Mili svijete, ovo je dakle dugopotiskivani post o punici.
I kako to biva sa nekim dugopotiskivanim stvarima, kad krenu, malo su mučne, tvrde, preznoje čovjeka prije konačnog uzdaha olakšanja ...
Neposredno pred početak pisanja posta, žličicom šećera zapeo sam za kabel kuhala, praveći si kavu. Želeći tako prosuti šećer sa radne plohe pokupiti, rukom sam ga nehotice gurnuo u lokvicu kipuće vode, koja se potom prosula po podu. Dižući se sa mokrim kuhinjskim papirom u ruci, kapuljačom sam zapeo za dršku džezve, iz koje se na još vlažnu radnu plohu prosuo prah kave.
Isključio sam kuhalo.
Loš početak, svijete.
„Supravodljivost je pojava potpunog nestanka električnog otpora, te dovodi do posÉedičnog potiskivanja unutarnjeg magnetskog polja (Meissnerov učinak).“
Malo sažetije i približeno temi, supravodljivost je potpuni nestanak otpora, te dovodi do potiskivanja polja (puničin učinak).
Stvar je počela bezazleno, i, dapače, pozitivno.
Prvozakonita i ja odlučili smo, početkom svibnja pozdraviti more. Kasnije, tko zna; ovako, imamo priliku pobjeći rutinama, telefonima, mailovima, terminima, loše tempiranim i isto tako doziranim interakcijama.
Prvozakonita je blagoglagoljivo i socijalno biće, te je o svemu (kao i uvijek) obavijestila svoju majku. Koja je obavijestila svog supruga.
Te su se odlučili pridružiti našem odmaku od svega.
Od svega (!).
Kao dobar suprug, kršćanin i suputnik, tijekom par mjeseci suživio sam se sa predstojećim višednevnim biltenom o vrstama tla i nasada tijekom sezone, o vjerskim obredima, imenima liječnika i bojama tableta, brojkama tlaka i šećera te posebno o lokalnim imbecilima užeg puničinog zavičaja (ovo uglavnom uvijek prikazivano real-time, prvom licu, u više činova, u kojima se glavna glumica posve srodi sa prikazanim likom; pravi Zijah Sokolović u nemalom).
Prijelaz iz bezazlenosti u naznačenu (situacijsku) pozitivu očituje se u telefonskom pozivu punice, kojim me (nakon par mjeseci pacanja zeta jedinoga) obavijestila, kako je prebolesna, uzeti bolovanje radi planiranog putovanja.
Ja svakako ne razlikujem cvat jabuke od onoga trešnje, pšenicu od zobi niti andol od antraxa, a sa seoskim ludama se ne bih sprdao.
Čujem svoj glas, kako ju tješi da iduće godine isto planiramo na more.
Čujem njezin glas, kako istu informaciju dovikuje kroz stan, suprugu.
No, mili svijete metroseksualni, živimo u modernim vremenima.
Moje blagoglagoljivo i socijalno Prvozakonito biće tako svoj laptop pokloni svojoj majci. Kako bi majka imala prozor u svijet i mogla koristiti Skype.
Time je moja Prvozakonita ostala bez laptopa, što, svijete, nije strašno. Jer ima moj.
Odmah mi je rečeno, da Skype ima biti uključen stalno.
Te sad moja punica, koristeći laptop i Skype-identitet svoje kćeri, bežično i trenutno doblip-blip-blipa u moju radnu sobu, i dva sata nakon što je kćer vidjela a sat nakon što ju je čula na mobitel („Štas nejaviš nafiksni?“), koristeći Skype, dođe u goste. Ugoste. Tonom i sedamnaestinčnim ekranom, preko kojeg se inaše rastegao umirujući brdsko-planinski zalazak sunca.
Upravo se vrativši iz posjete mami, moja Prvozakonita sjeda za moj laptop (moj donji veš inače ne nosi), pa krene. Dirnuta, zabrinuta.
Kao da je punica upravo vlastoručno veslala do Patagonije pa dopješačila natrag.
Protjeran pred „Sve u 7“, čujem stvari poput „Jesi gladna, dijete, kako si putovala, jel'Ti šta skuh'o?“
(Radnu kolegicu punice trajnije sam otresao još preklani, nakon što je – isto preko Skypea – zvala iz zbornice seoske škole, kako bi me zamolila podatke sa spermiograma i pojasnila, da mi skupljaju lovu za travarski čaj...)
Lozinka Skypea – moja lozinka, mog Skypea – izbrisana je. Svakako je i iz mog sjećanja odavno izbrisana.
Prvozakonita konstatira „Pa izišla sam iz Skypea“, smatrajući „Quit“ redundancijom pojma „Sign out“ (o čemu me kratko i ne manje ironično poduči), te kratku ariju sa detaljnim opisom moje face i pogleda okonča mezzosopranski univerzalnim „Zašto Ti mrziš moju majku i zašto Ti kvariš svaki najljepši trenutak mog života?!“
Moj konstruktivni prijedlog - uz posve svjesno vedro lice, umirujući glas, otvoren položaj tijela i afirmativnu, umjerenu gestu rukom („Zemljanin, dolazim u miru“) – nailazi na žicu potezne mine.
Taman prije velikog praska, sleđen spoznajom neminovnog, redložio sam: „Ako Tvoja mama sad koristi Tvoj identitet a Ti moj, mogu li ja sad koristiti njezin, kad pričam na Skypeu s nekim ... ?“
Dok se dim razilazio i lišće i zemlja padali oko mene, sa ekrana su bljeskale tri poruke. Troje ljudi ljutito me prozvalo, zašto ih ignoriram na Skypeu, dok mi se javljaju.
Nijemo sam promatrao vrhove svojih srednjaka. Kunem se, nisam znao, što s njima.
... Supravodljivost je pojava potpunog nestanka otpora, te dovodi do posÉedičnog potiskivanja unutarnjeg polja ...
Post je objavljen 25.04.2012. u 14:34 sati.