Sa Mljetom jednostavno ne možeš.
Ne možeš ne reći ništa, ali pokušati strukturirati dojmove, prikaz, priču, slike – ostaje tek difuzna, slabašna sjena otoka samog, riječi tim suvišnijih.
I tu kreću dvije isprike Mljetu.
Jedna, na nesavršenosti prikaza, u pokušaju pravdanoj opojnom slojevitošću mirisa, boja, zvukova, priča i legendi otoka.
Druga isprika – nju izgovaram sa polusmješkom, iako do mene zaista nije – ide u ime svih onih energičnih mladopenzićki - planinarki sa sjeverozapada, koje u kakofoničnim grupama mile po otoku, izgovaraju svaku (!) natruhu misli duplo preglasno, ali zato garniranu posve nepovezivim monolozima o borbi, o pravosti, kilaži maltezera, o kajgodizmu uglavnom, uz pokoje „Kegod, bezveze, samo kamen, meni je Japetić puno ljepši“.
(Japetiću svaka čast, naravno.)
Dakle, sa Mljetom jednostavno ne možeš olako.
A on, kao da se smješka, van vremena, svoj, poseban.
/ ... /
Post je objavljen 14.05.2012. u 10:51 sati.