Duhovi
|
Ponekad se ne zna s duhovima. I ne mislim time na krckanje, koje čujete u stanu u tri ujutro, valjani nesanicom. Ne mislim niti na situaciju, kad se teške knjige, koso naslonjene ulijevo, ničim izazvane prevrnu – udesno. (Poseban prigodni pozdrav mom profesoru Mehanike 1, dr. Jeciću) Ne, ne mislim na te stvari. U jednoj dimenziji postojanja, imao sam par sati posla na Krku. Kako ne bih dan proveo samo sa premjerima, kalkulatorom, telefonom i između goranskih tunela i slavonske ravnice, tutto autoputno, otškrinuo sam vrata ... Prateći ovaj blog s početka, krhka, jaka, sitna, sjetna, nasmiješena, topla, hladna Levant komentirala je moju avionofiliju linkom na post, u kojem spominje dva stara zrakoplova na riječkom aerodromu, na Krku. To sam vremenom bio zaboravio. Levant nisam zaboravio, i često me podsjeća na fragilnost postojanja i neprocjenjivost trenutka ... Kao dječačić, uvijek bih se igrao Lego – brodićima u kadi punoj pjene, slušajući „Pomorsku večer“ Radio Zagreba. Spominjale su se neke Malte, Larnace, Bombaji; duboki, pjevni glasovi prosipali bi ikavicu mog nekonzumiranog porijekla, majke i kćeri željele bi „našem mati, koji plovi na brodu Berge Vanga, mirno more i da se što prije vrati...“ I uvijek ista poema u „Pomorskoj večeri“; uvijek I gledam more gdje se k meni penje i slušam more dobro jutro veli i ono sluša mene i ja mu šapćem o dobro jutro more ... I uvijek, uvijek mi ti stihovi padaju na pamet, kad s kontinenta svoje more vidim po prvi put nakon mjeseci i mjeseci, i uvijek mi ti stihovi padaju na pamet, kad prvog jutra odmora kročim u svoje more ... i ja mu šapćem ... Nikad nisam shvatio do kraja, zašto je moj stari iz Dalmacije odselio davno prije mog rođenja. A stihovi? Stihove je napisao Josip Pupačić. Omišanin. (Pozdrav i Ivani iz Omiša, tadašnjoj kolegici na Mehanici 1 i kolateralnoj nesuđenici). Krk dakle. Moje more. Pri slijetanju na krčki aerodrom, u udesu zrakoplova poginuo je i Josip Pupačić, neke tamo '71. Moj se stari panično plašio aviona, ali umro je u krevetu, davno. Levant... je isto otišla, prije par godina. Krk, dakle. Pozdravim more, prijeđem most, skrenem ka aerodromu; krenuo sam dovoljno rano, prije poslovnih termina. Šećer unaprijed. Od Levantićkina dva zrakoplova, ugledam samo jedan. Svjetlo nije neko, za slikanje, ali dajem si dvadesetak minuta. Stari Republic F-84, izblijedio, kotača utonulih u tlo, propucan sa više metaka, prije da je podsjetnik prolaznosti; još jedan duh nekog drugog vremena. Pogledom tražim drugi Levantićkin avion, Lockheed T-33. Njega više nema. Taman dok pokušavam slikati očito napušten putnički MD-80 bankrotiranog hrvatskog avioprijevoznika, polako, gotovo neodlučno prilaze policajka i muški joj kolega; zajedno su možda mojih godina. Pogledaju registraciju mog auta, pa mene. Poučen ranijim iskustvima fotografiranja na (pri)balkanskim aerodromima, želim pridobiti „nju“. Taktika se ispostavlja suvišnom; ne, odgovara uz smješak, snimanje nije zabranjeno; oni samo šetaju. Pitam za spomen – ploču žrtvama udesa iz '71. I među njima pjesniku Pupačiću. „Kome?“, zgledaju se; „Ne, nismo nikad vidjeli nekakvu spomen ploču ovdje...“ Pitanje za sudbinom drugog zrakoplova, koji je tu bio izložen, izaziva sličnu reakciju. „Da... valjda je bio tu nekakav avion još; pojma nemamo...“    /Republic F-84G, cn 3150-2102B; isporučen Jugoslaviji direktno iz SAD 1952./ Ostavljam Levanticu, Pupačića i svog starog pred jutrom uspavanom zgradom aerodroma; mislim da će na kavu, valjda... Namignem staroj, blijedoj metalnoj ptici na travnjaku /to činim sa svim starim pticama, koje su nekad letjele/... Premjeri, kalkulacije, mobiteli, par puta ukrug. U povratku, u prolazu još jedan pogled na tužni, napušteni Air Adriatic („tvrtka ugašena – ožujak 2007“ „Tuškan s partnerima iz Rusije i Kazahstana kupio Air Adriatic“, članak iz 2006.; još jedna tipično hrvatska priča... )  /McDonnell Douglas MD-80/90 - MSN 49430 - 9A-CBG, "No guts no glory", prvi let 11.11.1985; 1986. registriran za Alitaliu kao I-DAVI/ Krčki most, serija okuka, posljednji pogled na moje more. Goranski tuneli. Slavonska ravnica. U autu, kao da nisam sam. Ponekad se ne zna s duhovima. |
