Mi, klinci
|
Još u osnovnjaku volio sam Tvoj glas. I sad, dok si pričala, zapravo sam tonuo u poznati zvuk, u Tvoje oči, i van birca i van srijede popodne akvarel školskog mirisa, prohodavanja, prekidanja, gubljenja i pronalaženja poput kaleidoskopa me čarao u onaj iskonski kutak sigurnosti, trajanja, vjere, iznad svega, uvijek. Udahnuo bih dim cigarete, koji si otpuhivala kao tada, dok bismo se zavlačili pod deku pred teveom i pokušavali biti dobri i kasnije se u polušaptu smijuljili kako to zaista više nećemo raditi. ... i još prekidanja, i još prijateljstva, još anegdota, dodira, susprezanja; još trećih, još tihih prigovora, selidbi, još obiteljskih druženja ... I dok si pričala, sjetio sam se Tvoje bijele košulje, Tvojih bosih stopala, prvih ispovijedi o Tvom braku i o mom braku i što bi bilo da je sve drukčije i ako ikad, onda... I, dok si tako pričala, tim glasom, tim očima, tim rukama, kaleidoskop se odjednom zavrtio u suprotnom pravcu; ne znam, zašto, zapravo; pogled mi je pao na bore oko Tvojih očiju, dok si stavljala naočale za čitanje i odmaknula ruku sa jelovnikom, komentirajući kako Te stalno bole leđa i kako ćeš morati promijeniti posao i... zaista... kako je prošlo dvadesetak godina ...? |
