Mili svijete između Superkrečka i silikona iz Bauhausa, spuštenih terenaca i muških ženskih torbi, zaista je točna ona, po kojoj s godinama shvaćamo tek, koliko malo znamo.
Utoliko, i ovaj put dižem kapu svom ženskom antipodu, Žuži Jelinek, koja eto iznimkom vlastitog primjera dokazuje suprotno. Da se s godinama sve zna i da je sve jasno.
Meni, recimo, nije.
Nije mi jasno, zašto se šah vodi kao sport, ali ne i usisavanje s preprekama. Ili klopfanje tepiha na dva mala. Krečenje na sto kvadrata. Pakiranje špeceraja na blagajni. A, pazi, pikado je sport.
Tko nije iskusio, ne može pričati... Meni, svakako, nije jasno.
Imam i drugo pitanje.
Koliko ste puta, mili moji izdepilirani metroseksualci, posljednji par lateks-rukavica odlučili iskoristiti za ribanje kupaone, umjesto za kojekakve –ktomije u diskreciji vlastitog prostora? E.
I koliko vam se onda puta desilo da junačkom desnicom uzmete bocu sredstva za kupaone, pa krenete štrcati po pločicama, lavabou, kadi. Toaletu.
I taman kad se uz potisnut uzdah sagnete preko ruba kade, ili školjke toaleta, i rukom u lateks – rukavici krenete činiti kružne pokrete, nježno pa sve jače, i krene se stvarati trag pjenice – zazvoni mobitel.
Ili vas omiljena osoba zove na portafon. Ili, iritantnije, zvoni očitavatelj brojila.
Koliko vam se puta desilo? Kakvi ste s time?
A, recimo, druga scena.
Očekujete svoju voljenu osobicu na ručak. Poput vas, i ona naporno radi, i vi ju odlučujete obradovati ukusnim ručkićem.
Vrteći u glavi mailove, kalkulacije i prikaze pozicija (tehn.), ljuštite krumpire, odmrzavate odreske, gulite bijeli luk.
(Kakvi ste s time da ljuska češnjaka, kad ju prinesete kanti za smeće, dobije vlastiti život i svim silama odleprša tri metra dalje, da bi vam se onda ponovno zalijepila za prste? Uvijek...!)
I onda, taman kad dijelite porcije na tanjure, dok vadite vino iz hladnjaka, dok dekorirate stol i radujete se i da je ručak uspio i da neće biti ostataka, jer i voljena osoba i vi idete na par dana na put, pa je glupo spremati posudice ili bacati ostatke – mobitel.
(OK, Miris češnjaka na mobitelu manje je nezgodan od mirisa Domestosa. Ili – kakvi ste vi s time?)
Uglavićnom, zove frendica, koja vas uvijek rado i obilato ugosti roštiljem, fišem, gulašem, pečenjem. Da je upravo sa svojim dragim u prolazu i da su htjeli navratiti, te jako su gladni i ima li se „makar kruh i pašteta“ za jesti.
U tih deset minuta, vi uspijete odmrznuti još jednu turu odrezaka, skuhati dodatnu količinu krumpira, dodati salatu, ispeći meso, kupiti kruh (kojeg inače ne jedete).
Skinuvši stare, misteriozno blatnjave tenisice, dragi vaše frendice olakšano češe taban rustikalnog vonja rukom i kreće do toaleta, tapšući vas muškoprijateljstveno po ramenu. Usput vam još kiselodaho, uz namig, dohukne da pazite što radite, dok se on ne vrati.
(Kasnije /1/ ćete naći otisak njegove masne šape na pločicama, u visini glave, i – ugazivši u lokvicu kraj toaleta - zažaliti, što ste netom prije sat, dva ispucali zadnji par lateks-rukavica... Kasnije /2/ ukazat će se i vaša voljena osobica, konstatirajući kako je ručala vani.)
Moje je pitanje - ... i, kakvi ste vi s time?
Date li se smesti, između analize građevinskih ponuda, ugovora sa vještakom, prijevoda uputstva za ralicu i pisanja rješenja o nečijem otkazu, ako vam usred sjeckanja, guljenja, ljuštenja i kuhanja krene zvrndati telekomunikacija, počnu ljuske luka ničim izazvane letjeti kuhinjom kao dubrovačke laste, trula jabuka mimo kante za otpad fljusne posred opranih pločica; kad se gost popiše uokolo toaleta?
Uspijete li, između završnog izvještaja i dopisa od Porezne, svoju radnu te voljenu osobu svemu unatoč dočekati popeglanog, mirisnog smješka?
Na beskonačnom putu osobnog razvoja u perfektnog djedicu, dakle, pitam: Kakvi ste dakle s time (ne ulazeći u slabost, genitalije, maljavost i smetanje)?
Neopozivo vaš,
Jelo Žužinek
Post je objavljen 20.03.2012. u 07:45 sati.