|
Možemo mi svakodnevno mantrati i vjerovati u prave vrijednosti. Ali uz svu svijest, nakon par tjedana neizvjesnosti, lijepo je - nemati. Ni žučne kamence. Ni bubrežne. Ni čir, ni cistu. Ni cirozu jetre. Tek - jako istegnut mišić. Za sreću dosta. |
|
E pa zbilja. Sturaju se agencije oko vijesti kako je u nekom laboratoriju neki Mujo iskovao umjetno meso iz nekog embrija, čegaveć. Da su zasad samo ispreli par bljedunjavih vlakanaca. Te da će do ljeta uspjeti uzgojiti šnicle, pa će ih se moći i peći. Euforičan pogled u kameru. Što da će riješiti problem gladi u svijetu. Ekstaza. Dok mi svakako bespotrebno ubijamo previše životinja, u spalionicama i tvornicama stočne hrane procesuiramo robne viškove mesine, maslaca, čegagod. A što je ipak, jelte, jeftinije, nego voziti hranu u potrebita područja. Kao što je jeftinije, stari megatanker nasukati u Africi ili Indiji, da ga bokci tamo ručno razbucaju i prekuju u staro željezo, minus toksini. Bravo nam se. (Mogli smo im makar te robne viškove hrane poslat po brodu... E da nije administracije.) Ali nije to. Glesad. Sjedio si sa obje strane razgovora za posao, bi se šotovoće reklo, primao i davao. Znaš kriterije glasa, bodilengviđa, tri afirmativne opaske na jednu negativnu maksimalno. I fakat, između stotinjak bestražnih aplikacija za posao u struci i van, u zemlji i van, nutra i van i ukrug uopće, kad pogledaš, imao si četiri kvalitetna razgovora za posao u zadnjih deceniju i pol. Četiri privatne firme sa ubjedljivim bilansama. Četiri karizmatična, samouvjerena, može-im-bit' – šefa s one strane stola. Između smalltalka o skijanju, pać! -diskusija o parametrima zavarivanja. Usred digresije o Photoshopu, tup! - analiza tržišta pesticidima. U zaustu odgovora o bračnom stanju, pitanje za izračunom decimalnog razlomka. I četiri puta; četiri puta za redom – između tih stotinjak bestražnih molbi za posao – okreneš te face iz pozicije da gledaju na sat i čine ti uslugu iz milostinje na to da te pitaju, kad možeš početi raditi i da ti čvrstorukovno čestitaju na zaposlenju. I onda si sretan. Svaki put sve manje, jer sa srećom je čudno; ako ti je sretna zvijezda, kad si se rodio, stala u kakicu, sreća ti nekako s godinama hlapi. Ili ju ne znaš zadržati. Ljudi to zovu nekaj sa cinizmom i kruhom preko pogače. I svaki put, četiri puta, isto. Pobjeđuješ. Jer, gazdu si dobio, znajući njegove poslovne aspiracije. Izanalizirao si ga, prostudirao i gdje jesu i kamo bi trebali, i naravno si najnonšalantnije prodao sebe kao željeno sredstvo ekspanzije na usluzi poduzetničkom kapitaloplodju. Potukao si ga slikom vlastite riti u zrcalu; to nije mogao odbiti. I sad, krc, runj, trus. Jer gazda ima viziju cilja. Na karti, terra incognita balkanska, za stolom, njegovo vjerovanje da porcija ćevapa u Balkanistanu rješava sve dozvole, pristup tržištu, bankovne garancije. I – ti, inda midl. Kao njegovo novoakvirirano rješenje ka novim profitima. U nemogućoj misiji. Jer ne, tržište ne čeka njegove ambicije. Ne, ćevapima se ne sređuje bankovna garancija. Ne, konkurencija nema tako nekonkurentne kriterije. Ne, nema otpisa dugova. I ne, ne može Pero sve srediti, samo jer ga je tvoj Europejski gazda servilno ugostio cvjetićastim alpskomotelskim balkonom i dvjema plavušama s popustom. („Ali kako ne može?!“) I onda gledaš te svoje alfašefove. I bušiš im balone iluzija, sebi uglavnom granopilno. Što oni uglavnom niti primijete, niti haju. Afirmativan za plaću, nudiš rješenja, bajpase, sive prečace. Koji im predugo traju, jer, dovraga, nisu li dosta bili ti ćevapi sa ministrom; „joj, na Balkanu nikad reda“, vele. „Jako neposlovno; besperspektivno!“ (Da sad dodam, kako nikad ne vjerovati ruci, koja ti se u spas pruža, ispao bih mizantrop i paranoik...) I onda se vratiš doma. I kreneš iznova. Klaftra aplikacija, pa omađijavanje nekog novog jednokratnog alfašefa sa dobrim web-designerom. (Mantra „nije do mene; ne gubiti self-esteem!“ ide gratis, k'o suza na oko. Mantri evo desetljeće. Al' nije do mene.) A šuškava obznanjivačica vijesti iz ekrana skiči o umjetnim mesnim vlaknima u spas gladne djece. Eeh, whatta day... |
|
Šalje mi nekidan frendica plavorotirajući mail. Da jel svi muški nesvjesno gube spermu i onda nikad ne dolaze doma na vrijeme. Što joj reći?! Druga mi sva razočarana pokaže svoj novi vibrator i složi facu. Da joj konična, prozirna spravica i nije nekaj, unatoč vrlo zgodnom držaču. Njoj izokola pojasnim koncept guznog razvrtača, i prepustim joj konkluziju. Onu prethodnu ukažem na fakat da izgubljena sperma negdje mora biti nađena, ali da ja možda nisam najreprezentativniji referentni uzor(ak). Prije par večeri, tijekom vinskog druženja sa bivšom učiteljicom i erc-katolkinjom, ne pronađem samo kupaonu, nego i erotske lisičine na cijevi tuša. Bilokakav komentar izgubi mi se u njezinom žubornom monologu, kako ona ribu čisti i bijeli luk sjecka isključivo u gumenim rukavicama. Tu sebe zapitam, gdje su limiti. Ali stvar je druga, mili moji ljubitelji mačjih arija veljačnih. Stvar je naime, što držimo u spavaćim sobama. Naime, taman sam krenuo razvijati teoriju, kako prosječni čovjek i Hrvat u spavaćoj sobi drži TV, i kako to vrlo vjerojatno djeluje pogubno po bračnoseksualni život u njoj. (S druge strane, ako vam se punica uvaljuje na siestu baš tu, zacijelo ima riječi hvale za vas, jer Vilu Mariju i španjolskogovorne Arape može pratiti u postelji, u kojoj inače vi ordinirate.) Neki pak u spavaćoj sobi instaliraju i dva TVa. Jer da tako lakše prate košarku i boks, ili Lutriju i Larin izbor (dok se pred glavnim TV-om, u drugoj sobi, sudružnica sočno dopisuje preko mobitela a vi, čekajući ju u ufanju, tonete u san, i ujutro vam još mazno veli kako je sinoć „bacila super drkicu“. Vi samo ponovite, kako se nadate da je ugasila svjetlo, jerbo pola susjedne zgrade gleda na trosjed u vašoj dnevnoj sobi; zavjese naravno ne rabite... Tih dana, vama susjedi namiguju a sudružnica je ljuta što joj bespotrebno i patronizirajući solite pamet.) Taman sam to krenuo zaustiti. Ali - ne! Uviđam poraznu istinu. Nisu samo TV-prijemnici potencijalno frkoviti u spavaćoj sobi (o Bavarijinoj protuzračnoj deki protov zračenja još se raspitujem; punici svaka čast i inače.) Naime, nema samo moja majka steper. Tu. U svojoj spavaćoj. Poznajem ljude, cirka oko tu negdje njezine dobi, koji skupa imaju dvjestotinjak kila, ali bez jebemti uz bračne krevete drže stepere, sobne bicikle (oksimoron per se) i abdominalne sado-mazo-konstrukcije. O, dapače, neki u spavaćoj uredno u mjestu pedaliraju ili džogiraju, gledajući Vilu Mariju. Dok supružnik ili –ica, neopaženo, vrijeme čak niti ne trati niti u drugoj sobi... Da je pak uglavnom klupa za trbušnjake genijalno odlagalište nošene odjeće, kofera i inih drangulija, već znamo. /Neugodnu situaciju, kad prijateljičine Japanske kuglice krenu bučno skakutati niz stepenice u susret poštaru, dok se jedna od njezinih kutija za selidbu u vašim rukama raspada sadističkom neumitnošću, opisao sam već, kao i anegdotu kad je Korisnica zabunom prstenasti mišić kružnim pokretima namazala - antireumatskom kremom za prokrvljavanje ... / Uz ronilačka odijela, poseban slučaj su naravno situacije sa majkama, natuknuo sam. Recimo, taman usred nedjeljnog ručka, zove Siva Pantera i pojasni da je htjela naručiti neke stvari pa da, ako biste i vi, po iznosu ona ima pravo na dpdatni popust ili super poklon. Pa izdeklamira ime i adresu ljubaznog sex-shopa sa tom posebnom ponudom za redovite kupce. A taman se oporavljate i u anegdotu pod zastarom pretačete njezin poziv na godišnjicu smrti vašeg ćaće, njezinog muža, kad vam tuleći i grcajući obznani da je upravo sa svojim trenutnom partnerom svršila kao nikad u životu i kako je toliko sretna da vas je morala nazvati. Sunce malo. Velim, poseban su majke slučaj i u kontekstu rekvizitarija. (Očevi, otprilike sa frkom oko prostate, kreću pred tuševe, slavine, ventile šarafiti neke zasune, predventile, filtere. Samo da ne kaplje nekontrolirano i da sve bude čisto, valjda...) Mili moji, sve mi je teže sa savjetima i zaključcima. Utoliko, preuzimam frazu, koju sve češće čujem lejtli... – I, kakvi ste vi s tim? |
|
Za sebe ću uvijek reći da sam nemilitantan. Mogu poštovati naciju, teritorij, povijest, obranu, koliko i tehnologije i ljudske sudbine njima isprepletene – njih pogotovo i ponajviše... Ali ipak... Zvuk zatvarača AK 47 – priznajem! – ima mi ljepotu sličnu sitom zvuku zatvaranja vrata dobrog auta... Malo koji zvuk motora – Ferrarije ostavljam svijetom za sebe – izazvat će mi trnce poput avionskog Rolls Royce Merlina ili Double Waspa... Brate mili, kad ti nad glavom prosikće F4U Corsair, shvatiš pojam „zviždeće smrti“, a ženi dođeš kući sa orgastičnim smješkom, a čiste savjesti ... I zaista – ne ulazeći dublje u nerdologiju: gdje povlačimo liniju između strukovne genijalnosti i teženja optimalnim konstrukcijama i proizvodima s jedne strane, i humanosti, etike s druge? Teme sam se na blogu i ranije doticao, među ostalim sa dvojbom o nacističkim spoznajama u medicini kroz konc-logore i o pragmatizmu europske i američke farmaceutske industrije i opće medicine slijedom i korištenjem spoznaja dobivenih neopisivim i neopravdivim zločinom. Pisao sam nekad i o moralnom kompromisu, kojim su i Sovjeti i SAD „u kompenzaciji“ zaposlili vodeće raketne inženjere i tehničare nacističke Njemačke, neprocjenjivo profitirajući od njihovog know-howa i zaplijenjene tehnologije, zapravo, masovnog uništavanja i teritorijalne vladavine.   Nekidan, na razmišljanje me potakla epizoda serije „U Europi“, u kojoj se autor Roel van Broekhoven već pomalo uobičajenom subjektivnošću bavi moralom i etičnošću njemačke tvornice peći tijekom Drugog svjetskog rata. Inženjeri i uprava natjecali su se u optimizaciji i povećanju učinkovitosti krematorija, svjesni njihove namjene i konteksta, ali po vlastitim izjavama apolitični i fokusirani na tržišni opstanak firme. Dvojba, naravno, ostaje i treba ostati. Ali, istovremeno... Vječno „ali“ ... Nokia, Boeing, Airbus/EADS, Daimler, HP, Saab, Oerlikon – brendovi, s kojima se redovito susrećemo; koncerni, koji globalno zarađuju milijarde dolara i eura i gotovo su sinonimi država visokog tehnološkog i ekonomskog standarda. Istovremeno – promotori, stvaratelji i opsluživači visokoprofitabilne vojne industrije sa svrhom masovnog uništavanja i njegove logistike, obavještajne i nadzorne aktivnosti. (Dugujem si promatranje, kako su uglavnom i paradoksalno upravo države-sjedišta tih firmi ujedno one sa najvećim ulaganjima u zdravstvena i farmacijska istraživanja u ime /?/ humanosti i života ... Slično, u Njemačkoj postoji jedna katedra za okolišnu etiku današnjice, a četrdesetak ih se bavi filozofijom 18. stoljeća... /R.D. Precht, „Tko sam ja, i ako, koliko nas je?“)  Emisiju o tvornici krematorija odgledao sam miješanih osjećaja; između ljudskog gnušanja i pokušaja tehničkog shvaćanja rukovoditelja, koji u stvari jesu radili svoj posao, isto onako, kako to danas radi management spomenute Nokie, EADSa, Oerlikona. Ali dok sjedim kraj svog HPa i pitam se, kojim ću modelom aviona iduće letjeti, svijet djeluje ok; Obamina nedavna izjava o restrukturiranju budžeta i nadležnih ministarstava, kako bi u skoroj budućnosti mogli voditi „male specijalističke ratove po svijetu, posebno uključujući Aziju“ prolazi neopaženo, negdje između pitanja o trenutnom životu Ante Gotovca, Larinog izbora i snježnog nevremena u Lici... Idućem airshowu svakako se radujem. (OK, bez Kalašnjikova i zatvarača mu svakako rado mogu.) Opet će mi Corsair gromoglasno prozvižditi nad glavom i po slijetanju mahnuti sklopivim krilima. Ponovno ću se oduševiti jednim od četiri, pet naknadno u originalu proizvedenih mlaznih Messerschmitt Me 262. Opet ću djetinju ekstazu dijeliti sa desecima tisuća odraslih, očeva, supruga, liječnika, fotografa. O genezama tih letjelica, o broju lubanjica na njihovom računu uspješnosti neću razmišljati. Ali ovi Švabi s tim pećima, naceki, da im..., da ttt! ... ... ili njihovom postojanju u vremenu treba zahvaliti, što u imamo od čega okretati glavu, u ime kvazisavjesti i lijepofarbanja ... ? Tko sam, dakle, ja, i ako da, koliko nas je...?  |
|
Vele, medeni mjesec sa Milanovićem je prošao. Čitamo i o mlakonjavoj i samodopadljivoj Vladi, uz ostalo. Brojke sa burze rada trenutno ne vrište sa svih naslovnica i ekrana, ali sigurno je tek da pribalkanskom ingenioznošću torpediramo onu „No news is good news“. Iskrsnut će brojke uskoro opet... Osim mladih nada po fakultetima, koje još vjeruju, postati manageri, konstruktorke i doktori Brinkmanni, većina drugih sliježe ramenima, zubima se drži svojih zaposlenja ili pristaje profesijskim šanerajem preživljavati, ukoliko ne smogne petlje, putem prababa i pradjedova krenuti u bijeli svijet, sa omiljenim albumom Vice Vukova u zapećku. I ok, ništa novo do tuda... Ali – gdje su limiti prihvaćanja i očekivanja, kad imamo sreće, razgovarati o novom, drugom ili napokon-poslu? Fetivi Splićani, samodopadljivi Agrameri (svih petero) i betežni Zagorci uglavnom će u isti mah krenuti sa „jesi ti lud“, „kakva su vremena“, „uzmi što možeš“, „ne filozofiraj“. Oni malo prisniji, naše očekivanje prema potencijalnom poslodavcu dočekat će na oštricu komentara „da se tebi zbilja radi, ne bi razmišljao!“ „Poklonjenom konju se ne gleda u zube“ – gratis. Ali... – zbilja. Kako se postaviti prema mogućnosti novog posla? Treba li zaklopiti sve silne priručnike o psihologiji intervjua za posao, pokopati svoj „self-esteem“, ranije reference i sustavno građenje kakve-takve karijerice i time se uz ufanje u neko mitsko Bolje Sutra odreći svih svojih ambicija i kontinuiteta vjerovanja i razvoja u ime brojke nezaposlenih, količine povučenih rukava i poslanih aplikacija za posao? Ili je pragmatičniji način, ostati dosljedan svom putu i u rutinskoj mantri optimizma i želucookrećuće prečestog „trenutno ne radim...“ po danjem svjetlu slušati, kako se tebi dakle zapravo ne radi i kako tražiš kruha preko pogače, da bi navečer, noću i pred svitanje to govorio i sam sebi, u mrklom mraku mogavši rukom od prve pronaći svoju prašnjavu diplomu na zabacanoj polici...? Kako dobronamjerno i odsutno pitanje „I, kako si, ima kaj s poslom?“ odmjereno i nekonfliktno odgovoriti time, da se već mjesecima nadaš, ne morati odustati od gimnazije, faksa, višejezičnosti, iole ranijih uvjeta tadašnjih poslova, samo jer ti netko upravo sugerira da na benzinskoj traže djelatnika, ili da su i sporadično davane instrukcije ipak „bolje nego ništa“? Kako spomenuti da očekuješ plaćenu potvrđenu odgovornost zrelog znanja, a kamoli solidan broj slobodnih dana, redovito certificirano usavršavanje, službeni auto ili trinaestu plaću? Ili ipak, da ne digneš ruku na sebe, dići obje od sebe i od svoje edukacije, znanja i vještina, sad raditi na zamjeni u dućanu, sutra na benzinskoj, preksutra honorarno, pa se nadati da taj lom u „c.v.“-u nećeš morati nekom zacijelo-postojećem&željenom poslodavcu bliže svojoj struci mucavo i neuvjerljivo pojašnjavati kao „sabbatical“ u svrhu novih spoznaja i osobnog razvoja, dok će on granopilono, thumb-down, tumačiti tvoju predanost kriterijima, upornost u dostizanju cilja i snalaženje pred izazovima umjesto kompromisnog šaneraja? ... pitam se to nekidan, isprraćajući pogledom pedesetpetogodišnjeg dostavljača pizze, stokilaša bez daha, u pratnji sinčića „za višlje katove“ ...  |
|
Kad se ljudi satima bave snijegom, uglavnom ili su vozači ralice, ili su na godišnjem i skijaju. Obzirom da naši političari sad više nisu bageristi (uglavnom & Ćešću, đes nesto?), ostaje da su u stvari na godišnjem. Jer se 24/7 pred kamerama i mikrofonima očituju o začudnom snijegu usred zime. Uuusred zime! Pao snijeg! Ekipe iz televizora se rastrčale. Senzacija. Poslalo nekog lika da se vozi u Split pa mu mjerilo vrijeme. Po buri i snijegu da mu je trebalo osam sati. Pa bilo bi senzacija da nije. Dobri bagerist i gradonačelnik Splita ofrlje je citirao Buzančića u nekoj epizodi Velog Mista („Snig! Lipi, bili snig!“) i odmah ispao supermona, jer je rekao da je normalno da zimi pada snijeg i da dobri ljudi u ljetnim postolicama naravno posrću po uglačanom kamenu Dioklecijanove palače. Umjesto da je fino rekao da on i Operativci upravo u Kriznomen stožeru revidiravaju faktum trenja i fiziku šire. Ne znam jedino, je li pala neka zadrugarska ljubav u ultralakim nagibnim vlakovima u snijegu. (Dragi Hažej, fala što ste plug preventivno odšarafili sa kompozicije; trebat će nam ovog ljeta već za nekaj.) Jutros čujem i apel da hranimo ptičice, i iscrpnoljujuće izviješće o stanju životinja u zoološkim vrtovima. Predmnijevam, flešnjuz o penzićima u staračkom domovima ide u udarnom terminu večeras. Di će baka Milka ozareno pričati kako joj je ovo kao Igmanski marš, ali inače da ih hrane i drže na toplom uglavnom. Ne znam, je li prošljakao ZETov vozni red (tipično pitanje svake dobrodržeće punice). Jer inače ljudi u Zagrebu jutarnju higijenu, vršenje nužde i izlazak na posao jako ravnaju po voznom redu ZET-a. Dok Česi onda fino snime film o nedostatku voznog reda, mi samo dobijemo naslovnicu na portalu, ZET bez voznog reda... Koooma, kuišooono. Kagbusad Modni mačak, micek jadni, do Bulldoga došel, no?! Tako da, promaklo nam je malo da sad i Kosopica veli da nam se oblači MMF. Iako nas još nije, ali vjerojatno bude. Obučen, naoblačen. A Nijemcima je promaklo kako je njihova Angelina Merkelova onomad krotko podržavala Sanadera i Adezetu u rvackom predizborju. Te se Švabi sad izvolijevaju konsterniravat, kako je dvaput zaredom (respekt!) podržala Sarkozlića, jerbo da to šteti demokraciji. E sad, ne znam, jel bu to dost da Ameri odma' krenu brojat njemačke nuklearke i snimat Dajmler, pa opletu neki ratić protiv opasne Njemačke. Mi smo tada dobro prošli, kad je Merkelova nama sa Sanaderom (Zzanadehr) ljuljala po demokraciji. Već se vidim opet u OSCEu; službenik za ljudska prava i demokratizaciju u, recimo, Hamburgu. Samo nek je posla. A i ja trućkam u prazno. Jer, davnobložno sam se nadrobio o sjećanjima na dokoljenski snijeg, na Mašinu i Katarininu guzu u skijaškim hlačama /to me još drži, ma gdje bile.../ Tagda, nemam kaj pametno za reć. Osim što ljubazno molim da jedini vozač jedine ralice u mjestu mog egzila ni sad više NE prođe mojom ulicom, nakon što sam – slijedeći savjete iz knjige „Uradi sam“ - šest puta u tri dana raskrčio snijeg oko zgrade, s parkinga i dijela raskršća. Jerbo bi mi napravio dupli posao. |
| < | veljača, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
