Auzmish kod Shelly

29.04.2012., nedjelja

Vladari sudbinom

Kao prosječan Hrvat od gline i daha, često se pitam.
Ponekad to činim naglas, u kupaoni, pred strogo zatvorenim prozorima, radi susjeda.
Najčešće pak u sebi.
Dio te potisnutosti, striktno razlučen od usebnog grgoljanja i meškoljenja zraka kroz prstenaste mišiće (čime „u sebi“ više i nije točno, ma kako bezvučno bilo), dijelim ovog jutra Gospodnjeg sa vama ovu misao ...
Pitam se, kamo nestaju aplikacije za posao, koje mnogi od nas poput brodolomaca sa hridi bacaju u bespuća virtualne zbiljnosti...
...

Istovremeno otprilike, u ranu zoru na posao kreće troje ljudi.

Krešo.
Krešo za uglednu firmu radi tek tri mjeseca; ne znam točno, je li na zamjeni ili odrađuje pripravnički. Uglavnom, sretan je što dobija plaću; roditeljima daje lovu za dio režija, jer kod njih i stanuje; strastveni je biciklist i ne pomišlja na auto. Krešo je solo, jer mu ne pašu obveze i trajnosti. Član je eko – pokreta i zagovara umjerenost u higijeni. Radi potencijalnih tumora kože i žlijezda.
Od Utrina mu do nebodera na Heinzelovoj treba petnaestan minuta, a da se ne preznoji.

Anica.
Anica se bliži klimaksu.
Otkako je izliječena od tumora, nervozna je i osjetljiva. Muž se odavno otuđio od nje; kćer je nakon frizerske škole ostala trudna i sad živi sa nezaposlenim zidarom kraj Okučana. Vide se par puta godišnje, uglavnom u sezoni Sisvete – Uskrs.
Sporadično planinari sa "Vihorašima", šireći agresivno dobro raspoloženje i pjevajući preglasno.
Anica na posao ide trinaest godina starom Fiestom odlomljenog stražnjeg brisača. Nikad se nije ugodno osjećala, voziti. Posebno ne u gradu, ne u gužvi, ne na rikverc.
Jutros, porječkavši se sa susjedom na stubištu, cigareta joj je pala na šos baš kad je autom opet pogodila rupu na uglu svoje ulice, koju joj je Bandić preklani preko „Parliament Showa“ obećao zakrpati „odmah, sa svojim dečkima“.
Stojeći u stop & go krkljancu na remetinečkom rotoru, noktom utvrđuje štetu na šosu, vadeći drugom rukom drugu cigaretu.

Buga.
Buga ima cilj. Udat će se situirano.
Sa svješkastom diplomom politologije, u klasičnim kompletićima, zastrašujuće lijepa i cvrkutava, ona je na očitom putu prema Facebook – albumima sebe, sa Maldiva, Balija (sing.) i Manhattana. Posve sigurna da je život tek formula za pametne, Buga je sretna na putu ka cilju, o tumorima ne razmišlja, za druge zaruke je dobila prvi broj silikona. Ujutro, zaručnik ju sa Zvijezde vozi na posao svojim službenim Audijem.
Kasni joj menga.

Anica, Buga i Krešo u svoje kadrovske urede stižu otprilike istovremeno.

Na monitoru Buginog, Aničinog i Krešinog računala moje se aplikacije za posao pojavljuju gotovo istovremeno.
Sve tri pisane su uz male izmjene i friziranja u pravcu poslodavca i traženog profila.
Preostale tri sinoćnje aplikacije, poslane sa ovima, vratile su mi se. Uz dvije, poslane na korporativno kočopernu mail adresu kadrovske službe, informacija je glasila tek „Marked as spam and deleted without reading“.
Uz treću, obavijest na mom ekranu išla je u pravcu „Quota exceeded“.
U neznanju, Krešo, Anica i Buga postali su moje dnevne karte u bolju budućnost; moji Sveti Petri te srijede.

ANICA

Joj kak me glava boli. Idem si po čaj od metvice.
Joj, gle, sad me opet onaj kreten iz Nabave zagradio; pa kak ću na rikverc van poslije...
Isssuse, gletito, kolko mailova; pa ovo više nije normalno... za tu mizeriju od plaće...
?! Što?! ... bla, saznao preko interneta, bla, inženjer, bla, zamolba i životopis na engleskom, bla... Ma da, ?! on bi i potvrdu da je poruka pročitana?! Makajgod...
DELETE
/Zvuk sličan srkanju čaja i odmicanja uredske stolice radi preparkiravanja auta/

BUGA

/bez zvuka odpivši mali gutljaj mlakog ajurvedskog čaja za balans duha i tijela, i isto tako odlažući samo svoju šalicu na tanjurić tik pokraj grafitnog mobitela/
Huh, zakaj uvijek srijedom tolko mailova... to sam skužila već... Nemreš v'erovat... Da vidimo; zamolba... Doobro... Isuse, pa lik je za penziju; kaj taj traži... I kod nas se školoval... hmmm... Oženjen?! Pa kaj to meni znači?! Promijenil šest poslova u desetak godina, hmm...
/Zvuk mobitela, nešto od Händela. Buga se gugutavo javlja, odjednom promijeni boju glasa i krene protestirati cendravim „Ali mucica, obećao si...“, „Pa ne možeš sad, odjednom...“ Protesti se skraćuju proporcionalno ceketavosti tona i kraćenju rečenica na nekoliko „ONA?!“, „ali“ i „ma“. Meketavokreštećim „maiditimenifinoupi'dzmaterinu“ baca grafitni mobitel, koji u konačnom poravnanju sa radnim stolom okrzne i prevrne porculansku šalicu sa ajurvedskim čajem po tipkovnici. Ekran se zacrni./

KREŠO

Da ću Krešu upoznati tog popodneva, u bircu na uglu, prilično očajnog, sad još ne znam.
Uključivši svoje računalo, nakon što je nazvao mamu da je sretno stigao na posao i da je naravno zaključao bicikl tako, da ga vidi sa kancelarijskog prozora, Krešo se široko nasmiješio djevojci krupnih bokova i konjskog repa, koja je kuhala kave u čajnoj kuhinji i donijela mu njegovu. No, ona nije slijedila njegovu navalu koketerije, i zapitala „Aaa... čuj, Tebi još nisu rekli... očito...?“
„Kaj?“ zapita Krešo, i dalje nasmiješeno osjećajući lagani nemir oko pleksusa, pogledom milujući bedro sugovornice.
„Paa... čuj... šef je rek'o da ... kak' da velim, da Te više ne treba... Spominjal je neku nećakinju kaj je sad diplomirala, pa da bi ona trebala doć'...“
„A... a.... a dobro, n iš, gle, kaj sad, no, daj mi tu kavu... idemo ...dalje...“ soptao je Krešo, dok se golicanje pleksusa pretvaralo u tupi stisak, koji mu je torzom prolazio prema vratu i sljepoočnicama.
/Zvuk gužvanja papira, srkanja kave, tihih psovki i gašenja računala./

Pitam se, kamo nestaju aplikacije za posao, koje mnogi od nas poput brodolomaca sa hridi bacaju u bespuća virtualne zbiljnosti...

- 08:09 - Stisni pa pisni (7) - Papirni istisak - #

25.04.2012., srijeda

Supravodljivost, Skype i dolazak u miru - Jelo Žužinek

Mili svijete, ovo je dakle dugopotiskivani post o punici.
I kako to biva sa nekim dugopotiskivanim stvarima, kad krenu, malo su mučne, tvrde, preznoje čovjeka prije konačnog uzdaha olakšanja ...
Neposredno pred početak pisanja posta, žličicom šećera zapeo sam za kabel kuhala, praveći si kavu. Želeći tako prosuti šećer sa radne plohe pokupiti, rukom sam ga nehotice gurnuo u lokvicu kipuće vode, koja se potom prosula po podu. Dižući se sa mokrim kuhinjskim papirom u ruci, kapuljačom sam zapeo za dršku džezve, iz koje se na još vlažnu radnu plohu prosuo prah kave.
Isključio sam kuhalo.
Loš početak, svijete.

„Supravodljivost je pojava potpunog nestanka električnog otpora, te dovodi do posÉedičnog potiskivanja unutarnjeg magnetskog polja (Meissnerov učinak).“
Malo sažetije i približeno temi, supravodljivost je potpuni nestanak otpora, te dovodi do potiskivanja polja (puničin učinak).

Stvar je počela bezazleno, i, dapače, pozitivno.
Prvozakonita i ja odlučili smo, početkom svibnja pozdraviti more. Kasnije, tko zna; ovako, imamo priliku pobjeći rutinama, telefonima, mailovima, terminima, loše tempiranim i isto tako doziranim interakcijama.
Prvozakonita je blagoglagoljivo i socijalno biće, te je o svemu (kao i uvijek) obavijestila svoju majku. Koja je obavijestila svog supruga.
Te su se odlučili pridružiti našem odmaku od svega.
Od svega (!).

Kao dobar suprug, kršćanin i suputnik, tijekom par mjeseci suživio sam se sa predstojećim višednevnim biltenom o vrstama tla i nasada tijekom sezone, o vjerskim obredima, imenima liječnika i bojama tableta, brojkama tlaka i šećera te posebno o lokalnim imbecilima užeg puničinog zavičaja (ovo uglavnom uvijek prikazivano real-time, prvom licu, u više činova, u kojima se glavna glumica posve srodi sa prikazanim likom; pravi Zijah Sokolović u nemalom).
Prijelaz iz bezazlenosti u naznačenu (situacijsku) pozitivu očituje se u telefonskom pozivu punice, kojim me (nakon par mjeseci pacanja zeta jedinoga) obavijestila, kako je prebolesna, uzeti bolovanje radi planiranog putovanja.
Ja svakako ne razlikujem cvat jabuke od onoga trešnje, pšenicu od zobi niti andol od antraxa, a sa seoskim ludama se ne bih sprdao.
Čujem svoj glas, kako ju tješi da iduće godine isto planiramo na more.
Čujem njezin glas, kako istu informaciju dovikuje kroz stan, suprugu.

No, mili svijete metroseksualni, živimo u modernim vremenima.
Moje blagoglagoljivo i socijalno Prvozakonito biće tako svoj laptop pokloni svojoj majci. Kako bi majka imala prozor u svijet i mogla koristiti Skype.
Time je moja Prvozakonita ostala bez laptopa, što, svijete, nije strašno. Jer ima moj.
Odmah mi je rečeno, da Skype ima biti uključen stalno.
Te sad moja punica, koristeći laptop i Skype-identitet svoje kćeri, bežično i trenutno doblip-blip-blipa u moju radnu sobu, i dva sata nakon što je kćer vidjela a sat nakon što ju je čula na mobitel („Štas nejaviš nafiksni?“), koristeći Skype, dođe u goste. Ugoste. Tonom i sedamnaestinčnim ekranom, preko kojeg se inaše rastegao umirujući brdsko-planinski zalazak sunca.
Upravo se vrativši iz posjete mami, moja Prvozakonita sjeda za moj laptop (moj donji veš inače ne nosi), pa krene. Dirnuta, zabrinuta.
Kao da je punica upravo vlastoručno veslala do Patagonije pa dopješačila natrag.
Protjeran pred „Sve u 7“, čujem stvari poput „Jesi gladna, dijete, kako si putovala, jel'Ti šta skuh'o?“
(Radnu kolegicu punice trajnije sam otresao još preklani, nakon što je – isto preko Skypea – zvala iz zbornice seoske škole, kako bi me zamolila podatke sa spermiograma i pojasnila, da mi skupljaju lovu za travarski čaj...)

Lozinka Skypea – moja lozinka, mog Skypea – izbrisana je. Svakako je i iz mog sjećanja odavno izbrisana.
Prvozakonita konstatira „Pa izišla sam iz Skypea“, smatrajući „Quit“ redundancijom pojma „Sign out“ (o čemu me kratko i ne manje ironično poduči), te kratku ariju sa detaljnim opisom moje face i pogleda okonča mezzosopranski univerzalnim „Zašto Ti mrziš moju majku i zašto Ti kvariš svaki najljepši trenutak mog života?!“
Moj konstruktivni prijedlog - uz posve svjesno vedro lice, umirujući glas, otvoren položaj tijela i afirmativnu, umjerenu gestu rukom („Zemljanin, dolazim u miru“) – nailazi na žicu potezne mine.
Taman prije velikog praska, sleđen spoznajom neminovnog, redložio sam: „Ako Tvoja mama sad koristi Tvoj identitet a Ti moj, mogu li ja sad koristiti njezin, kad pričam na Skypeu s nekim ... ?“
Dok se dim razilazio i lišće i zemlja padali oko mene, sa ekrana su bljeskale tri poruke. Troje ljudi ljutito me prozvalo, zašto ih ignoriram na Skypeu, dok mi se javljaju.
Nijemo sam promatrao vrhove svojih srednjaka. Kunem se, nisam znao, što s njima.

... Supravodljivost je pojava potpunog nestanka otpora, te dovodi do posÉedičnog potiskivanja unutarnjeg polja ...

- 14:34 - Stisni pa pisni (2) - Papirni istisak - #

20.04.2012., petak

Mi, klinci

Još u osnovnjaku volio sam Tvoj glas.

I sad, dok si pričala, zapravo sam tonuo u poznati zvuk, u Tvoje oči, i van birca i van srijede popodne akvarel školskog mirisa, prohodavanja, prekidanja, gubljenja i pronalaženja poput kaleidoskopa me čarao u onaj iskonski kutak sigurnosti, trajanja, vjere, iznad svega, uvijek.
Udahnuo bih dim cigarete, koji si otpuhivala kao tada, dok bismo se zavlačili pod deku pred teveom i pokušavali biti dobri i kasnije se u polušaptu smijuljili kako to zaista više nećemo raditi.

... i još prekidanja, i još prijateljstva, još anegdota, dodira, susprezanja; još trećih, još tihih prigovora, selidbi, još obiteljskih druženja ...

I dok si pričala, sjetio sam se Tvoje bijele košulje, Tvojih bosih stopala, prvih ispovijedi o Tvom braku i o mom braku i što bi bilo da je sve drukčije i ako ikad, onda...
I, dok si tako pričala, tim glasom, tim očima, tim rukama, kaleidoskop se odjednom zavrtio u suprotnom pravcu; ne znam, zašto, zapravo; pogled mi je pao na bore oko Tvojih očiju, dok si stavljala naočale za čitanje i odmaknula ruku sa jelovnikom, komentirajući kako Te stalno bole leđa i kako ćeš morati promijeniti posao i... zaista... kako je prošlo dvadesetak godina ...?

- 09:19 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

16.04.2012., ponedjeljak

Veliko Vodstvo i Mladi Materijalisti

Ja volim naše Veliko Vodstvo.
Naše Veliko Vodstvo sastoji se od mnogo provjerenih eksperata, koji su svoje strukovne i socijalne kvalitete sticali u našoj krvlju posvećenoj zemlji i prijateljskom inozemstvu i tamošnjim kolegicama (i kolegama).
Naše Veliko Vodstvo ima odgovore na sva pitanja, koja niti jedan pojedinac sam za sebe ne bi znao odgovoriti.
U sigurnoj desnici našeg Velikog Vodstva, mi ispod ekološki osviješteno bezdimnih dimnjaka hrlimo u svjetliju budućnost, koju ćemo rado skuplje plaćati. Tek zli glasovi, ekstremna dijaspora i strani plaćenici, potpomognuti domaćim neprijateljima i kvislinzima, podmeću našem Velikom Vodstvu da se tu išta može.
Naše je Veliko Vodstvo pri preuzimanu vlasti u našoj zemlji istaknulo, kako se ništa ne može, ali hrabro je prihvatilo vlast i čini sve u tom pravcu, oslanjajući se na radnike, osviještene seljake i poštenu inteligenciju. Pritom, Veliko Vodstvo uvažava iskustva prijateljskih zemalja, ali ih ne preuzima beskritično, kao što kapitalistički koncerni ne- i prijateljski preuzimaju tvornice naših radnika. Naše je Veliko Vodstvo odlučno i spremno na sve, ali oprezno. Jer, neprijatelj nikad ne spava.
Inače, dok je bivša država bila okružena BRIGAMA (Bugarska, Rumunjska, Italija, Grčka, Albanija, Madžarska, Austrija), zahvaljujući Velikom Vodstvu mi radne pobjede u suverenosti ostvarujemo o okruženju BSMSCG. Prvi put od stoljeća sedmog, brige su nam nepoznate, otkako je našeg Velikog Vodstva.

Otkako je Veliko Vodstvo odlučilo Zagrebu podariti novi aerodrom, mi već heklamo miljeiće dobrodošlice i pečemo šljivovicu, leb i sol za milijunski skok dolazaka stranaca. Oni će doći samo zato, jer mi gradimo novi aerodrom.
Prizvat će ih zvuk pikamera, Hiltice, kokainoidna krečna prašina u zraku, pjesma i znoj naše lijepe, mišićave i odlučne omladine na (besplatnoj) radnoj akciji za bolje sutra.
Veliko je Vodstvo lucidno i mudro procijenilo taj fenomen turističke ekonomije.
Navodno, sagradit ćemo i najveću luku i kolodvor u regiji. Time ćemo privući još milijuna stranaca, koji će se dolaziti klanjati čudu.
Luka će navodno biti od Omiša do Trogira, sa Kerumovim Isusom vidljivim odasvud.
A kolodvor ćemo, vođeni Velikim Vodstvom, sagraditi u Bedekovčini ili Tijarici, kako bismo oživjeli pasivne krajeve. A la Glinica, Obrovac.
Ali neće to biti onaj neki tugaljivi, prolazni kolodvor tipa Zidani Most ili Vinkovci, nego kao odredišni; onaj, u kojeg vlakovi ulaze i izlaze na istu stranu, kao u svim znašajnim gradovima i državama. Kad dođeš, znaš da ostaješ. Po putniku, zahvaljujući Velikom Vodstvu, naša će mala zemlja moći ponuditi i do trideset sedam očiju konduktera i skretničara.
U svim tim radovima, zna naše Veliko Vodstvo, koristit će se naš šljunak. Naša nafta. Naše prostitutke (i one iz prijateljskih zemalja, naravno).
Procvast ćemo poput kaktusa; prelijepo, rijetko i nenadano, i zasluženo ući u povijest.

Mudrost i vizija našeg Velikog Vodstva ogleda se na svakom koraku.
Tako, Veliko se Vodstvo moralo dovesti u situaciju da susjedni đilkoši na kile dijele hrvatske dokumente. Jer tek odlučnim rezanjem ove zle rabote, naše Veliko Vodstvo pokazuje Americi, kako se bori protiv kriminala, falsificiranja, šverca. Te sad naše Veliko Vodstvo može, an pari, argumentirano od SAD-a tražiti ukidanje viza za našu domovinu. Na koncu, oraški konzul je u hapsani. Hoće li za primjer sličnim zlotvorima, stoci sitnog zuba, smutljivcima i mutikašama dobiti morski ukop, poput možda Bin Ladena, Veliko će Vodstvo tek odlučiti na tajnoj sjednici VONS-a.
(Dotad, oraške vikend - diplome mostarskog sveučilišta, istovjetnošću isprava, mogu se trampiti za zagrebačke diplome. Veliko Vodstvo djeluje i lokalno i globalno.)

Naše Veliko Vodstvo i sa spomenutim aerodromom postiže dva kvalitativna skoka odjednom.
Naime, propusnost aerodroma djelovat će i na „odlaske“ poput onog „Welcome“ otirača, ali slova čitanih naopačke.
Jer, Veliko je Vodstvo sagledalo, kako će preko agramskog flugplaca nebu pod oblake otperjati i milijun mladih, koji će našoj domovini nezahvalno okrenuti leđa i odbiti altruistički koncept zaslužno plaćanog Velikog Vodstva, da nakon diplome rade besplatno.
Tako će i dezerteri naše voljene domovine, sitni ekonomski emigranti, materijalisti i prodane duše, morati otići svjesni, da ne odlaze preko provincijskog aerodromčića. Posljednja scena, nakošena zgrada, pista, horizont i nebo, proganjat će ih, razboljet će se u nostalgiji u dalekim, hladnim zemljama, u kojima će živjeti kao balkanski –ići, i vratit će se, kad – tad, i sretni, svoji na svome, zapaliti svoju posljednju Croatiju.
Drugi aspekt iste mudrosti Velikog Vodstva u kontekstu aerodroma još je fascinantniji.
Jer, do daleke i nesvrstane Indije će se čuti o našem aerodromu. I o (izlaznom) pokretu Mladih Materijalista.
No, lukavom diplomatskom aktivnošću naših namjenski školovanih ljudii građana, indijski će hakeri čuti i kako manjak inženjera, IT-jevaca i doktora u Hrvatskoj ipak nije motiv dolaska, aerodromu unatoč. Jer da se radi besplatno; za domovinu i za đabe.
Tim genijalnim potezom, Veliko će Vodstvo, politički i zanatski korektno, neverbalno spriječiti da nam susjedi u kvartu postanu Hitesh i Satish sumnjive boje kože i naplativog znanja.

Htio bih, zaključno, spomenuti i neusporedivu tehnološku rafinesu našeg Velikog Vodstva i zasad tajni projekt podzemnih vjetroelektrana. Ne štrče iz mora, ne uznemiravaju svo troje stanovnika Zagore i Like. Smještene duboko pod zemlju, naše vjetroelektrane daju struju i svjetlo našem narodu, našim radnicima, osviještenim seljacima i poštenoj inteligenciji. Ne smijem o tome, jer s razlogom javnost o tome ne zna, i baš zato BSMSCG pretendira na naš teritorij, na naše žene i nematerijalna dobra.
Ne smijem o tome, jer, kao što sam rekao, naše Veliko Vodstvo sastoji se od mnogo provjerenih eksperata, koji su svoje strukovne i socijalne kvalitete sticali u našoj zemlji i prijateljskom inozemstvu i tamošnjim kolegicama (i kolegama).
Naše Veliko Vodstvo ima odgovore na sva pitanja, koja niti jedan pojedinac sam za sebe ne bi znao odgovoriti.
Ja volim naše Veliko Vodstvo, i da sam mlađi, i ja bih mu mahao, suznog oka gledajući kroz avionski prozorčić kosu zgradu i kosi horizont svog aerodroma svoje domovine...
...

- 12:34 - Stisni pa pisni (5) - Papirni istisak - #

12.04.2012., četvrtak

"Kako smo se ubili!" - kvaka sa hranom

Divno je to sa nutricionističkim i zdravoživotnim savjetima.
Kad naspavan ustaneš, čaša svježeg soka, pola sata rekreacije, makrobiotski doručak.
Pa još četiri obroka tokom dana, vježbe istezanja. Dvije litre tekućine. Sat joge, zumbe, combata.
(Squash je jako demode, čujem. Ili je već opet „in“?)
Tokom pet sati na autoputu, nipošto ne zaboraviti pravilno, duboko disati.

Koncept je idealan za burzijanere rada bez partnera i djece.
Naravno, ne zagovaram CMO (cjelodnevni masni obrok) progutan, nedovoljno puta sažvakan, sa deci - dva prevruće kave ili ledene Cole.
In medias res, bi se reklo.
To, valjda, još možemo.
I isto tako naravno, nitko nam ne brani, istezati se par minuta na vrhove nožnih prstiju i raditi po deset kružnih pokreta glavom ulijevo i udesno, dok, recimo, čekamo tramvaj na Vukovarskoj.
Na laganom joggingu do rampe parkinga vozači u koloni iza vas možda isto neće zamjeriti što koristite priliku; u zdravom tijelu, zdrav duh...!
A šef će sigurno skužiti, zašto usred verbalne evaluacije pred umanjenje plaće slušate njegov govor, radeći ramenima po petnaest kružnih pokreta unatrag, pa unaprijed, simultano stišćući i opuštajući glutealne mišiće i zvučno izdišući.
Pilatesom do penzije!

Ali – stvar kreće još u djetinjstvu, a tu mislim da ono predkompjutorsko djetinjstvo, kad bi novi snijeg nestao prvog dana pod sanjkama i kad bi parkovima odjekivali dječji glasovi, a ne štapovi penzionera i mobiteli teta iz „Zrinjevca“ ...
Uglavnom klincima dajemo previše slatkiša („Jer oni to vole“; „Jer plaču ako ne damo“; „Jer ništa drugo ne jedu“ ili/i „Jer je tako najlakše, zasititi ih“).
Svakako im u ime školske socijalizacije i adolescentske omiljenosti omogućavamo odlazak po hamburger, jer jabuku iz torbe vade samo nerdovi, kako doznajemo. U doba bullyinga, mobbinga i čega ne, mi našem mučno i umjetno začetom nakotu ne želimo loše; imaju biti u trendu, „oni pravi“ ; život je borba; nema labavo!
I tako, učimo ih i da doma, za stolom, kod bake, ili u gostima naši mladunci imaju sve pojesti sa tanjura. To je red i kulturno, a siročići u Aziji i Africi svakako gladuju i kopaju po smeću za hranom. Kao dio naših penzića.
Dakle, tanjur valja počistiti u svijesti vlastite privilegije.
Naravno, djetetu nećemo dati porciju da zasiti glad, iako znamo da želudac mozgu tek za pola sata objavi da je dosta, a dotad se uredno žvače i trpa. Ne, tko zna, je li naše zlato tokom odmora i taj hamburger pojelo i tu Colu popilo, pa neka je tanjur pun...
I još malo...
... ma, u razvoju je, kreće se; ma, to je bebišpek, otopit će se to u pubertetu, mislimo, dok ih pogledom punim ljubavi i brige ispraćamo pred njihov kompjutor kraj njihovog TVa, njihove sobe ...

I onda nas eto. Navučeni ja junk food, rumene face, zategnute kožulje na škembi; sa ignoriranim dijabetesom i karticom tableta za tlak uz Blackberry; s nepune četiri „banke“...
Prosipamo za stolom spike o sportskoj i inače fakinsko - štemerskoj karijeri u školi i između dva conference-call-a naručujemo s jelovnika restorana... Poslovna večera, dabome...
I opet; opet ta kletva...
Učili smo kao mali – sve s tanjura pojesti!
Kasnije smo usvojili i mantru, kako restorani štede i kradu, pa svakako posjećujemo samo one, gdje su porcije zaista velike.
I onda, dok nam mozak i dalje prekasno doznaje da smo već pola sata siti, po navici i radi gladne afričke djece čistimo sve sa tanjura i hvalimo izdašnost megaporcije, uz kavu i cigaretu hvatajući dah u protisnutom „iijoo, puknut ću... Ima 'tko Gastal?“
... Neke fakat i pukne...

A prekpouta restorana, bucmasti desetogodišnji nositelji našeg mirovinskog stuplja gestikuliraju okrajkom hamburgera ...

- 07:01 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

09.04.2012., ponedjeljak

Postajem tester.

Da nije sve rečeno, dok svi to nisu rekli, tragikomična je mantra svih samoustoličenih internetskih tipkarala sa manjkom stvarnog života.
Možeš, uglavnom, što hoćeš, o čemu hoćeš.
Prije interneta, za grafit bi te milicajac opleo po rebrima, i nevezano za sadržaj ispisanog.
Politika bi se bojala pisane riječi.
...
Svakako, uvodna rečenica je relativno korektan uvod.

Recimo da ipak ima Hrvata i ljudi, koji dođu u situaciju kupovati auto. Sebi, za firmu, nekome.
I naravno, dobri Hrvat i čovjek prvo krene u glavu. Obigra auto-kuće, sjedne u desetak auta (i pogubi se, kao testirajući parfeme); dođe kući sa kilom prospekata, uglavnom na slovenskom, rumunjskom ili nekom sličnom jeziku.
U najboljem slučaju, ambiciozna brucošica sa Filozofije dala se na lucidne prijevode ESP-a, EcoTeca, Multipointa na lijepi naš jezik. Poneki ovjes tu postane vješalica ili držač. Nađe se i pomični solarni krov. Pokoja zapovjedna sklopka.
Humanističan i duhovitosti sklon Hrvat i čovjek tu pribjegne internetu, jubitou.
I onda gleda desetke homemade amateur – uradaka sa drhtuljavo držanim mobitelom – kamericom kako prikazuje vozilo od interesa pogledom muhe na speedu. Glas mumljav, nerazgovijetan, puhćući kao svako muško u sauni. Ili, zna biti i huk vjetra, garniran jurnjavom vozila na obližnjoj autocesti.
Podvarijatna je opet jezična, taman se obradujete stabilnoj, suvisloj kameri, lik koji sjeda za volan djeluje trijezno i kompetentno. I propriča. Na turskom, ruskom, rumunjskom. Po mogućnosti, pravo domaćinski, upali i radio i stavi svoj omiljeni CD sa izvornom glazbom, sve to, dok priča o ubrzanju ili direktnosti volana i poantira znakovitom, sveznačećom grimasom.

Uz malo truda, Hrvat i čovjek ipak može pronaći suvisle testove vozila.
Preporučujem ipak, okaniti se foruma, za koje posebno vrijedi uvodna rečenica.
Tu se lako čita kritika, kako je „nejasno da se ne mogu istovremeno upaliti „maglenke“ i duga svjetla“ – zavidim piscu komentara, koji očito nikad nije vozio u magli – ili narogušena kritika, kako se novo vozilo osjeti na novo vozilo.
Zgodni su i komentari forumaša, kako je taj-i-taj mali gradski autić potpuno razočarao pri pokušaju utovara tri gajbe pive i dvometarske karniše za punicu.
Dakle, ima; ipak se i mimo ovoga pronađe suvislijih tekstova.
Osim ako nerd u startu ne pojasni da je informatičar, pa osam od deset minuta pojašnjava funkcije računala, navigacije i Bluetootha sa kombinacijama spajanja na laptop, preostale dvije minute testa se odsutno i bez riječi kobeljajući iz auta.
Zna se naći.
Neki autori zbilja provezu auto i danju, i noću, i po serpentinama, i po gradu i po autoputu.
Ne padnu svi u zamku kritike slabom međuubrzanju između 150 i 170 na sat.
Neki čak ukažu da auto vašeg interesa ima relativno mali rezervoar, da nema klasični rezervni kotač ili da je neki prijenosni omjer neadekvatno izračunat. (Sve rjeđe nalijećem na opaske o slomljenom noktu pri otvaranju nekih vrata.)
Neki me oduševe posve točnom opzervacijom, kako se nema gdje odložiti boca vode, koju onda hvatate po podu ispred suvozačkog sjedišta, nakon što ste divlje kočili da ne pometete mrtvog djedicu, koji odlučnošću španjolskog borca sa svojom Corsom – ničim izazvan, bez ikakve najave (jer je očito mrtav i krenuo na put) - skrene u lijevu traku i idućih pet minuta želi preteći jureći šleper (pa odustane kod naplatnih kućica).

Ipak, tek iznimni testeri auta zaosta obuhvate poantu, slabosti i prednosti vozila. Uglavnom su to ljudi „stare škole“, kad je otac, majka i ina neprikosnovena preteča današnjih SUVova bio „Moskvič“ u opciji sa 1.5 benzincem ili 1.5 benzincem, kak-smeđi.
I skidam im kapu, tim testerima.
Oni zaista još ukažu na (ne)dostupnost žarulje fara, kako vam za izmjenu servis (ne) bi uzeo desetak eura, svako par mjeseci.
Ili usporede krug okretanja sa onime londonskog busa.
Neki, bez riječi, u maniri hemingwayevskog neizricanja očite poante, melankolično se smješkajući u kameru, pokažu nemogućnost podizanja brisača, kako biste očistili vjetrobran. Ne da rub haube, ma kako fensi izgledalo ...
Ili naglase notornu nepraktičnost komandi za radio na samom volanu, radi kojih između Stupara i Vogošće desetak puta nehotice pomaknete mukom pronađenu stanicu, dok stalno vintlate po serpentinama (uz krčeći radio).
Jedan me autor posve –istinski! - razniježio, propitujući funkcionalnost pričvršćivanja rezervnog kotača ispod vozila, sa vijkom oko metar od stražnjeg ruba. Spominjao je zimu, led, blato. Mrak. I vozača, koji poleđice puže pod autom, kako bi zamijenio kotač. Kako socrealistički zloguko, i ništa manje točno (tko je noću ležao pod Sharanom uz kaljavu cestu usred bjelila ekrana navigacije, zna)!

E, tako.
Sad kad sam to sve rekao, uzimam mobitel.
Naoblačilo se, kreće vjetar; svakako govorim kroz nos i imam tremor (štosno radi videa); idem snimit' i aploudat' svoj test auta.
Ima bit' savršen.
Već smišljam uvod... Skladne oksimoronske linije gradskog terenca, tupave dimenzije guma, samoumuzgavajućih retrovizora i samosmrzavajuće brave prtljažnika. Fensi bijel.
Još jedna zvijezda jubitoa se rađa...

- 17:21 - Stisni pa pisni (6) - Papirni istisak - #

06.04.2012., petak

Mišen Inpasibl

U nemogućoj sam misiji.
Pst!
Moram strancu, suznom vlasniku dva poplavljena apartmana na jednom našem škoju, pojasniti neke stvari.
(Ja, naravno, mrzim napuhanu blaziranost stranaca, a pogotovo mrzim, morati u ime vlastite distinkcije diskutirati o situacijama, koje niti sam stvorio niti ih mogu mijenjati.)
Dakle...

Dragi stranče – apartmanovlasniče.
Otkud voda, koja je poplavila Tvoje stanove, ne zna se. Jer je zgrada cijelo vrijeme prazna.
Koliko dugo je voda tekla, ne zna se, ali svakako predugo, jer su ventili u zgradi bili i ostali zaglavljeni.
Pazikuće ili predstavnika suvlasnika - nema.
Stan, iz kojeg je voda prodrla, nije osiguran, ne. Vlasnica je umirovljenica, koja je upravo sahranila supruga i ne priča joj se o stanu, u kojem svakako ne živi. („Mladi gospon, ja zaista imam druge brige...“)
Suvlasnici, kojih nema, moraju pozvati Vodovod radi puštanja vode, pronalaženja uzroka štete i otklanjanja kvara.
Suvlasnici, kojih nema, moraju zvati Elektru i dati popraviti uništenu elektro – instalaciju, kako bi se mogli postaviti sušila prostora, jer se sedamdesetak kubika vode rasporedilo po stropovima, zidovima, parketima, ormarima, krevetima, podovima.
Naravno, o postavljanju sušila trebaju se dogovoriti suvlasnici, kojih nema. („A, ne, ne, brat i ja ne pričamo; da, da, mi smo suvlasnici...“)
Ujedno se trebaju dogovoriti o slijedu sanacije i diobi troškova.

Dragi stranče – apartmanovlasniče, ne, nemamo ponude sanacije i pripadne cijene i ne, ne mogu Vam reći, kako će onda Vaše osiguranje riješiti stvar.
Jer, neke firme ne žele izići na teren radi izrade ponude, ako im se ne plati kraljevski i unaprijed. („Dan muuog inž'njijera kuošta pieeecto eeura! E!“)
Druge firme ne žele izići na teren, ako im se unaprijed, bianco, ne da pisana garancija da će dobiti posao. („Što, najbolja ponuda?! Kakva najbolja ponuda? Šta, pitali ste i druge firme?“)
Treće firme, njih većina, ne želi izići na teren niti preuzeti sitan posao potpune sanacije dva apartmana, ili čak cijele zgrade. Jer da je to u sezoni građevniskih radova ipak presitan posao. ( ... )
Četvrte firme, one „sa strane“, nemaju računicu, ulijetati među lokalne, i plaćati put i smještaj svojih radnika.
I ne, ni one pete firme neće moći. Jer one rade samo pločice. Ili samo drvenariju. Ili samo soboslikarske radove. Kompletne sanacije prostora, vele, njima se ne isplate; zbrka sa podizvođačima, vele.

Iz zemlje visoke nezaposlenosti, navodnog manjka posla, poduzetničke fleksibilnosti, otvorenosti za tuđu lovu i ljubavi prema tupavim fureštima (uz patriotski prezir prema onim visprenijima, garniranim ilustracijama o škrtim, lijenim i bezobraznim strancima), valja mi u tom smislu strancu – apartmanovlasniku pojasniti stanje.
Ako i kad se dakle drugdježiveći suvlasnici dogovore oko Elektre i Vodovoda i troškova i otklanjanja uzroka i namirenja štete, i ako ikad i dobije cjelovite ponude sanacije od nezainteresiranih firmi, možda, nekad nakon sezone, ali nipošto u hladno doba godine ...
...
(„Ma ne, ne“, čujem se već, „ne mojte ishitriti, sve će biti u redu. Nemojte još oglašavati da prodajete dva poplavljena, nepopravljiva apartmana u zgradi nereguliranog suvlasništva i nepostojećeg osiguranja, u pribalkanskoj članici EU 2013. ...)

Ma, koji Tom Cruise!

- 09:18 - Stisni pa pisni (1) - Papirni istisak - #

03.04.2012., utorak

Blogozrcaljenje, ili - perom po tipkovnici

... i ponekad se osjetim poput čuvara brodskog dnevnika, osuđenog držati ga zatvorenim, kako mu se posada ne bi odmetnula kao roj leptira, dragocjen i nepovratan ...

- 12:29 - Stisni pa pisni (1) - Papirni istisak - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>