Postajem tester.
|
Da nije sve rečeno, dok svi to nisu rekli, tragikomična je mantra svih samoustoličenih internetskih tipkarala sa manjkom stvarnog života. Možeš, uglavnom, što hoćeš, o čemu hoćeš. Prije interneta, za grafit bi te milicajac opleo po rebrima, i nevezano za sadržaj ispisanog. Politika bi se bojala pisane riječi. ... Svakako, uvodna rečenica je relativno korektan uvod. Recimo da ipak ima Hrvata i ljudi, koji dođu u situaciju kupovati auto. Sebi, za firmu, nekome. I naravno, dobri Hrvat i čovjek prvo krene u glavu. Obigra auto-kuće, sjedne u desetak auta (i pogubi se, kao testirajući parfeme); dođe kući sa kilom prospekata, uglavnom na slovenskom, rumunjskom ili nekom sličnom jeziku. U najboljem slučaju, ambiciozna brucošica sa Filozofije dala se na lucidne prijevode ESP-a, EcoTeca, Multipointa na lijepi naš jezik. Poneki ovjes tu postane vješalica ili držač. Nađe se i pomični solarni krov. Pokoja zapovjedna sklopka. Humanističan i duhovitosti sklon Hrvat i čovjek tu pribjegne internetu, jubitou. I onda gleda desetke homemade amateur – uradaka sa drhtuljavo držanim mobitelom – kamericom kako prikazuje vozilo od interesa pogledom muhe na speedu. Glas mumljav, nerazgovijetan, puhćući kao svako muško u sauni. Ili, zna biti i huk vjetra, garniran jurnjavom vozila na obližnjoj autocesti. Podvarijatna je opet jezična, taman se obradujete stabilnoj, suvisloj kameri, lik koji sjeda za volan djeluje trijezno i kompetentno. I propriča. Na turskom, ruskom, rumunjskom. Po mogućnosti, pravo domaćinski, upali i radio i stavi svoj omiljeni CD sa izvornom glazbom, sve to, dok priča o ubrzanju ili direktnosti volana i poantira znakovitom, sveznačećom grimasom. Uz malo truda, Hrvat i čovjek ipak može pronaći suvisle testove vozila. Preporučujem ipak, okaniti se foruma, za koje posebno vrijedi uvodna rečenica. Tu se lako čita kritika, kako je „nejasno da se ne mogu istovremeno upaliti „maglenke“ i duga svjetla“ – zavidim piscu komentara, koji očito nikad nije vozio u magli – ili narogušena kritika, kako se novo vozilo osjeti na novo vozilo. Zgodni su i komentari forumaša, kako je taj-i-taj mali gradski autić potpuno razočarao pri pokušaju utovara tri gajbe pive i dvometarske karniše za punicu. Dakle, ima; ipak se i mimo ovoga pronađe suvislijih tekstova. Osim ako nerd u startu ne pojasni da je informatičar, pa osam od deset minuta pojašnjava funkcije računala, navigacije i Bluetootha sa kombinacijama spajanja na laptop, preostale dvije minute testa se odsutno i bez riječi kobeljajući iz auta. Zna se naći. Neki autori zbilja provezu auto i danju, i noću, i po serpentinama, i po gradu i po autoputu. Ne padnu svi u zamku kritike slabom međuubrzanju između 150 i 170 na sat. Neki čak ukažu da auto vašeg interesa ima relativno mali rezervoar, da nema klasični rezervni kotač ili da je neki prijenosni omjer neadekvatno izračunat. (Sve rjeđe nalijećem na opaske o slomljenom noktu pri otvaranju nekih vrata.) Neki me oduševe posve točnom opzervacijom, kako se nema gdje odložiti boca vode, koju onda hvatate po podu ispred suvozačkog sjedišta, nakon što ste divlje kočili da ne pometete mrtvog djedicu, koji odlučnošću španjolskog borca sa svojom Corsom – ničim izazvan, bez ikakve najave (jer je očito mrtav i krenuo na put) - skrene u lijevu traku i idućih pet minuta želi preteći jureći šleper (pa odustane kod naplatnih kućica). Ipak, tek iznimni testeri auta zaosta obuhvate poantu, slabosti i prednosti vozila. Uglavnom su to ljudi „stare škole“, kad je otac, majka i ina neprikosnovena preteča današnjih SUVova bio „Moskvič“ u opciji sa 1.5 benzincem ili 1.5 benzincem, kak-smeđi. I skidam im kapu, tim testerima. Oni zaista još ukažu na (ne)dostupnost žarulje fara, kako vam za izmjenu servis (ne) bi uzeo desetak eura, svako par mjeseci. Ili usporede krug okretanja sa onime londonskog busa. Neki, bez riječi, u maniri hemingwayevskog neizricanja očite poante, melankolično se smješkajući u kameru, pokažu nemogućnost podizanja brisača, kako biste očistili vjetrobran. Ne da rub haube, ma kako fensi izgledalo ... Ili naglase notornu nepraktičnost komandi za radio na samom volanu, radi kojih između Stupara i Vogošće desetak puta nehotice pomaknete mukom pronađenu stanicu, dok stalno vintlate po serpentinama (uz krčeći radio). Jedan me autor posve –istinski! - razniježio, propitujući funkcionalnost pričvršćivanja rezervnog kotača ispod vozila, sa vijkom oko metar od stražnjeg ruba. Spominjao je zimu, led, blato. Mrak. I vozača, koji poleđice puže pod autom, kako bi zamijenio kotač. Kako socrealistički zloguko, i ništa manje točno (tko je noću ležao pod Sharanom uz kaljavu cestu usred bjelila ekrana navigacije, zna)! E, tako. Sad kad sam to sve rekao, uzimam mobitel. Naoblačilo se, kreće vjetar; svakako govorim kroz nos i imam tremor (štosno radi videa); idem snimit' i aploudat' svoj test auta. Ima bit' savršen. Već smišljam uvod... Skladne oksimoronske linije gradskog terenca, tupave dimenzije guma, samoumuzgavajućih retrovizora i samosmrzavajuće brave prtljažnika. Fensi bijel. Još jedna zvijezda jubitoa se rađa... |
