Marketing
Duhovi
Ponekad se ne zna s duhovima.
I ne mislim time na krckanje, koje čujete u stanu u tri ujutro, valjani nesanicom.
Ne mislim niti na situaciju, kad se teške knjige, koso naslonjene ulijevo, ničim izazvane prevrnu – udesno.
(Poseban prigodni pozdrav mom profesoru Mehanike 1, dr. Jeciću)
Ne, ne mislim na te stvari.
U jednoj dimenziji postojanja, imao sam par sati posla na Krku.
Kako ne bih dan proveo samo sa premjerima, kalkulatorom, telefonom i između goranskih tunela i slavonske ravnice, tutto autoputno, otškrinuo sam vrata ...
Prateći ovaj blog s početka, krhka, jaka, sitna, sjetna, nasmiješena, topla, hladna Levant komentirala je moju avionofiliju linkom na post, u kojem spominje dva stara zrakoplova na riječkom aerodromu, na Krku.
To sam vremenom bio zaboravio. Levant nisam zaboravio, i često me podsjeća na fragilnost postojanja i neprocjenjivost trenutka ...
Kao dječačić, uvijek bih se igrao Lego – brodićima u kadi punoj pjene, slušajući „Pomorsku večer“ Radio Zagreba.
Spominjale su se neke Malte, Larnace, Bombaji; duboki, pjevni glasovi prosipali bi ikavicu mog nekonzumiranog porijekla, majke i kćeri željele bi „našem mati, koji plovi na brodu Berge Vanga, mirno more i da se što prije vrati...“
I uvijek ista poema u „Pomorskoj večeri“; uvijek I gledam more gdje se k meni penje i slušam more dobro jutro veli i ono sluša mene i ja mu šapćem o dobro jutro more ...
I uvijek, uvijek mi ti stihovi padaju na pamet, kad s kontinenta svoje more vidim po prvi put nakon mjeseci i mjeseci, i uvijek mi ti stihovi padaju na pamet, kad prvog jutra odmora kročim u svoje more ... i ja mu šapćem ...
Nikad nisam shvatio do kraja, zašto je moj stari iz Dalmacije odselio davno prije mog rođenja.
A stihovi?
Stihove je napisao Josip Pupačić. Omišanin. (Pozdrav i Ivani iz Omiša, tadašnjoj kolegici na Mehanici 1 i kolateralnoj nesuđenici).
Krk dakle.
Moje more.
Pri slijetanju na krčki aerodrom, u udesu zrakoplova poginuo je i Josip Pupačić, neke tamo '71.
Moj se stari panično plašio aviona, ali umro je u krevetu, davno.
Levant... je isto otišla, prije par godina.
Krk, dakle.
Pozdravim more, prijeđem most, skrenem ka aerodromu; krenuo sam dovoljno rano, prije poslovnih termina.
Šećer unaprijed.
Od Levantićkina dva zrakoplova, ugledam samo jedan. Svjetlo nije neko, za slikanje, ali dajem si dvadesetak minuta.
Stari Republic F-84, izblijedio, kotača utonulih u tlo, propucan sa više metaka, prije da je podsjetnik prolaznosti; još jedan duh nekog drugog vremena.
Pogledom tražim drugi Levantićkin avion, Lockheed T-33.
Njega više nema.
Taman dok pokušavam slikati očito napušten putnički MD-80 bankrotiranog hrvatskog avioprijevoznika, polako, gotovo neodlučno prilaze policajka i muški joj kolega; zajedno su možda mojih godina. Pogledaju registraciju mog auta, pa mene.
Poučen ranijim iskustvima fotografiranja na (pri)balkanskim aerodromima, želim pridobiti „nju“. Taktika se ispostavlja suvišnom; ne, odgovara uz smješak, snimanje nije zabranjeno; oni samo šetaju.
Pitam za spomen – ploču žrtvama udesa iz '71. I među njima pjesniku Pupačiću.
„Kome?“, zgledaju se; „Ne, nismo nikad vidjeli nekakvu spomen ploču ovdje...“
Pitanje za sudbinom drugog zrakoplova, koji je tu bio izložen, izaziva sličnu reakciju. „Da... valjda je bio tu nekakav avion još; pojma nemamo...“
/Republic F-84G, cn 3150-2102B; isporučen Jugoslaviji direktno iz SAD 1952./
Ostavljam Levanticu, Pupačića i svog starog pred jutrom uspavanom zgradom aerodroma; mislim da će na kavu, valjda...
Namignem staroj, blijedoj metalnoj ptici na travnjaku /to činim sa svim starim pticama, koje su nekad letjele/...
Premjeri, kalkulacije, mobiteli, par puta ukrug. U povratku, u prolazu još jedan pogled na tužni, napušteni Air Adriatic („tvrtka ugašena – ožujak 2007“ „Tuškan s partnerima iz Rusije i Kazahstana kupio Air Adriatic“, članak iz 2006.; još jedna tipično hrvatska priča... )
/McDonnell Douglas MD-80/90 - MSN 49430 - 9A-CBG, "No guts no glory", prvi let 11.11.1985; 1986. registriran za Alitaliu kao I-DAVI/
Krčki most, serija okuka, posljednji pogled na moje more.
Goranski tuneli.
Slavonska ravnica.
U autu, kao da nisam sam.
Ponekad se ne zna s duhovima.
Post je objavljen 30.03.2012. u 11:20 sati.