Jer sam bez teksta, ispada da Ti pišem međurazmake.
Jer zbilja ne znam, što reći.
Krajičkom krmelja pratim, kako dionice Facebooka padaju, i svejedno mi je.
Nekad, kao jučer, kao u prošlom životu, nedugo nakon Ujedinjenja, stajao sam na Tvojoj adresi, na zapadnoj strani, prvi put, i nisam se usudio pozvoniti. Ali bilo mi je bitno.
S te adrese, nikad nisi odgovorila na moje jedino pismo, u koje sam ispisao sebe, između Tvog glasa, pogleda, groblja, bijega, procesa, ujedinjenja, rata, straha bijesa nade.
I kraju što padaju te tamo dionice tog tamo Facebooka.
Ali sad se odjednom, baš na tom Facebooku, Tvoje ime nađe – nakon svih tih godina, prepoznato nađe! - tražiti prijateljstvo, uz nonšalantno pitanje „Kako si sve ove godine; ne sjećam se, jesam li Ti ikad odgovorila na ono pismo...?“
I, tek da povećam međurazmak, još si rekla „Znaš da je nama ženama znatiželja urođena, radovalo bi me da se javiš.“
Jer sam dvadeset i četiri godine bez teksta, ispada da Ti pišem - međurazmake.
Post je objavljen 30.05.2012. u 21:16 sati.