Icke i Engdahl, Karamarko i Nikolić
|
Smišljajući „catchy“ uvod, moram se nasmijati samom sebi. U pokušaju da se poistovjetim sa nečime u sredini, između, uviđam da to može biti – u prenesenom smislu – kliska analogija. Ako svijet oko sebe poistovjetim sa glutealnim mišićjem, recimo, a tvrdim da sam između. Frke oko lanjskog referenduma o pristupu Hrvatske Europskoj Uniji gotovo da se ne sjećamo; snijeg lanjski, a tada su nam se televizori i tipkovnice, obrazi i uši žarili u sveodlučujućoj diskusiji. Hoće li neka tamo Grčka izići iz neke tamo monetarne unije, manje – više. Neće jedna od nasjtarijih država svijeta nestati, ma kako birokrati crtali granice. (Kraju, je li pinka, koju Unja oplakuje, tek sredstvo njezine – možebitno ugrožene - lihvarske zarade preko kamate...) Kraćeročnije, pozanimalo nas je, je li Hrvatina Thompson zeznuo Poreznu, što bismo mu svakako zamjerili više, negoli isti šaneraj Modnom Mačku. I sad, najsvježije, ispod čekića, Karamarko (aka Crni marko, kara- = turcizam... ) veli da će kroatizirati Hadeze. U prošlom stoljeću, neki su ljudi htjeli germanizirati Njemačku; samo mi usput, van konteksta, pada na pamet... S druge strane, u Srbiji, novi je premijer Tomislav Nikolić, koketer sa istom tom retorikom, koju (sa drugim sadržajem) sugerira Karamarko kod nas. Nacionalno, ponosno, svoje. Možemo dakle laički i ofrlje lupiti, da i u Hrvatskoj i u Srbiji dolazi do (ponovne?) nacionalizacije na javnoj polit – sceni; da se opet kreće udesno, nakon što spikice o omiljenosti umjerenjaka u Unije nisu preko noći vodovode pretvorile u mlijekoimedovode. Za Er nam Ha, donekle mogu razumjeti prizivanje izvornije Hadezeovštine. Kraju, radi li se o imploziji stranke, o negativnoj selekciji kadrova. Uglavnom, najbrojnija stranka u Hrvata nije učinila dovoljno za zaposlene, za poslodavce, za investitore – za ekonomsku perspektivu, koja se na našim prostorima možda još preoprezno povezuje sa afirmativnim smislom nacije i nacionalnog. I, naravno, tu dolazi desni zaokret... No, kako je sa Srbijom? OK, nezaposlenost; ok, nepismenost (zbilja, kolika je kod nas zapravo?!); naravno, tu je i maglovitiji odnos prema Mladiću, Karadžiću i ukupnoj nacionalnoj politici prethodnih desetljeća. Ali – ta i takva Srbija ima sa oko 1.2 milijarde eura stranih investicija između duplo i triput više, nego RH po istom kriteriju, sa oko pet stotina milijuna eura u 2011. Sa time, što bi nama, slušajući mantre politike, bio raj na Zemlji, Srbija bira desnijeg, konzervativnijeg predsjednika od dosadašnjeg?! Je li poduzetnička klima precijenjena, jesu li strane investicije ipak tek retorika, koja van višedimenzionalnog konteksta gubi smisao, baš kao i činjenica (ne)članstva u Europskoj Uniji? Ili je ipak, Kurta, Murta, istina drugdje...? David Icke slijedom udaraca lopte u glavu i nekog mističnog iskustva postao je jedan od kontroverznih ali i vrlo poznatih teoretičara urota, ukazujući na vladavine povlaštenih grupa, na upravljanje našim umovima preko frekvencija svjetla, govoreći o globalnoj vladavini ljudi-guštera. Malo prizemnije, William Engdahl proučava globalne tokove hrane, žitarica, vode, nafte, i uspostavlja teorije stvarnih mehanizama globalnog društva, raspodjele kapitala, ratova, prevrata i financija. Ako si Icke i Engdahl iole na tragu istine, opada značaj bratije poput Karamarka i Nikolića, ili sličnih imena na –rko i –ić, svakako. E sad... Ako je po onoj staroj, in medias res – eto mene natrag na uvodnoj rečenici...: U pokušaju da se poistovjetim sa nečime u sredini, između, uviđam da to može biti – u prenesenom smislu – kliska analogija. Hm.  |
