meso, česta je dvojba. Po Behasancima i dijelu prave, nepatvorene mužadi, riba je odličan izbor, poslužena uz kilicu pečenja.
Cura 2 donijela je divne medaljone (iako je Muž 1 i nakon tolikih godina više pažnje posvetio njezinim jakim nogama i obloj pozadini), s kojih se zlaćano ljeskalo ulje prošarano paprom.
Isprativši ju pogledom natrag prema kući i spominjući kako bi baš i mogao zapiiiivati usput, Muž 1 stavi rešetku na razgrnuti žar, prethodno goruće cjepanice presloživši u drugu vatru, za žar za poslije.
Odmjerivši vrelinu žara, njegovu površinu i blizinu vatre, uranjajući u vlastitu ugodu i lagani zapuh dima, postavi rešetku – sad garniranu mesom – na žar.
Niotkud, pojavi se Muž 2 i krene glasnoćom nadomiještati argument. „Šta, ŠTA je to?! Pa to je sirovo! Ništa od toga...!“
Muž 1, zatomljujući deja vu anticipacije, osjeti potrebu, ukratko informirati Muža 2 o slijedu zbivanja dotad.
Muž 2, odsutno češući genitalije, pojasni kako će on odmah donijeti ribu, a to meso svakako ne valja ničemu.
Na sugestiju Muža 2 da meso skine sa žara i da psu, Muž 1 se ogluši, dopuštajući si erekciju Ega, koju će, znao je, moći utopiti tek u domaćem vinu kasnije te večeri.

Cura 2 primi zdjelu sa pečenim medaljonima i baci pogled na rešetku nad žarom, na kojoj su sotto voce cvrčuckali komadi ribe.
„Pa što si sad ribu stavio, a ja htjela sad piletinu i kobase donijeti?! Aajoooj, pa bez veze to radiš tako...“
Muž 1, zatomljujući deja vu anticipacije, osjeti potrebu, ukratko informirati Curu 2 o slijedu zbivanja dotad.
Zapravo je imala debele noge, pomisli, okrećući skoro pečenu ribu.
Muž 2 ih je zaobišao i krenuo okretati ribu.
Muž 1 mu kaže da ju je upravo okrenuo.
Muž 2 opsova da mu je komad ribe upravo pao u vatru i krene sve glasnije spominjati kopulaciju i Boga i ribu i roštilj.
Muž 1 ga umirujućim glasom pozove da mu prepusti roštilj i pruži mu svoju gotovo praznu bocu pive. Muž 2 otpije, češući genitalije, i nestane u kući.

Skidaj tu piletinu sa vatre, povika Muž 2; presušit će se!
Muž 1 se pozove na Cure 1 i 2, koje su prvu turu mesa komentirale kao „nedovoljno prepečenu“.
Muž 2 ga dočeka rukom na mudima i posprdnim „Ih, koga ti slušaš, heeej!!!!“
Cura 1 Mužu 1 dobaci umirujući, majčinski pogled.

Pojelo se dosta kruha i salate; pilo se domaće muškatno vino. Muž 1 nikako ga nije volio uz jelo, pogotovo ne uz roštilj, ali Muž 2 poput dieselske lokomotive između Knina i Perkovića autistično je brundao o mljevenju grožđa miješalicom za beton i kako nema ni grama šećera, povisujući glas između „beton“ i „ni“ i poantirajući sa urlanim "Šta je tebi, jes' ti lud?! KO?! OVO je vino!"
Glasno dišući na nos, žvačući i gutajući, pljuckao je cijele rezance kupusa prema Mužu 1, koji je, vrhom jezika kopkajući vlakno piletine između kutnjaka, prihvatio stanje i u mislima ronio među bedrima Cure 2, uz malu pomoć Cure 1.
Venera, Jupiter i Mjesec susprezali su smijeh i gurkali se negdje iznad zadnje koprene dima roštilja.
Sve je bilo dobro.

- 09:17 - Stisni pa pisni (5) - Papirni istisak - #

23.03.2012., petak

Muška strana banane

Linić, kao svaki pošteni Hrvat i izabrani dužnosnik, zna da je „Kraljevica“ naše najstarije brodogradilište. Zato, muževno, odlučnim glasom, javnosti priopći kako je „Kraljevica“ naše najstarije brodogradilište. Idaideustečaj.
Bravo, Liniću. Way to go.
Čačić, kao svaki pošteni Hrvat i izabrani dužnosnik te samoproklamirano najodlučniji hrvatski političar, zna da su ljudi u „Diokiju“ pošteno zaradili svoje plaće. Te beskompromisno, jasno, nedvojbeno trepćući u kameru i namještajući usne u predizbornoplakatnu pozu poreznim obveznicima sudbonosno veli kako su ovi u „Diokiju“ svoje plaće zapravo zaradili.
Wow, Čačiću. Sreća naša, pa Te imamo.
Onaj neki jednokratni ministar samouprave suočen je sa kritikom da je administracija preglomazna, te što-dalje. Pa konstruktivno, odvažno i optimistično izjavi kako je na snazi zabrana daljnjih zapošljavanja (kao, očito & svakako, u cijeloj ErnamHa.)
Vrhovno čelništvo se stura u učinkovitosti.
Kamere usijane. Reportažna kola škripećih guma jure zemljom senzacija.
I onda se još nađe Josipović, u komentaru o nuždi visokih standarAda novinarstva, reći kako kod nas neprofesionalno novinarstvo svakako nije opstalo.
(Clintonušu je Pusy očito ostavila pre bestekstnu, pa je presicu u Washingtonu Pusy odradila sama za obje... )
Stičem dojam, da su u ErnamHa uvijek isti likovi sa iste strane banane...
/Znam. Jes tenk ju veri mać./

Ali banana je kolateralnija, kao što smo učili u „Prirodi i društvu“. Ma kakve fokuse naši novinari imali.
Tako, recimo, u Europi – ne samo oko nedavnog Dana žena – slušamo o nižim plaćama žena, o njihovoj slabijoj zastupljenosti među kamiondžijama, rudarima i managerima (bez tri godine porodiljnog).
I zaista, zamislimo situaciju:
Otac i suprug nađe novu curu i razvede se od dosadašnje supruge. Sud dijete naravno dodijeli ocu, koji je a priori podobniji kao roditelj, jer ima penis. Ali ni to nije sve.
Sud dalje biološkoj majci ospori pravo da viđa svoje dijete. Jer dijete sad ima novu mamu, a zakonodavci žele dijete sačuvati stresa u toj zbrci.
Šala?
Nakarada?
Karikatura, cjepidlačna nebuloza?
Ne. Ustanovljavanje pravne norme.
Na štetu muškaraca, u korist žena. Ravnopravnosti spolova i jednakosti građana pred zakonom unatoč.

Odlukom Europskog suda za ljudska prava u Strassburgu, biološki otac djeteta u slučaju rastanka partnera nema nužno pravo viđati svoje dijete, u odnosu na „pravnog oca“ tog djeteta, novog partnera majke. Ukoliko je „novi tata“ sa djetetom uspostavio „socijalno-obiteljski odnos“, tako Sud, („navodni“ – n.b.!!!) biološki otac pravnom ocu ne može osporiti očinstvo, odnosno „pravni otac“ u skrbi i odnosu sa djetetom ima prednost pred biološkim.
Motiv ovakve odluke Sud nalazi u „sprječavanju vanjskih smetnji, a u interesu djeteta“. Biološki očevi nemaju pravo tražiti i pravno očinstvo, a istovremeno djeca, majka i majčin novi partner (prvi, pa valjda i svaki slijedeći) biološkom ocu to isto pravo, po odluci Suda, mogu osporiti.
/Ovdje podsjećam i na sivu statistiku, po kojoj oko četvrtine očeva svakako pogrešno vjeruje da odgajaju vlastito dijete.../
Iako ova odluka Suda još nije pravosnažna, ona dakle znači upravo gornju situaciju:
Ako moja Draga uz zaštitu suda odšeta s mojim djetetom i nađe drugoga, to je ok i ja se nemam pravo žaliti niti štititi svoj odnos sa djetetom, kako ga ne bih uznemiravao.
Naravno, kontra bi bila skandal i frka; da ja uzmem svoje dijete od majke i odem sa novom curom i njime u Australiju. Recimo.

Feministice i udruge žena šutnjom su propratile odluku; očito su dakle zadovoljne ovakvom primjenom ravnopravnosti spolova.
A naši profesionalni mediji nam fino prenose Ljude od akcije; Navjestitelje Boljeg Popodneva.
Blago nam se.
Odoh baciti oba kraja kore banane u smeće...

- 09:57 - Stisni pa pisni (1) - Papirni istisak - #

20.03.2012., utorak

Kakvi ste vi s time, ili – skidam kapu Žuži Jelinek

Mili svijete između Superkrečka i silikona iz Bauhausa, spuštenih terenaca i muških ženskih torbi, zaista je točna ona, po kojoj s godinama shvaćamo tek, koliko malo znamo.
Utoliko, i ovaj put dižem kapu svom ženskom antipodu, Žuži Jelinek, koja eto iznimkom vlastitog primjera dokazuje suprotno. Da se s godinama sve zna i da je sve jasno.
Meni, recimo, nije.

Nije mi jasno, zašto se šah vodi kao sport, ali ne i usisavanje s preprekama. Ili klopfanje tepiha na dva mala. Krečenje na sto kvadrata. Pakiranje špeceraja na blagajni. A, pazi, pikado je sport.
Tko nije iskusio, ne može pričati... Meni, svakako, nije jasno.

Imam i drugo pitanje.
Koliko ste puta, mili moji izdepilirani metroseksualci, posljednji par lateks-rukavica odlučili iskoristiti za ribanje kupaone, umjesto za kojekakve –ktomije u diskreciji vlastitog prostora? E.
I koliko vam se onda puta desilo da junačkom desnicom uzmete bocu sredstva za kupaone, pa krenete štrcati po pločicama, lavabou, kadi. Toaletu.
I taman kad se uz potisnut uzdah sagnete preko ruba kade, ili školjke toaleta, i rukom u lateks – rukavici krenete činiti kružne pokrete, nježno pa sve jače, i krene se stvarati trag pjenice – zazvoni mobitel.
Ili vas omiljena osoba zove na portafon. Ili, iritantnije, zvoni očitavatelj brojila.
Koliko vam se puta desilo? Kakvi ste s time?

A, recimo, druga scena.
Očekujete svoju voljenu osobicu na ručak. Poput vas, i ona naporno radi, i vi ju odlučujete obradovati ukusnim ručkićem.
Vrteći u glavi mailove, kalkulacije i prikaze pozicija (tehn.), ljuštite krumpire, odmrzavate odreske, gulite bijeli luk.
(Kakvi ste s time da ljuska češnjaka, kad ju prinesete kanti za smeće, dobije vlastiti život i svim silama odleprša tri metra dalje, da bi vam se onda ponovno zalijepila za prste? Uvijek...!)
I onda, taman kad dijelite porcije na tanjure, dok vadite vino iz hladnjaka, dok dekorirate stol i radujete se i da je ručak uspio i da neće biti ostataka, jer i voljena osoba i vi idete na par dana na put, pa je glupo spremati posudice ili bacati ostatke – mobitel.
(OK, Miris češnjaka na mobitelu manje je nezgodan od mirisa Domestosa. Ili – kakvi ste vi s time?)
Uglavićnom, zove frendica, koja vas uvijek rado i obilato ugosti roštiljem, fišem, gulašem, pečenjem. Da je upravo sa svojim dragim u prolazu i da su htjeli navratiti, te jako su gladni i ima li se „makar kruh i pašteta“ za jesti.
U tih deset minuta, vi uspijete odmrznuti još jednu turu odrezaka, skuhati dodatnu količinu krumpira, dodati salatu, ispeći meso, kupiti kruh (kojeg inače ne jedete).
Skinuvši stare, misteriozno blatnjave tenisice, dragi vaše frendice olakšano češe taban rustikalnog vonja rukom i kreće do toaleta, tapšući vas muškoprijateljstveno po ramenu. Usput vam još kiselodaho, uz namig, dohukne da pazite što radite, dok se on ne vrati.
(Kasnije /1/ ćete naći otisak njegove masne šape na pločicama, u visini glave, i – ugazivši u lokvicu kraj toaleta - zažaliti, što ste netom prije sat, dva ispucali zadnji par lateks-rukavica... Kasnije /2/ ukazat će se i vaša voljena osobica, konstatirajući kako je ručala vani.)
Moje je pitanje - ... i, kakvi ste vi s time?

Date li se smesti, između analize građevinskih ponuda, ugovora sa vještakom, prijevoda uputstva za ralicu i pisanja rješenja o nečijem otkazu, ako vam usred sjeckanja, guljenja, ljuštenja i kuhanja krene zvrndati telekomunikacija, počnu ljuske luka ničim izazvane letjeti kuhinjom kao dubrovačke laste, trula jabuka mimo kante za otpad fljusne posred opranih pločica; kad se gost popiše uokolo toaleta?
Uspijete li, između završnog izvještaja i dopisa od Porezne, svoju radnu te voljenu osobu svemu unatoč dočekati popeglanog, mirisnog smješka?
Na beskonačnom putu osobnog razvoja u perfektnog djedicu, dakle, pitam: Kakvi ste dakle s time (ne ulazeći u slabost, genitalije, maljavost i smetanje)?

Neopozivo vaš,

Jelo Žužinek












- 07:45 - Stisni pa pisni (2) - Papirni istisak - #

18.03.2012., nedjelja

ForNula 1, nesuđenost i pseća sreća

Žene to ne kuže.
Da mi muški, Laudinim riječima, gledamo kako auti kao u cirkusu voze ukrug. Pa slobodni trening, pa zvanični, pa utrka, analiza.
Pull rod /da mu.../; push rod; F-duct, supersoft, Venturi, da ne velim, Coanda... Pa Rosberg ćaća, Lauda, Laudin povratak; Mansell, De Angelis, Berger, ... Senna, neizostavno, ali u drugoj dimenziji...
Onaj motorić, veličine dvije mikrovalne. Zvuk diferencijala u šikani.
Ma, mislim.

I ne kuži žena, kad se mjesecima raduješ novoj sezoni Formule 1. Kao novom perju.
I onda, napokon, svanuo je taj dan...
Australija, vremenska razlika; utrka počinje u 7 ujutro po našem vremenu.
Nije bed.
Ustanak na budilicu u nedjeljno jutro – budilica samo za slučaj, da baš tog jutra nesanica ne oplete po redu vožnje, oko pet.
Razgibavanje i rastezanje, dok voda za kavu prokuha.
Tuš i brijanje, dok se kava sliježe.
Oblačenje u mirisu sunčanog jutra, gela za tuširanje i svježe skuhane kave.
Namjestiš ne jedan, nego dva kanala na TV-u, kako te ne bi izbezumile reklame tijekom prijenosa.
Zavališ se u fotelju, kava i daljinski na dohvat (uz sigurnosni razmak, naravno; da ne bi bilo...)
Bolidi turiraju, zrak vibrira nad startno-ciljnom ravninom. U prsima ti tuče.
Krug zagrijavanja, beskonačan.
Evo, prvi se zaustavljaju na startu... polje se zbija... startno svjetlo... i.... mrak.

Televizor crn. Satelistski prijemnik crn.
Pališ svjetlo, u naivnoj nadi da će se tu televizor opet upaliti.
Ništa.
Izvana, kukurikanje pijetla, lavež psa. Uto, zvon crkve; točno 7 ujutro.
Nema struje.
(Osigurači svi uključeni. Ni pred zgradom nema svjetla. Obloguza komšinica vješa veš prekoputa i docikuje, da što si rano ustao. Nema, veli, struje. Mhm.)
Ideja!
Mobitel, Google, Live-Ticker...
Tražilica je prespora... evo ga... yess... Maska se pojavljuje... Piiip! Baterija prazna, crk, aus.
Struje dakle nema.

Nešto kasnije.
Oglašava se telefon, modem, punjač, hladnjak, pijetao, kompjutor. Pola deset.
Na ekranu se ukazuje Niki Lauda.
Veli – „... hvala što ste pratili prvu ovosezonsku utrku Formule 1; do viđenja za tjedan dana!“
Žena ulazi iz spavaće.
"I, tko je pobijedio?"
/Bratić iz Australije jest javio da stoji iznad pit lane-a, ali na posljednji sms ne odgovara; u VIP-loungeu je. Zadnje je sms-nuo o kvaru mjenjača kod Schumachera./

P.S.
Reprizu očekuješ na puni sat, kao svih ovih godina.
Počela je, naravno, pola sata ranije, dok si se još divio tratinčicama na nasipu, vješto pazeći na sate i minute do snimke utrke.
Dolaziš doma, pališ TV, namještaš oba programa. Ovi jedno ne daju snimku. Ovi drugi su u prvoj trećini utrke.
Blok reklama traje petnaestak minuta.
Taman kad završi, krene direktni prijenos oglašavanja rezultata izbora predsjednika.
Pa blok reklama. Deset minuta.
Nastavak snimke utrke.
Spiker veli: „Superzanimljiva prva utrka, dragi gledatelji... niste ništa propustili!“
Gasim TV, idem po psa.
Maše repom na sam pogled uzice.
Ja se zapitujem.
U prvi zavoj ulazimo paralelno.
/Žena kasnije pita - "I, jesi sad vidio, tko je pobijedio?"/

- 20:52 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

14.03.2012., srijeda

Baza, nadgradnja i kvalitativni skok

Tako mi je dosta Čačićanja. Karabatićanja. Begovićanja. Ciganovićanja.
Postajem sklon vjerovati da su balkanski mediji plaćeni za širenje crnjaka i pesimizma. Brainwash na 30-60-90 stupnjeva, garniran staklenim perlicama ničegnosti za debilne domoroce.
Više ne znaš, jel gledaš Dnevnik ili „Survivor“.
A tek taj „Survivor“. Ja mislio, rijeliti u kojem pratimo poštara dok isplaćuje penzićima crkavice. Kad ono, gledamo avanture plaćenih starletuša i –ana, kako dobrovoljno preživljavaju na nekom pitoresknom škoju. Format tipa „Roko i Cicibela na Čiovu“, by Mladen Stubljar...
(Poseban naklon ipak ide fanovima „Slobodne Europe“ /slobodne – od čega??/, gdje se vijesti daju u najavi, glavnom dijelu i rekapitulaciji. Dobro pa slušatelji ne moraju pisati zadaćnicu „Veliki Vođo, razumio sam što sam slušao“.)

U stvari, dosta mi je svega. Obzirom da su me u DDR-u učili, kako ćemo iz socijalizma kvalitativnim skokom prijeći u komunizam baš kad svakome bude svega dosta, to je dakle to.
Malo mi je dosta i gadgeta, tim više.
Daljinski od linije, kućnog kina, TVa, satelitske, roletnih, i po dva mobitela sa po dvije kartice. Zato valjda pošteni stolići sad imaju više katova; da sve to stane.
I onda nekaj zvoni, pa prebireš histerično, iz koje sad pak škatulice zvrnda.
Kad ono, jedan od ženine mobitelčadi. Ili fiksotel. Ili je ipak iz TVa.

Žene, a propo.
Nisu Ameri blesavi, kad su uveli dupli lavabo. Jer kad Ona i On istovremeno moraju u kupaonu, gužvaju se oko jednog lavaboa. Jedan lavabo se ima kad se ima vremena, kad se nema stresa, termina, obaveza. Jedan lavabo u stanu postaje simbol bonvivanstva i dokolice, lezilebovićanja i slow lifea. Pošteni Hrvat mora imati barem dva lavaboa u stanu.
Najbolje – dvije kupaone. Jer Ona je jutrom nervozna – jutro je osobito artikulirano doba PMS-a – i On ju smeta, dok se Ona tušira, pere zube, brije (sebe ili se), macka anticelulitno ulje po sebi, crta oči i lice; oblači i uz psovku opet svlači hulahopke pa kopa po ladici. A On bi se baš sad tuširao pred posao.
Zato su dakle bolje dvije kupaone. Osim kad Ona iziđe, jer onda On mora – prije nego kidne na posao – osim svoje kupaone očistiti i njezinu. Tracke anticelulitnog ulja po podu, veš-mašini, rubu kade, bideu i lavabou. Ostaci šiljenja i Eyelinera po podu i u slivniku. Lasi i dlake te tri nokta u kadi, uz kapu pjene za brijanje i odbačene hulahopke. To se veli, markiranje terena.
... žene ...
(Žene. Odjednom proglase, srednji ormar treba njima, i deložiraju muževe stvari. Ne nudeći im alternativni smještaj. Tako isfrknute košulje i majice muž prije posla miroljubivo, dok žene nema, povješa u svoj prepuni – manji – dio ormara. Istog popodneva, žena veli „Tebi nema smisla ništa peglati; vidi kako si sve natiskao u ormar! Ma, bježi... !!“)
... definitivno smo u komunizmu...

Jučer, zvoni moj mobitel.
„Ejbok, čuj, hitno; daj vidi, ima li u regiji tvornica, koja nam može godišnje isporučivati dvjesto kontejnera /toga-i-toga/; specifikacija /truć, brojke, slova/, uvjeti kao uvijek; molim Te, hitno me povratno nazovi na ovaj azijski broj; u Indiji sam; kupac je jako zagrizao...“
I gledam, gledam mobitel, gledam mobitel gdje se glasa, i zagrli me nevjerica oko vrata... Velim svom bivšem gazdi – „Čuj, sjećaš li se da od lani ne radim više za Tebe?“
On – „Uf. Pa posve sam zaboravio... Dobro; daj mi to vidi pa me nazovi. Hitno.“
... jesmo, jesmo!

Aktualni gazda se nedavno najavio.
Bukiram mu sobu; nalazimo se u sedam ujutro. Da hajde, idemo u kancelariju, veli. Rekoh, nemamo, istekao nam ugovor; javio sam Ti.
On – dobro; idemo do skladišta. Rekoh, nemamo, istekao nam ugovor; javio sam Ti.
On, jesmo li dobili dozvole. Ja, ne; nisi mi poslao ulazne specifikacije robe; javio sam Ti...
On – jesi riješio leasing auta? Ja, ne; nisi nikad uplatio učešće; javio sam Ti.
On – pa dobro; koliko nam treba da počnemo raditi? Ja – oko 100.000. eura; javio sam Ti i to već...
On – pa... ništa onda... Ali upri!
Lijepo je imati posao.

Svega mi je dosta.
Dakle, u komunizmu smo.

Image and video hosting by TinyPic

- 09:45 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

08.03.2012., četvrtak

Srbija - prijetnja ili poticaj?

Čitam maločas, nezanemariv postotak srednje generacije Zapadnog Balkana žali za Jugoslavijom.
Hm.
Stvari su do bivšejugoslavenskog rata bile jasne.
Mi na sjeverozapadu, Slovenija i Hrvatska, bili smo agilni, radišni i privređivali smo. Kojekakvim poravnilovkama, olfo fondovima i visprenošću polit-rukovodstava, naša se pinka osipala i prelijevala u neradnije, nerazvijenije i inače balkanskije BiH, Srbiju, Crnu Goru. Mi smo njih, rado smo mantrali, hranili, provlačili. Oni su nam bili na grbači i kočili nas da postanemo Švicarske. Tako, barem, mantra.
Slijedom razdružbenog rata, riješili smo se utega za vratom; samostalno i suvereno se bacili u zagrljaj vlastitoj pameti i iskustvu promućurnog narodića između Balkana i Mitteleurope.
Njima na Istoku prepustili smo da sad sami spoznaju, što će i kako, nakon što su nas granatirali, raketirali i ino-tirali. Već će vidjeti svoje, govorili smo, kad se sunovrate u gospodarsko ništavilo, sad, nad više nemaju nas da ih futramo i šlepamo, a mi krećemo popot feniksa iz pepela. Tako, barem, mantra (2).
Nama se onda desilo poraće, samozavaravanje oko ratnih zločina i krojenje zakona a-la „Prosjaci i sinovi“. Ne manje, eto nas uskoro u Europskoj Uniji; yess.
Svatko, tko se vozio tugaljivim rumunjskim ravnicama, mogao je očima zasuziti nad neimpresivnošću prekonoćnih promjena... Naravno, Koso R o tome nije govorila, a nekako je i nama glavni argument u halabuci o pristupu Uniji bio, hoće li krenuti med i mlijeko na slavine.
No eto šale vragu pod rukom – Srbija dobila status kandidata u toj istoj Uniji.
Oni, koji su nas gazili tenkovima, oni, čiji đenerali s našima dijele Haašku teretanu. Oni; moralni luzeri, nespremni suočavanju sa vlastitom stvarnošću, navodno potromi, oportunistični – oni će za koju godinu sa nama biti u EU.
I neka se neće preko noći uvući podno grijanje pod slavonske ceste; neka se nećemo svi probuditi sa ključevima Mercedesa u ruci.
Ali... ipak se zapitajmo...

Mi dakle više nismo na dijeti zbog neke tamo federacije sa, recimo, Srbijom.
A jer smo dragi i imamo more i dobro smo gastarbajteri i iznajmljivači soba, računali smo da će europski kapital doći Dalmatinom.
Čak smo zaključili da nam valja izgraditi novi zagrebački aerodrom, jerbo da smo značajno regionalno čvorište. Da ćemo biti motor regije, ako izgradimo fensi halu.
Jeste li ikad letjeli u Vilnius, Seoul, Leipzig – radi aerodromske zgrade, ili jer su domaćini dragi ljudi? ... ili ste izišli iz zrakoplova, eventualno bacili pogled na terminal, odradili sastanke, koji vašem šefu donose zaradu i – kidnuli?
Pitam, jer brojke zloguko sugeriraju faktum.
Pleso, 20.000 slijetanja godišnje. Beogradski aerodrom „Nikola Tesla“ – 40.000. Na Pleso u svim varijantama sletjelo 2 milijuna putnika u godini; u Beograd 3.1 milijun.
/Egelsbach, besprizorni i podopremljeni poslovnjački aerodromčić u Njemačkoj – 80.000 slijetanja godišnje. Četiri puta više od Zagreba./
Što sve skupa dobija dodatnu dimenziju, ako dodamo još dvije brojke iz perioda posljednjih par godina:
U Srbiju je ušlo 1.8 milijardi eura stranih investicija u 2011. Nama je, da prostimo, ušla jedna osmima od toga. 227 milijuna eura. (Trebamo li anšlus Srbije, i je li nam dovoljan i manji zagrebački aerodrom?)
Ma ok, neću prstom u oko; hajde, kraju Srbija. Evo, Crna Gora. Da spori, da lijeni, da nezainteresirani. Nama dakle investirano tih 227 milja, a njima takvima, ugrubo, preko 700 milja u godini. A mi dragi i dobri i tada bi bili Švicarska, da nismo vlekli trutove i retardere. (Morti da Crnoj Gori ponudimo konfederanu? Ili će nas ipak spasit' nekakvo referendumdumsko NE Uniji?)
Mi dakle tonemo, otkako smo se riješili tereta. Kosova. Srbije. BiH (??)

I sad, što?!
Lebde glasi, da će pristupanjem Srbije Uniji investicije iz Hrvatske biti povučene tamo. Da se povuku bilokamo, već čujemo.
Priča se, plave kuverte tamo rješavaju problem, koji kod nas ostaje zaglavljen, koverti unatoč.
Imaju šest i pol gradova poput naših i otužne, prirodnoljepotne krajolike poput naših.
Kužimo se jezikom, mentalitetom, prošlošću (malo kao bivši supružnici). Strancima su Srbi svakako draži, makar zbog dernekoidnosti i klope, ali i zbog lukavije i nonšalantnije samoprodaje.
SWOTovski, snaga nam je prvenstvo ulaska u Uniju i pristup fondovima. Slabost smo tu sami sebi. Prilika nam je, surađivati sa atraktivnim i poznatim susjedom, ma koliko o njemu njurgali. Prijetnja nam je njegov legitiman pragmatizam i talent predstavljanja – ku'čevitost kuže i stranci, dok se mi posipamo pepelom, filozofiramo i zamuckujemo nešto o masonima i opstrukcijama bijelog svijeta.
Ukratko...
Neka nam Dalmatine i autoceste do Cavtata /barem će TV-ekipe imati više prilika, snimati kukumakala na benzinskima i naplatnim kućicama/.
Neka nam fensi aerodrom, koji nikog neće privući (to govori o našoj samodosljednosti).
Neka nam Kerum i Čačić; mi ih birali; naše birali...
I neka nam susjedi, koji na kraju dana bolje prolaze.
Možda jednom prestanemo namigivati svom odrazu u lavoru vode, trgnemo se i odlučimo prihvatiti činjenice i krenuti naprijed, ne mantrajući o podlim Srbima, lopovskoj Uniji, zlonamjernim Masonima... U ime svih, koji će u međuvremenu emigrirati i dotad svojim unucima o Hrvatskoj pričati na engleskom, francuskom, ruskom, kineskom...
... barem se nadam ...



- 11:48 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

05.03.2012., ponedjeljak

Putevima krvi i meda

Pred početak sezone izleta, nekoliko prometnih opaski o Hrvatskoj bliskoj zemlji krvi i meda:

VW Transporter (T3, 1979.-1992.)
Istuckani i kao takav nepoderiv kombi, prepoznatljiv po spuštenom auspuhu vezanom za stražnji branik „paljenom žicom“. Potonja je univerzalni lijek poštenog Bosanca i koristi se u svim situacijama; slično našem Sumamedu.
VW Transporter uglavnom vozi 48 – 50 km/h. Uvijek. Osim dva kilometra prije skretanja, kad postepeno usporava bez očitog razloga.
NE ga pretjecati.
Vozač (varijanta A: neobrijan, kuštrav, podočnjaci, cigareta među zubima; varijanta B: neobrijan, kuštrav, podočnjaci, cigareta među zubima) vas ne vidi. Od njegova dva njegova retrovizora, kojima vi prije pretjecanje vjerujete, lijevi služi praćenju tlaka u prednjog gumi, a desnim vozač (tip A i B) prati naoblaku. Zato vas naravno ne vidi i skreće lijevo u trenu, kad ste u ravnini s njim.
Vozači VW Transportera uvijek tvrde da su dali žmigavac prije skretanja, i nikad ne vjeruju da im žmigavci ne rade (jer su uglavnom razbijeni).
Paziti, osim žgolje za volanom, u Transporteru često čuči krupan mrgud sa sjekirom ili/i ćakijom.

Image and video hosting by TinyPic

Babe in black
Specifičnost Bosanske Posavine. Otkako su fratri zasjeli u Tolisi a užički Muslimani osnovali Orašje, krivonoge babe u crnom na svojim neosvijetljenim velosipedima kraj raspela ili hrasta skreću. Naglo, nenadano, nenajavljeno, ali kroz vijekove postojano. U nekom međuvremenu, prtinama njihovog bicikliranja prevučen je asfalt i prošle su ceste, ali babe u crnom i dalje nenadano i bez ikakvog osvrtanja skreću kraj raspela ili hrasta, sa neuništivom vjerom u prednost dobicikliranošću.
(Preporučuje se iskazivanje brige posjetama u bolnici, sufinanciranjem operacije kuka ili makar štakama na poklon.)

Magla
Tri potencijalna problema.
Prvi, majstori koji uz maglenke pale duga svjetla, pa sami sebe zabljesnu i za svaki slučaj voze sredinom ceste.
Drugi, izuzetno jaki religijski osjećaji. Bosanski se vozač ufa u Boga, koji ne bi dao maglu, da loše misli. Utoliko, dobri Bosanac kroz maglu piči u zdravoj vjeri u sretan ishod.
Treći potencijalni problem: Češći na cestama Republike Srpske. Vozači – ateisti – ponekad baš oni sa VW Transporterom (T3, 1979.-1992.) – uvide da je kombinacija magle i tri jutarnje šljivovice na tašte pivu previše; ne vjerujući u sretan ishod Božjom voljom, ostave auto nasred ceste, ugašenih svjetala, neoznačen trokutom sto metara prije, i nastave pješke. /Ako ga i udarite, svakako nije mogao proći tehnički, pa i nije neki belaj, pojasnio bi vam njegov vozač. Sa ponuđenom cigaretom oprezno; stojite u lokvi goriva./

Image and video hosting by TinyPic

Rupe
Problem rupa je precijenjen, otkako je Dacia lansirala Dustera.
Uglavnom je izražen po i nakon kiše, kad je rupu lako a pogrešno smatrati plitkom lokvom. Poput svega u Bosni, bosanske su rupe velike i poštene.
Nakon što ste krivo postavili dizalicu pod prag auta, kako biste pocijepanu gumu i deformiranu felgu zamijenili rezervnim kotačem, dok pokraj vas auti prolaze kroz rupe i špricaju vas blatnjavom vodom, otiđite po policijski zapisnik. Radi osiguranja. Policija vas uglavnom na vaše „Uletio sam u ru-...“ susretljivo odmah otvorenim dlanom zaustavi i dopunjava vašu rečenicu opisom mjesta i karakteristika te rupe jer „ma tu stalno neki belaj, znate kako je, eto svako malo netko odvali točak“.
Bitno: U načelu, aluminijske felge se ne ravnaju, ma što vam reklama servisa uz rupu sugerirao.
Preporuka: Čelične felge (radi lakšeg ravnanja); ratkape ili nemati, ili kupovati na kile („Arizona“) ili vezati kablovskim stezaljkama /to ujedno optički sugerira da ste verziran putnik Bosnom. I Herc./

Srebrenik
Ne dajte se zbuniti. Srebrenik, grad nije isto što i Srebrenik, centar. Barem ne, ako govorimo o administraciji i upravi.
Ne dajte se zbuniti - još jednom. Srebrenik Donji je gore, na brdu. Odmah ispod – Srebrenika Gornjeg.
(Na putu do S. Gornjeg, ne plašite se što vam nesigurno, osvrćući se, prilazi krupan lik sa sjekirom, u maskirnom prsluku, dok pomalo frustrirano piškite kraj auta. On će samo pitati „Jel sve dure, care?“ ili zapodjenuti monolog, kako je bio u Zaaagrebu /pogled na tablice/ šezdesetisedme, i poznate li Fudu, živi blizu kasarne; nemate možda njegov broj telefona, e jes to bio jaran ...?)

FAP natovaren balvanima
Problem uglavnom između Kladnja i Semizovca, na brdskim serpentinama.
Pretovaren, bez retrovizora i obzira za kolonu koju iza sebe stvara, vozi 40 niz brdo, 10 uz brdo. Radi rizičnosti ponovnog kretanja, ne smije stati.
Sustigavši kolonu, jako dobro (!!!) procijenite, trebate li piškiti u idućih pola sata.
Obzirom na zavojitu i nepreglednu cestu, kao i na VW Transportere u koloni – a oni uglavnom pretječu „na trzaj“ ulijevo, bez žmigavca, uz Mehu Puzića i oblak dima kriz prozor i ispod motora - morate biti vrlo pažljivi i istovremeno odlučni.
Velika vjerojatnost „škara“.
Nipošto (!!) sad nemojte, pretekavši FAP-a na čelu kolone, dok on taman tada svakako skreće udesno, olakšani stati sa strane piškiti. Jer tada pokraj vas opet prolazi cijela kolona.

Image and video hosting by TinyPic

Snijeg
U zimskim uvjetima, osim opaski o magli, VW Transporteru i FAPu, ističem ponovno izuzetnu religioznost dijela Bosanaca. U Boga se kunu da Mercedes 220D (1968.- 1979.) i zimi može na ljetnim gumama uz Karaulu. Da, čim stigne proljeće - vaše je proživljeno iskustvo, dok biste te i takve, popriječene, gurali ili šlepali.
Uz to, opet osobito na cesti Tuzla – Sarajevo, paziti na lom grana pod snijegom; lom cijelog drveća pod snijegom, odrone kamenja i proklizavajuće Mercedese 220D usred zavoja, iz suprotnog pravca /unatoč trenutnosti prizora, neposredno prije štropotavog udarca prepoznatljivi po razrogačenim, ponekad krvavim očima neobrijanog vozača, dajdžića ili badže onog lika iz VW Transportera/.
Na koncu, snijegu posebno ne vjerovati, kad se otopi sa ceste. Jer tada dobri Bosanci snijeg sa dvorišta i iz avlija euforično lopataju – na cestu. (Meračenje, turcizam; imenica – merak; meraklija.)

Gojko
Gojko je u Bosni (i Herc) sinonim za janjetinu. Željni mora, Beihercovci ljeti obavezno staju prvo kod Gojka na janjetinu. Pa i u povratku s mora. Skrećući mu kraj Jablanice uz škripu kočnica, naglo, preko pune crte, bez žmigavca. Jer za Gojka se gine, ako treba.
Ako je kod Gojka posebna gužva (tipa, tri busa krezubih penzionera sa pemzijom od dvjesto marčica), opasnost na putu su manje auti parkirani uz cestu sa janjećim rebarcima na haubi i peteročlanom obitelji oko auta /otvorenih vrata/, koliko masni papiri i limenke od piva, koje lete i kovitlaju se cestom između Tarčina i Vrapčića.

Divljač
Divljač se u Beiherc svrstava u dvije grupe. Ako je uz cestu prometni znak sa divljači, pa nesretno drmnete u srnu (tip A), sami ste krivi. A lovačko društvo ima pravo tražiti odštetu za živinu, najčešće točno u visini štete na vašem autu. (O mentalitetu snalaženja i pregovaranja, vidjeti pod Andrić, I., „Travnička kronika“)
Ako pak nema prometnog znaka sa likom divljači, naravno ste slobodni tužiti državu radi odštete, a srnu (tip B, neoznačena) – u šipražju joj ispustivši krv u vašem poslovnom odijelu – zagurati u gepek, poradi gulaša. (Po mogućnosti, zamotati u fitopatološki nalaz ne stariji od šest mjeseci, odobrenja ministarstva trgovine i zdravstva te darovnicu od strane lovačkog društva, bilježnički ovjerenu u dva primjerka.) Na granici obavezno djelovati premoreno i nezainteresirano, kako biste izbjegli otvaranje gepeka i suvišna pitanja o porijeklu robe za osobne potrebe.

Image and video hosting by TinyPic

Policija Republike Srpske
Vrlo korektna zapravo.
Na pustim zabitim cestama, ne se unervoziti, ako vas zaustavi, traži dokumente, obilazi tri kruga oko vašeg auta, gleda tablice, kvrcka ih prstom, pa priđe, kaže vaše prezime – tu tranzicija na „ti“ – i pita „A, /prezime“, je li, ti baš iz Zagreba? Na vašu potvrdu adrese iz dokumenata, smireno i opušteno ga promatrajte. U pravilu, rasplet situacije je policajčeva rečenica „Jah, jebiga, tko nas zavadi, eto ja do devedesprve bio milicioner u tvom, kako vi u Zagrebu kažete, kvartu. Paaa, kako je sad tamo?“

Policija i Iveco Sprinter
Ako ste, recimo, preko štele na granici u Bosnu iz Kike bez carine uvezli namještaj za stan – recimo! – vjerojatno ste koristili Iveco Sprinter. Dugačak nekih 6 metara.
Obzirom da ste ga od rent-a-car-a dobili uz predočenje vozačke dozvole B-kategorije, ne date se smesti gabaritima vozila niti duplim stražnjim kotačima i hrabro odrađujete posao.
Obzirom da Iveco, trošeći kao Ferrari, vozi i preko 100 na sat, postoji mogućnost da vas zaustavi policija baš kad požurite stići vratiti ga do zatvaranja rent-a-car-a, kako ne biste platili dodatni dan najma.
Na pitanje policije da pokažete taho-šajbu, ne prtljajte zbunjeno po armaturama; nje nema, jer Iveco Sprinter zvanično nije kamion.
Na policajčevu likujuću konstataciju, kako vi dakle nemate taho-šajbu, ostanite afirmativni i ukažite da je to vozilo za B-kategoriju, koja ne propisuje taho-šajbu.
Na policajčevu iduću konstatacju, da kako nije kamion kad je dupljak, ne reagirajte. Pustite ga da se paca, zašto dupljak nema taho-šajbu, dok se vi pacate nad značenjem riječi dupljak. (Odgovor leži u šutanju stražnjih kotača, dok vas policajac trijumfalno gleda i kaže, „eto, dupljak“. )
Gledajući na sat i kalkulirajući broj punih rezervoara od Pelagićeva do Velike Gorice, pristanite na kaznu radi prekoračenja brzine, ali odmah poluglasno – da privučete punu pažnju – se raspitujući, kako je vaš prijatelj, načelnik Pelagićeva. To garnirati molbicom da mu se prenese kako vaš pozdrav, tako i pozdrav vaše supruge, odvjetnice; „sjetit će se on“.
Nakon toga neafektirano primiti ispriku policajca i nastaviti put.
Pazi! Iveco Sprinter ima zadnji pogon; ne zasuti policajce šljunkom!!

Image and video hosting by TinyPic

- 07:54 - Stisni pa pisni (14) - Papirni istisak - #

01.03.2012., četvrtak

Downsizing (by ing. Jelo Žužinek)

Mili moj svijete,

zbunila me nekidan reklama nekog estetskog studija. Vele, cijena ta-i-ta po satu depilacije ili po tretmanu.
Kako sad, ili?
Mislim, neću kopati po tome, ali znam neke pipice, na kojima trava ne raste, a druge treba prvo sređivati kliještima za grane, ali... OK. Mislim, za neke ne treba niti tri minute, a nekima cjelodnevna radna akcija taman dotekne.
Nego... jeste ikad vidjeli kad se frajeru rastvori košulja na škembi i otkrije komad prije-deset-dana-depiliranog trbušja? To seksi?? Onak, počekinjasto, ni vr''' ni mimo?
Pa za tu lovu cijene depilacije dobijem kilu i pol janjetine i nekorištenu čačkalicu kod Gojka na Jablanici!
A dok svako jutro izbrijem torzo, škembu, leđa, noge i sumnjiva područja, grah se skuha na lagano; vrtićka grupa zaboravi moje dijete, ...
...

Downsizing mi je tema.
Nekidan čitam, čak i američka auto-industrija pomalo prihvaća ekološku svijest i smanjuje motore njihovih auta. Zlatno pravilo, kako se volumen može zamijeniti samo sa još više volumena, time postaje jedino lozinka balkanskih starleta i onih, koji se takvima osjećaju dok brizgaju i umeću koještošta kojekamo.
Downsizing je dakle in. Iste performanse iz manjeg, korištenjem sofisticirane tehnologije i pokojeg mind-switcha. Osvještenost, korištenje resurasa i sve to.

Problem nastaje crno-bijelim gledanjem naših bezrepih sugrađanki na nas muške. Ovdje na Balkanu.
Jer, s jedne strane imamo i mi svoje feministice. OK, kod nas su one više nalik na partizanske kurirke runjavih nogu - časti iznimci - i tek im se treba desiti neka reformacija i uljudB.a.B.a., kako bi sa gotovo militantnog seksizma Prvog Sata ...sjahale... u domenu stvarnog zagovaranja objektivne, neetiketirajuće, nefavorizirajuće ravnopravnosti, ali – imamo ih.
Nema majci reć' da smo macho-društvo. Žene imaju glas. Elegovićka, recimo.
/Njezin sam si glas aploudal za alarm na mobitelu. Bezgrešno! Pregovaram da mi se u druge svrhe potpiše i na lavabo./

Suprotno feministicama i njihovim istospolnim odabirima tijela ili/i duha (m/ž), svaka bolja anketa u Zadovoljnoj Dot Haer ili u Gloriji sugerira, kako je ženama veličina muškog pimpilimpija ipak bitna.
I eto nas u anakronizmu.
Dok se vani ide na downsizing i smanjenje volumena u ime preživljavanja vrste na planeti, naše cure i dalje optiraju za V8 varijante i veće nad većim. Jer da gušta inače nema.
Koji je gušt, suznih okica poštene žene uparkiravati dvoipoltonski terenac na gradskom parkingu, svatko mora sam procijeniti.
Naravno, jumbokuki - tražeće ženske gnjušale bi se prijedloga, da to kompa i ja u ime kumulativne dimenzije skup' odradimo, ili da se poslužim cjelovitošću ruke inkl. zapešća. Jer da kaj si mi mislimo o njima. ne bi one bilokaj vel'ko. Bijeli konj bez princa, a, ne, ne.

Ne obazirući se na samu segregaciju i ekskluziju od strane ovog dijela ženske populacije, kao niti na retoriku o sudbini laćanja mača ... itd... , stvar je i dalje jako kliska.
Jer zamislimo, mili moji torzodepilirani muški, što bi se desilo da mi krenemo po HaEfEmu i Playboyu davati treptavomljackave opaske o tome, kako nema dobrog seksa sa uobičajeno razvaljenim komadima (ž), te kako smo mi, trept, mljack, gestikulir, svo vrijeme u potrazi za pravom pipicom, uskom, malom. Jer ova kantoidna grotla oko nas..., mislimooono, preeegrozno, to ni nemre sina rodit, itd, itd.
Ne bi li to bio ogavni seksizam vrijedan svake osude?

Ili onaj podsmijeh naše (i susjedove) ženčadi, kad se soptavo saginjemo vezati žnirance...
„Heeeheee, pa ooonaj moooj svog pimpića više nemre ni' vidjet' od škembe, heeheee....“
Da, i? – pitam ja njih.
Pa čemu bih gledao svoju ćunu? Autoerotizam tog tipa prošao me još u osobnoprištavo vrijeme Brežnjeva i Cartera.
Uparkirat se znam i na slijepo.
A je li bolje ne vidjeti svoju ćunu ili preko manjka sisa tužni pogled spustiti na lamaćuće labie na proljetnom povjetarcu?
Kae, odjednom se je konsternirano i zgroženo?
Nije isto, velite...?
... dakle ipak genitalna dominacija jednog spola nad drugim?

Ajmo ravnopravno, mili moji i moje svačije.
Neka je naša prosječna ćuna vama ipak dovoljna – i to molim javno dati na zapisnik, kako ne bismo krenuli propitivati gabarite vaših pipica.
A što kome zašto visi, isplati li se gledati iza brega i kaj tamo točno ima ... – nemojte!
To sa izgovorima je malo analogija one, po kojoj slabom kukiju i dlaka smeta.
Veći, manja, ovoono – gušt dolazi iznutra, ma kako pokondireni bili ...

Vaš

Jelo Ž.


- 12:13 - Stisni pa pisni (3) - Papirni istisak - #

< ožujak, 2012 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic