Kriteriji i očekivanja, ili - kako gledati svoju nezaposlenu sliku u zrcalu
|
Vele, medeni mjesec sa Milanovićem je prošao. Čitamo i o mlakonjavoj i samodopadljivoj Vladi, uz ostalo. Brojke sa burze rada trenutno ne vrište sa svih naslovnica i ekrana, ali sigurno je tek da pribalkanskom ingenioznošću torpediramo onu „No news is good news“. Iskrsnut će brojke uskoro opet... Osim mladih nada po fakultetima, koje još vjeruju, postati manageri, konstruktorke i doktori Brinkmanni, većina drugih sliježe ramenima, zubima se drži svojih zaposlenja ili pristaje profesijskim šanerajem preživljavati, ukoliko ne smogne petlje, putem prababa i pradjedova krenuti u bijeli svijet, sa omiljenim albumom Vice Vukova u zapećku. I ok, ništa novo do tuda... Ali – gdje su limiti prihvaćanja i očekivanja, kad imamo sreće, razgovarati o novom, drugom ili napokon-poslu? Fetivi Splićani, samodopadljivi Agrameri (svih petero) i betežni Zagorci uglavnom će u isti mah krenuti sa „jesi ti lud“, „kakva su vremena“, „uzmi što možeš“, „ne filozofiraj“. Oni malo prisniji, naše očekivanje prema potencijalnom poslodavcu dočekat će na oštricu komentara „da se tebi zbilja radi, ne bi razmišljao!“ „Poklonjenom konju se ne gleda u zube“ – gratis. Ali... – zbilja. Kako se postaviti prema mogućnosti novog posla? Treba li zaklopiti sve silne priručnike o psihologiji intervjua za posao, pokopati svoj „self-esteem“, ranije reference i sustavno građenje kakve-takve karijerice i time se uz ufanje u neko mitsko Bolje Sutra odreći svih svojih ambicija i kontinuiteta vjerovanja i razvoja u ime brojke nezaposlenih, količine povučenih rukava i poslanih aplikacija za posao? Ili je pragmatičniji način, ostati dosljedan svom putu i u rutinskoj mantri optimizma i želucookrećuće prečestog „trenutno ne radim...“ po danjem svjetlu slušati, kako se tebi dakle zapravo ne radi i kako tražiš kruha preko pogače, da bi navečer, noću i pred svitanje to govorio i sam sebi, u mrklom mraku mogavši rukom od prve pronaći svoju prašnjavu diplomu na zabacanoj polici...? Kako dobronamjerno i odsutno pitanje „I, kako si, ima kaj s poslom?“ odmjereno i nekonfliktno odgovoriti time, da se već mjesecima nadaš, ne morati odustati od gimnazije, faksa, višejezičnosti, iole ranijih uvjeta tadašnjih poslova, samo jer ti netko upravo sugerira da na benzinskoj traže djelatnika, ili da su i sporadično davane instrukcije ipak „bolje nego ništa“? Kako spomenuti da očekuješ plaćenu potvrđenu odgovornost zrelog znanja, a kamoli solidan broj slobodnih dana, redovito certificirano usavršavanje, službeni auto ili trinaestu plaću? Ili ipak, da ne digneš ruku na sebe, dići obje od sebe i od svoje edukacije, znanja i vještina, sad raditi na zamjeni u dućanu, sutra na benzinskoj, preksutra honorarno, pa se nadati da taj lom u „c.v.“-u nećeš morati nekom zacijelo-postojećem&željenom poslodavcu bliže svojoj struci mucavo i neuvjerljivo pojašnjavati kao „sabbatical“ u svrhu novih spoznaja i osobnog razvoja, dok će on granopilono, thumb-down, tumačiti tvoju predanost kriterijima, upornost u dostizanju cilja i snalaženje pred izazovima umjesto kompromisnog šaneraja? ... pitam se to nekidan, isprraćajući pogledom pedesetpetogodišnjeg dostavljača pizze, stokilaša bez daha, u pratnji sinčića „za višlje katove“ ...  |
