Vladari sudbinom
|
Kao prosječan Hrvat od gline i daha, često se pitam. Ponekad to činim naglas, u kupaoni, pred strogo zatvorenim prozorima, radi susjeda. Najčešće pak u sebi. Dio te potisnutosti, striktno razlučen od usebnog grgoljanja i meškoljenja zraka kroz prstenaste mišiće (čime „u sebi“ više i nije točno, ma kako bezvučno bilo), dijelim ovog jutra Gospodnjeg sa vama ovu misao ... Pitam se, kamo nestaju aplikacije za posao, koje mnogi od nas poput brodolomaca sa hridi bacaju u bespuća virtualne zbiljnosti... ... Istovremeno otprilike, u ranu zoru na posao kreće troje ljudi. Krešo. Krešo za uglednu firmu radi tek tri mjeseca; ne znam točno, je li na zamjeni ili odrađuje pripravnički. Uglavnom, sretan je što dobija plaću; roditeljima daje lovu za dio režija, jer kod njih i stanuje; strastveni je biciklist i ne pomišlja na auto. Krešo je solo, jer mu ne pašu obveze i trajnosti. Član je eko – pokreta i zagovara umjerenost u higijeni. Radi potencijalnih tumora kože i žlijezda. Od Utrina mu do nebodera na Heinzelovoj treba petnaestan minuta, a da se ne preznoji. Anica. Anica se bliži klimaksu. Otkako je izliječena od tumora, nervozna je i osjetljiva. Muž se odavno otuđio od nje; kćer je nakon frizerske škole ostala trudna i sad živi sa nezaposlenim zidarom kraj Okučana. Vide se par puta godišnje, uglavnom u sezoni Sisvete – Uskrs. Sporadično planinari sa "Vihorašima", šireći agresivno dobro raspoloženje i pjevajući preglasno. Anica na posao ide trinaest godina starom Fiestom odlomljenog stražnjeg brisača. Nikad se nije ugodno osjećala, voziti. Posebno ne u gradu, ne u gužvi, ne na rikverc. Jutros, porječkavši se sa susjedom na stubištu, cigareta joj je pala na šos baš kad je autom opet pogodila rupu na uglu svoje ulice, koju joj je Bandić preklani preko „Parliament Showa“ obećao zakrpati „odmah, sa svojim dečkima“. Stojeći u stop & go krkljancu na remetinečkom rotoru, noktom utvrđuje štetu na šosu, vadeći drugom rukom drugu cigaretu. Buga. Buga ima cilj. Udat će se situirano. Sa svješkastom diplomom politologije, u klasičnim kompletićima, zastrašujuće lijepa i cvrkutava, ona je na očitom putu prema Facebook – albumima sebe, sa Maldiva, Balija (sing.) i Manhattana. Posve sigurna da je život tek formula za pametne, Buga je sretna na putu ka cilju, o tumorima ne razmišlja, za druge zaruke je dobila prvi broj silikona. Ujutro, zaručnik ju sa Zvijezde vozi na posao svojim službenim Audijem. Kasni joj menga. Anica, Buga i Krešo u svoje kadrovske urede stižu otprilike istovremeno. Na monitoru Buginog, Aničinog i Krešinog računala moje se aplikacije za posao pojavljuju gotovo istovremeno. Sve tri pisane su uz male izmjene i friziranja u pravcu poslodavca i traženog profila. Preostale tri sinoćnje aplikacije, poslane sa ovima, vratile su mi se. Uz dvije, poslane na korporativno kočopernu mail adresu kadrovske službe, informacija je glasila tek „Marked as spam and deleted without reading“. Uz treću, obavijest na mom ekranu išla je u pravcu „Quota exceeded“. U neznanju, Krešo, Anica i Buga postali su moje dnevne karte u bolju budućnost; moji Sveti Petri te srijede. ANICA Joj kak me glava boli. Idem si po čaj od metvice. Joj, gle, sad me opet onaj kreten iz Nabave zagradio; pa kak ću na rikverc van poslije... Isssuse, gletito, kolko mailova; pa ovo više nije normalno... za tu mizeriju od plaće... ?! Što?! ... bla, saznao preko interneta, bla, inženjer, bla, zamolba i životopis na engleskom, bla... Ma da, ?! on bi i potvrdu da je poruka pročitana?! Makajgod... DELETE /Zvuk sličan srkanju čaja i odmicanja uredske stolice radi preparkiravanja auta/ BUGA /bez zvuka odpivši mali gutljaj mlakog ajurvedskog čaja za balans duha i tijela, i isto tako odlažući samo svoju šalicu na tanjurić tik pokraj grafitnog mobitela/ Huh, zakaj uvijek srijedom tolko mailova... to sam skužila već... Nemreš v'erovat... Da vidimo; zamolba... Doobro... Isuse, pa lik je za penziju; kaj taj traži... I kod nas se školoval... hmmm... Oženjen?! Pa kaj to meni znači?! Promijenil šest poslova u desetak godina, hmm... /Zvuk mobitela, nešto od Händela. Buga se gugutavo javlja, odjednom promijeni boju glasa i krene protestirati cendravim „Ali mucica, obećao si...“, „Pa ne možeš sad, odjednom...“ Protesti se skraćuju proporcionalno ceketavosti tona i kraćenju rečenica na nekoliko „ONA?!“, „ali“ i „ma“. Meketavokreštećim „maiditimenifinoupi'dzmaterinu“ baca grafitni mobitel, koji u konačnom poravnanju sa radnim stolom okrzne i prevrne porculansku šalicu sa ajurvedskim čajem po tipkovnici. Ekran se zacrni./ KREŠO Da ću Krešu upoznati tog popodneva, u bircu na uglu, prilično očajnog, sad još ne znam. Uključivši svoje računalo, nakon što je nazvao mamu da je sretno stigao na posao i da je naravno zaključao bicikl tako, da ga vidi sa kancelarijskog prozora, Krešo se široko nasmiješio djevojci krupnih bokova i konjskog repa, koja je kuhala kave u čajnoj kuhinji i donijela mu njegovu. No, ona nije slijedila njegovu navalu koketerije, i zapitala „Aaa... čuj, Tebi još nisu rekli... očito...?“ „Kaj?“ zapita Krešo, i dalje nasmiješeno osjećajući lagani nemir oko pleksusa, pogledom milujući bedro sugovornice. „Paa... čuj... šef je rek'o da ... kak' da velim, da Te više ne treba... Spominjal je neku nećakinju kaj je sad diplomirala, pa da bi ona trebala doć'...“ „A... a.... a dobro, n iš, gle, kaj sad, no, daj mi tu kavu... idemo ...dalje...“ soptao je Krešo, dok se golicanje pleksusa pretvaralo u tupi stisak, koji mu je torzom prolazio prema vratu i sljepoočnicama. /Zvuk gužvanja papira, srkanja kave, tihih psovki i gašenja računala./ Pitam se, kamo nestaju aplikacije za posao, koje mnogi od nas poput brodolomaca sa hridi bacaju u bespuća virtualne zbiljnosti... |
