Lijepofarbanje, oduševljenje osamnaestocilindrašima i selektivnost moralnog
|
Za sebe ću uvijek reći da sam nemilitantan. Mogu poštovati naciju, teritorij, povijest, obranu, koliko i tehnologije i ljudske sudbine njima isprepletene – njih pogotovo i ponajviše... Ali ipak... Zvuk zatvarača AK 47 – priznajem! – ima mi ljepotu sličnu sitom zvuku zatvaranja vrata dobrog auta... Malo koji zvuk motora – Ferrarije ostavljam svijetom za sebe – izazvat će mi trnce poput avionskog Rolls Royce Merlina ili Double Waspa... Brate mili, kad ti nad glavom prosikće F4U Corsair, shvatiš pojam „zviždeće smrti“, a ženi dođeš kući sa orgastičnim smješkom, a čiste savjesti ... I zaista – ne ulazeći dublje u nerdologiju: gdje povlačimo liniju između strukovne genijalnosti i teženja optimalnim konstrukcijama i proizvodima s jedne strane, i humanosti, etike s druge? Teme sam se na blogu i ranije doticao, među ostalim sa dvojbom o nacističkim spoznajama u medicini kroz konc-logore i o pragmatizmu europske i američke farmaceutske industrije i opće medicine slijedom i korištenjem spoznaja dobivenih neopisivim i neopravdivim zločinom. Pisao sam nekad i o moralnom kompromisu, kojim su i Sovjeti i SAD „u kompenzaciji“ zaposlili vodeće raketne inženjere i tehničare nacističke Njemačke, neprocjenjivo profitirajući od njihovog know-howa i zaplijenjene tehnologije, zapravo, masovnog uništavanja i teritorijalne vladavine.   Nekidan, na razmišljanje me potakla epizoda serije „U Europi“, u kojoj se autor Roel van Broekhoven već pomalo uobičajenom subjektivnošću bavi moralom i etičnošću njemačke tvornice peći tijekom Drugog svjetskog rata. Inženjeri i uprava natjecali su se u optimizaciji i povećanju učinkovitosti krematorija, svjesni njihove namjene i konteksta, ali po vlastitim izjavama apolitični i fokusirani na tržišni opstanak firme. Dvojba, naravno, ostaje i treba ostati. Ali, istovremeno... Vječno „ali“ ... Nokia, Boeing, Airbus/EADS, Daimler, HP, Saab, Oerlikon – brendovi, s kojima se redovito susrećemo; koncerni, koji globalno zarađuju milijarde dolara i eura i gotovo su sinonimi država visokog tehnološkog i ekonomskog standarda. Istovremeno – promotori, stvaratelji i opsluživači visokoprofitabilne vojne industrije sa svrhom masovnog uništavanja i njegove logistike, obavještajne i nadzorne aktivnosti. (Dugujem si promatranje, kako su uglavnom i paradoksalno upravo države-sjedišta tih firmi ujedno one sa najvećim ulaganjima u zdravstvena i farmacijska istraživanja u ime /?/ humanosti i života ... Slično, u Njemačkoj postoji jedna katedra za okolišnu etiku današnjice, a četrdesetak ih se bavi filozofijom 18. stoljeća... /R.D. Precht, „Tko sam ja, i ako, koliko nas je?“)  Emisiju o tvornici krematorija odgledao sam miješanih osjećaja; između ljudskog gnušanja i pokušaja tehničkog shvaćanja rukovoditelja, koji u stvari jesu radili svoj posao, isto onako, kako to danas radi management spomenute Nokie, EADSa, Oerlikona. Ali dok sjedim kraj svog HPa i pitam se, kojim ću modelom aviona iduće letjeti, svijet djeluje ok; Obamina nedavna izjava o restrukturiranju budžeta i nadležnih ministarstava, kako bi u skoroj budućnosti mogli voditi „male specijalističke ratove po svijetu, posebno uključujući Aziju“ prolazi neopaženo, negdje između pitanja o trenutnom životu Ante Gotovca, Larinog izbora i snježnog nevremena u Lici... Idućem airshowu svakako se radujem. (OK, bez Kalašnjikova i zatvarača mu svakako rado mogu.) Opet će mi Corsair gromoglasno prozvižditi nad glavom i po slijetanju mahnuti sklopivim krilima. Ponovno ću se oduševiti jednim od četiri, pet naknadno u originalu proizvedenih mlaznih Messerschmitt Me 262. Opet ću djetinju ekstazu dijeliti sa desecima tisuća odraslih, očeva, supruga, liječnika, fotografa. O genezama tih letjelica, o broju lubanjica na njihovom računu uspješnosti neću razmišljati. Ali ovi Švabi s tim pećima, naceki, da im..., da ttt! ... ... ili njihovom postojanju u vremenu treba zahvaliti, što u imamo od čega okretati glavu, u ime kvazisavjesti i lijepofarbanja ... ? Tko sam, dakle, ja, i ako da, koliko nas je...?  |
