Baza, nadgradnja i kvalitativni skok

Tako mi je dosta Čačićanja. Karabatićanja. Begovićanja. Ciganovićanja.
Postajem sklon vjerovati da su balkanski mediji plaćeni za širenje crnjaka i pesimizma. Brainwash na 30-60-90 stupnjeva, garniran staklenim perlicama ničegnosti za debilne domoroce.
Više ne znaš, jel gledaš Dnevnik ili „Survivor“.
A tek taj „Survivor“. Ja mislio, rijeliti u kojem pratimo poštara dok isplaćuje penzićima crkavice. Kad ono, gledamo avanture plaćenih starletuša i –ana, kako dobrovoljno preživljavaju na nekom pitoresknom škoju. Format tipa „Roko i Cicibela na Čiovu“, by Mladen Stubljar...
(Poseban naklon ipak ide fanovima „Slobodne Europe“ /slobodne – od čega??/, gdje se vijesti daju u najavi, glavnom dijelu i rekapitulaciji. Dobro pa slušatelji ne moraju pisati zadaćnicu „Veliki Vođo, razumio sam što sam slušao“.)

U stvari, dosta mi je svega. Obzirom da su me u DDR-u učili, kako ćemo iz socijalizma kvalitativnim skokom prijeći u komunizam baš kad svakome bude svega dosta, to je dakle to.
Malo mi je dosta i gadgeta, tim više.
Daljinski od linije, kućnog kina, TVa, satelitske, roletnih, i po dva mobitela sa po dvije kartice. Zato valjda pošteni stolići sad imaju više katova; da sve to stane.
I onda nekaj zvoni, pa prebireš histerično, iz koje sad pak škatulice zvrnda.
Kad ono, jedan od ženine mobitelčadi. Ili fiksotel. Ili je ipak iz TVa.

Žene, a propo.
Nisu Ameri blesavi, kad su uveli dupli lavabo. Jer kad Ona i On istovremeno moraju u kupaonu, gužvaju se oko jednog lavaboa. Jedan lavabo se ima kad se ima vremena, kad se nema stresa, termina, obaveza. Jedan lavabo u stanu postaje simbol bonvivanstva i dokolice, lezilebovićanja i slow lifea. Pošteni Hrvat mora imati barem dva lavaboa u stanu.
Najbolje – dvije kupaone. Jer Ona je jutrom nervozna – jutro je osobito artikulirano doba PMS-a – i On ju smeta, dok se Ona tušira, pere zube, brije (sebe ili se), macka anticelulitno ulje po sebi, crta oči i lice; oblači i uz psovku opet svlači hulahopke pa kopa po ladici. A On bi se baš sad tuširao pred posao.
Zato su dakle bolje dvije kupaone. Osim kad Ona iziđe, jer onda On mora – prije nego kidne na posao – osim svoje kupaone očistiti i njezinu. Tracke anticelulitnog ulja po podu, veš-mašini, rubu kade, bideu i lavabou. Ostaci šiljenja i Eyelinera po podu i u slivniku. Lasi i dlake te tri nokta u kadi, uz kapu pjene za brijanje i odbačene hulahopke. To se veli, markiranje terena.
... žene ...
(Žene. Odjednom proglase, srednji ormar treba njima, i deložiraju muževe stvari. Ne nudeći im alternativni smještaj. Tako isfrknute košulje i majice muž prije posla miroljubivo, dok žene nema, povješa u svoj prepuni – manji – dio ormara. Istog popodneva, žena veli „Tebi nema smisla ništa peglati; vidi kako si sve natiskao u ormar! Ma, bježi... !!“)
... definitivno smo u komunizmu...

Jučer, zvoni moj mobitel.
„Ejbok, čuj, hitno; daj vidi, ima li u regiji tvornica, koja nam može godišnje isporučivati dvjesto kontejnera /toga-i-toga/; specifikacija /truć, brojke, slova/, uvjeti kao uvijek; molim Te, hitno me povratno nazovi na ovaj azijski broj; u Indiji sam; kupac je jako zagrizao...“
I gledam, gledam mobitel, gledam mobitel gdje se glasa, i zagrli me nevjerica oko vrata... Velim svom bivšem gazdi – „Čuj, sjećaš li se da od lani ne radim više za Tebe?“
On – „Uf. Pa posve sam zaboravio... Dobro; daj mi to vidi pa me nazovi. Hitno.“
... jesmo, jesmo!

Aktualni gazda se nedavno najavio.
Bukiram mu sobu; nalazimo se u sedam ujutro. Da hajde, idemo u kancelariju, veli. Rekoh, nemamo, istekao nam ugovor; javio sam Ti.
On – dobro; idemo do skladišta. Rekoh, nemamo, istekao nam ugovor; javio sam Ti.
On, jesmo li dobili dozvole. Ja, ne; nisi mi poslao ulazne specifikacije robe; javio sam Ti...
On – jesi riješio leasing auta? Ja, ne; nisi nikad uplatio učešće; javio sam Ti.
On – pa dobro; koliko nam treba da počnemo raditi? Ja – oko 100.000. eura; javio sam Ti i to već...
On – pa... ništa onda... Ali upri!
Lijepo je imati posao.

Svega mi je dosta.
Dakle, u komunizmu smo.