30.05.2012., srijeda
Međurazmaci
Stisni pa pisni (3) -
Papirni istisak -
#
27.05.2012., nedjelja
21.05.2012., ponedjeljak
Icke i Engdahl, Karamarko i Nikolić
Stisni pa pisni (2) -
Papirni istisak -
#
18.05.2012., petak
Mljetovitost (2)
Stisni pa pisni (3) -
Papirni istisak -
#
14.05.2012., ponedjeljak
Mljetovitost (1)
Stisni pa pisni (14) -
Papirni istisak -
#
11.05.2012., petak
Porod kod kuće, ili to s time - Jelo Žužinek upitnikom promahuje
Mili svijete, o umjetnoj oplodnji dosta se i priča i palamudi. Te je embriju hladno, te je Kosopici falio tata. Dva bitna argumenta. Žbrččići kao bijelo roblje, isto zgodno. Kunta Kinte se smješka, trzajući lopaticu „Ispravka netočnog navoda“ iz lajbeka... Ali, ovo nije o tome. Nije ovo niti o tome, da je neka Bivša bila svojedobno babica, i kako mi je u neko maturantskomasturbantsko doba u kinu – usred serioznog i nagrađivanog istočnonjemačkog uratka o pojma-više-nemam-čemu došapnula, kako imam divno ginekološku ruku. Svoju sam genetsku budućnost tada olako smatrao riješenom. Live to tell, rekli bi Feničani. Ovaj je post dakle o najnovijoj fori emancipacije i ravnopravnosti ravnopravnijih. Nemirni plam baklji zlaćano prelijeće preko odlučnih, meštrovićevsko-riefenstahlovskih lica mladih trudnica (i onih drugih), dok nijemo, kao stijene postojane, u pucketanju stijegova nad mišićavim tijelima, zagovaraju Najnoviju Stvar (NS) – žensko pravo na kućni porod. Žensko. Pravo. Ljudi moji i žene /tu me izdaje gramatika, singular, plural, vokativ/ - ne, ne, nipošto ne pretendiram rađati, kao što ne bih ženčad regrutirao za diverzante, podmorničare, tenkiste. Treba se znati uloga i mjesto, ma koliko gay bilo ok itd. I ne, ne želim prsten Nibelungena sviti u retoriku gore navedenog, ne zakida li pravo na umjetnu oplodnju nas muške – one solo – po osnovi spola. Jer, što ako sam ja solo i želim dijete, pa me zakon stavlja u podređen položaj, jer ne posjedujem maternicu? Mislim na nešto drugo. Uz sav respekt ostalima, vjerujem da se slažemo, kako većinu začeća bilježimo u vezama (koga s kime, manje bitno). Dakle, emancipacijom do ravnopravnosti, a, te b, heteroseksualnom vezom do djeteta. Ravnopravni, ljudskopravno i ustavno jednaki, cirka oko, tu negdje. No tada i vidi vraga – krenu naše bezrepe sugrađanje i partnerice zagovarati žensko pravo na kućni porod. Pazi, ne pravo, kao pravo na rad, na godišnji, na kulturno uzdizanje. Ne; žensko (!, spolom, genitalijom određeno!) pravo na iznošenje trudnoće. Ćaće nigdje; na baušteli u Celju; na planinarenju Patagonijom. Dok je, po objektivnom pravosuđu, žena svakako bolji roditelj. Jer ima sise. A što, ako moja družica, zamišljeno kofrcajući nožno runo oko ruba vunene dokoljenke, proglasi, da želi roditi na brodskom podu našeg dnevnog boravka, kraj kamina, a ja bih mislio kako je najbliži dom zdravlja sat vremena od nas? Pa ona fino izvuče slučajno udžepljen propis, sa kojeg blešči - žensko (!) pravo na kućni porod? (O ritualnom ukopu posteljice pod maslinu kraj šterne sad neću, daleko bi išlo; velika parcela.) Kači li me, kao oca, koji stoji atento za alimentaciju, naknadu propuštene dobiti i sve drugo, ipak i obveza i privilegija odgovornog i zajedničNog suodlučivanja o načinu i mjestu poroda vlastitog (hm) ili makar kućnog potomstva? Ili ne; ne, jer sam tek muška logistika pod krovom ravnopravnosti u funkciji neke tamo emancipacije, NVO - grantova i saborske satnice? Kako je sad to s time? Smijem li se ja suprotstaviti partnerici, da zajednički plod vezne ljubavi samovoljno donese na svijet na mjestu samo svoga odabira? Mogu li punici na Skype pojasniti da kućni porod, daleko od inkubatora, respiratora, defibrilatora – neće moći? Smijem li ukazati na to da su naše babe, istina, kretale u mlinicu sa vrećom kukuruza, a vraćale se sa vrećom brašna i novorođenčetom, pa pristavljale ručak, ali da isto tako nismo Skandinavija, pa ni moj ubavi Sachsen-Anhalt, sa nekom tamo službom akušerskom i žutim helikopterima saniteta na stand-by, o paketima namjenskog osiguranja da ne govorim? Ili već tu, preko sipara B.a.B.a., bespovratno ali masnokamatno klizim u fuj-tamo seksizam, mačizam, penisizam? Ograničava li se očinstvo, pax vobiscum, u ravnopravnosti na oplodnju i snošenje troškova (turbofolk – tekstopiscima ne budi računato)? Ponavljam, dakle, retorici unatoč: Kako je to sad s time? Izgubljeno vaš, Jelo Ž. P.S. Sretan pogled u zrcalo ... ! |
09.05.2012., srijeda
Žiroskop
Gospođa u godinama i ja tiho smo pričali, neprimjetni u masi ljudi za stolovima, prigušeni žamorom i kvrckanjem jedaćeg pribora po tanjurima. Osjećali smo se sigurno. „Ne znam“, rekla je, „kamo to sve ide... Pa vidite vi to...?! Mislim, mi stariji još nekako“ – tu je koketno pogledala, sa decentnom pauzom, u koju sam mogao smjestiti eventualni prigovor ili kompliment, od čega sam radi zalogaja škarpine u ustima odustao – „...ali evo, recimo, srednja generacija, mladi ljudi... ne znam, ja ne vidim perspektivu. Nama je tada bilo bolje!“ Vrhom noža odgurnula je žilavu mesnu okruglicu na rub tanjura. „Da“, uzvratio sam, decentno brišući prste, nakon što sam iz usta izvukao riblju koščicu, „i baš me to plaši; za razliku od stvarnih socijalističkih diktatura, u vrijeme Juge se moglo imati putovnicu, putovati – a to, vjerujte, gospođo, nije bio nužan sinonim Istoka – i naši su vrijedni i promućurni ljudi vidjeli svijet, shvatili Zapad, prednosti i mane... Pitam se, nismo li krvavo i jeftino proigrali najveći zalog; našu komparativnu prednost otvorenog društva ...“ Na trenutak su joj oči poprimile izgled, kao da s naporom putuje u sadašnjost, za stol. Rekla je nešto poput „Ma, dobro, ali bilo je ... Goli otok, recimo... “ „Draga gospođo – još vode? Izvolite! – svaki sustav, svaki stupanj demokracije, slobodan je u mjeri funkcioniranja i jasnoće limita te iste slobode. Ja Vam govorim o tome, da se može postaviti pitanje, je li slobodnije društvo ono, u kojem postoji promil političkih disidenata, ili ono, u kojem je četvrtina radno sposobnih nezaposlena, firme u znatnoj mjeri u stranom vlasništvu, a mediji u funkciji kolektivne lobotomije. Recimo. Još vode? Baš ste mi žedni...!“ Gurajući preniska kolica za svoju visinu, konobar bezvremenskog lica i žutih brkova kao da je usporio kraj našeg stola. Nakon što je prošao, krajičkom oka primijetio sam kako vadi malu bilježnicu i, poluokrenut, zastaje nešto pribilježiti. Gospođa i ja malo smo se približili jedno drugom, taman dok sam posezao za maslinovim uljem, prateći, hoće li konobar iza kuhinjskih vrata zastati i okrenuti se u našem pravcu, uzimajući telefonsku slušalicu u koščatu ruku. „A glete, ja vam se u to ne razmem tak, bi rekla, akademski, mladi gospon“, rekla je, prilično nepotrebno purgeriziranim ličkim naglaskom, „ali ja samo velim da su ovo strašna vremena.“ „A mi, gospođo?! Mi, dopustite“ - tu sam se nježno osmjehnuo i milo ju pogledao – „mi kao vaša djeca, vaši nasljednici, vas, koji ste eto i imali, i putovali, uspoređivali, imali kuće i vikendice i jeftine kredite; kako smo mi to upali u sve ovo?! Pa draga gospođo“ – tu sam posve snizio glas i primaknuo lice njezinom krupnom uhu izdužene resice sa očekivanom bisernom naušnicom u visini kornjačastog vratića u oblačku pačulijastog parfema, koji se miješao sa mirisom ribljeg mesa i marinade od bijelog luka – „mi kao da smo potomci nekih indoktriniranih brđana, koji su živjeli u nekoj izoliranoj, ne znam, Albaniji; Rumunjskoj?! Pa gospođo“ – ono „draga“ sam sad preskočio, jer je progresivno gubilo na diskusijskom značaju – „Pa gospođo, nije li baš to tragedija cjelokupnog društva, cijelog našeg prostora, da smo bahatošću, unutar desetak godina, prezreli svo komparativno znanje, koje smo u doba blokovske podjele sticali o sebi i baš ovom svijetu, kakav nas danas okružuje?! A i bez tog znanja o inozemstvu, valutama, kapitalu, neki tamo Rumunji uredno su na bandere povješali korumpirano, samoživo vodstvo države! A mi?! Kao ovce! Nafutrani kreditima, medijskom kakofonijom crne kronike, prepustili se! Ovce, da ovce!“ Gospođa je ostavila još jedan poluluk ciklamnog karmina na čaši vode, sa naporom držeći pogled u trenutku i situaciji. Previsoki konobar sa malim kolicima ponovno je prošao kraj našeg stola, pogledom skenirajući naše prehrambene navike. Iako sam očekivao repliku, agresivno sam nastavio monolog. Osjećao sam da situacija postaje opasno duga. „I nije li to, draga gospođo, tragedija?! Staro znanje smo odbacili, ostali smo zbilja kao guske u magli; svi su krenuli naprijed, a mi ostajemo u glibu kao prezrena djevica uz kojekakve Erteelove, Dome, Bigbradere i štojaznam, kao, informirani, kao, slobodni, kao, na volju nam! Gospođo draga!“ Nisam prepoznavao, kojim je okom bila u kojem vremenu. Posve mi se primaknula, dvozonskim pogledom hitro, kao u mračna vremena, preskenirala salu i lica sa otvorima munchovskog krika, u kojima su nestajali zalogaji mesa, povrća, deserta i u pokušaju šapta prosiktala „Ma mladi gospon, kak' ne raz'mete, pa kaj mi bokci možemo?! Niš! Kaj da ja sad iziđem na ulicu i derem se, pa bi me u Vrapče odmah... Oni vladaju, i to je to...“ Konobar smeđežutih brkova glavom je pokazao prema našem stolu. Mlada djevojka krupnih bokova i vretenastih bedara istaknutih pouskim šosom uniforme prilazila je sigurnim korakom, pomalo odsutnog pogleda, i naglo se nasmiješila, obraćajući se prostoru između gospođe i mene. Duhovi prošlosti tjerali su me na rekapitulaciju, dalje od natruhe zamišljanja prvog osjeta njezinih mesnatih labia. Auto parkiran tako, da me ne mogu zagraditi; u redu. Putovnica u džepu košulje, u redu. Rezervoar preko pola pun, u redu. Mogu stići do granice. „Izvolite, travarica, domaća, kuća časti!“, pjevno, nekim pelješkodubrovačkim, procvrkuta. ... i zbilja, kaj mi bokci možemo ... |