Auzmish kod Shelly

31.10.2011., ponedjeljak

Vječni život i Svi sveti

Nikad nisam funkcionirao emotivno po datumima.
Osjećaj Božića uglavnom mi se pojavljuje pred Uskrs. Da baš na Staru godinu trebam biti euforičan i radostan /nakon cijelog dana benhurovskih borbi po šopinzima, kuhanja, spremanja, sjeckanja, poliranja, dogovaranja/, uglavnom mi je prije izvor frustracije uoči ho-ruk ugodnog druženja sa prijateljima. Jer emociju, radost, teško mogu racionalno prihtjeti u ime samog datuma.
Svakako, do mene je.

Do mene je ne manje, što odlazak na očev grob gotovo uvijek spada u logističku kategoriju godišnjeg odmora na moru; on se vratio ishodištu, moje su stanice i moja ishodišta drugdje, daleko.
Oca se često sjetim; i preko dvadeset godina otkako je otišao, gotovo je stalno prisutan u mom osjećaju; u mojim sredovječnim poistovjećivanjima, podsvjesnim usporedbama i propitivanjima.
Kad stojim pred grobnicom – da nije plemenskih ratova obiteljskih, smatrao bih ju i svojom, baš kako bi se još jedan krug zatvorio – uvijek se ispričam sa starim; kratak je to monolog, pet minuta; ponekad obojica samo šutimo. Ali uvijek, uvijek isti osjećaj – čemu taj ritual, i čemu baš tada, baš tu ...?
Osjećajem, moj se stari negdje drugdje svakako druži sa svojom ekipom iz mladosti, sa jedrim curama sa Omladinskih radnih akcija, sa susjedima iz našeg ulaza, koji su davno pomrli... Možda ujutro kupuje peciva sa Karolom Wojtylom, možda šeta psa sa Ayrtonom Sennom. Ne znam da nije tako, ali posve sigurno je to moja slika, moj osjećaj.
Ponekad baci pogled u mom pravcu, svako par godina osjetim njegov glas u praznoj sobi.
Tim više, stojeći kraj grobnice u Dalmaciji, osjećam se gotovo suvišno; svakako on zna novosti i ne odobrava dug put nizašto. Jer uz mene je svakako; u toku je, zna.

Slika oca uvijek je otprilike ista, čovjek od pedesetak godina.
S druge strane, moja ga je majka dosad nadživjela preko dvadeset godina. Sad, sa svojih sedamdeset i šest, dinamična i zdrava, ljuti se na doktore, koji pojašnjavaju da sa artrozom mora naučiti živjeti. Veli, pa što će biti kad ostari; treba li sad još dvadeset godina piti tablete i trpiti bolove, išijase, nadutosti. Nema li tu nekog boljeg rješenja, pita se.
Moja je stara pantera ambiciozan model; raduje me zapravo, ali kad se vidimo, često me zbunjuje njezino cjelodnevno mantranje o zdravoj hrani, vitaminima, omegama. I dopuštam si smješak uz ciničnu misao – „Želite li vječni život...?!“
(S druge strane, jedan gospodin njezinih srebrnih godina nekad me zatekao, rekavši „Da sam znao koliko ću poživjeti, manje bih maltretirao svoje tijelo...“)

Nedavno, vijest dana bila je otkriće eliksira mladosti u nekom hrvatskom laboratoriju.
I sad se pitam... Što to znači.
U Njemačkoj, uz progresivno pomicanje prosječne starosti, osamdesetogodišnjaka sa Alshajmerom ima dovoljno za prelazak parlamentarnog praga; da se samo organiziraju u stranku, postaju poželjan koalicijski partner sa utjecajem na sudbinu države. Ako se sjete kamo su krenuli jutros, i koja je godina.
Mirovinski modeli se urušavaju kao kule od karata; šarafi se po mirovinskoj dobi, stopi doprinosa, alternativnim modelima financiranja starih ljudi.
Segment umirovljeničkih domova i njege staraca globalni je „emerging market“; prema njemu, indijsko je tržište tek fragment. A nikakva kriza tržišna nije za očekivati; ono će samo rasti. U nedogled.
Gerijatriju treba regulirati, kako prateće industrije ne bi rasle van kontrole.
Emisije toksina. Potrošnja energije. O zbrinjavanju Pampersica da ne govorimo.

Eliksir mladosti dakle... znači – što?
Aplikacijom sa prvim cjepivima, svaku ćemo godinu proživljavati kao usporeni snimak, svaki će mobing u vrtiću trajati duplo, svaki prištić, svaki sat kontrolnog će se poduplati?
Duplo duže ćemo masturbirati, nesvjesni da nas to opet čeka nakon desete godine braka, redovno, u nedogled?
Ili ćemo, istim mjerilom, u hipotekama fiksiranim brakovima ostajati duplo duže, trpeći povampirenu šefovu tajnicu ne manje nedogledno? Duže ćemo, razvučenije, tražiti posao, jer duže i živimo?
Ili će efekt vječnog života krenuti odjednom, uz konfete i vatromet pred očima, pa ćemo pedesetak, šezdesetak godina biti polutreperavi, grintavi udovac ili udovica prikrivane inkotinencije, na radost vječnopostpubertirajuće njegovateljice?
U najgorem slučaju, počet ćemo se kotiti kao štakori, jerbo ćemo se i reproducirati bitno duže.
Ovi stari držat će svoje visokostropne, zapuštene stančuge, a mladi će početi graditi gdje ima mjesta; po golf-terenima, ispod Plitvičkih slapova; niknut će rotirajući, stokatni stambeno – poslovni kompleks na Visovcu a do polumilijunskog Čiova stodesetgodišnja kosorica gradit će most?!
Autobusi i tramvaji, zbog omjera stajaćih i sjedećih mjesta u korist naših seniora, bit će beskrajni konvejeri; samo se zakorači na njih (ili se umanevrira svoja SUV-staračka kolica kromiranih felgi i nitro-ubrizgavanja, naravno sa MP4-Dolby Surround - slušnim aparatima ...)
Zelene tržnice radit će par – nepar. Jer infrastrukturno ne podnose toliki broj dugovječnika sa kolicima za špeceraj, koja prtljavo vuku po dva metra iza sebe, krčeći si put dizajnerskim stalkom sa infuzijskim koktelom „Together Forever“...
...itd... itd...

Ne znam, kako zamisliti ovaj dan, da mi se otac pojavi na vratima.
Ponuditi mu kavu, ili ipak čajić? Što mu reći o svojoj situaciji, a ne riskirati konflikt, jer je danas sve drukčije...?
Moja majka, dok ovo pišem, sigurno poludepresivna na silu žvače treći jutarnji obrok integralnih žitarica sa suhim voćem, i neće današnji dan razlikovati od tisuća dana prije niti od onih, koji joj, nadam se, još predstoje.
Ali, koliko ponekad pomislim da se blagdan Svih svetih premeće u licemjeran, ritualni tribut sjećanju, koje tijekom godine zanemarujemo između promocija, stečajeva, hipoteka i otkaza, toliko... to sa eliksirom dugovječnosti... ne znam baš....

- 10:46 - Stisni pa pisni (2) - Papirni istisak - #

27.10.2011., četvrtak

Jelo Žužinek – ćorav u sauni, i kasnija resocijalizacija

Mili moji lizci,

neka vas imenica u vokativu ne zbuni.
Trpni oblik od „leasing“, uglavnom u kontekstu oksimoronski spuštenih terenaca, kakve svaki pošteni metroseksualac rabi, kako bi brže prošao gradskim zavojima kao sintagmom života.
Obraćam se, naravno, i našim bezrepim družicama u tim SUV-ovima, pogotovo duplo mlađima i duplo starijima. Jer, ovaj post dediciram njima, upravo kako bih dokazao da Jelo Žužinek ne treba lik i djelo žene, kako bi dio svog prebogatog životnog iskustva, na altruističko dobro gendera, racea i agea podijelio sa pučanstvom.
/Sudeći po Red Carpetu, pučanstvo – pućiti (usne); kolagen, botoks; mi Hrvati. Detalji razvidni na Googleu./

Danas ću naime posegnuti u vlastiti donji veš. Činjenica da su neki od vas, vjerni moj publikume, to dugo iščekivali, govori o vama i o meni podjednako. Vremena su teška. Stoga, zasučimo labie, pljunimo na prepucij, i – ajmo...
Tema dana – sauna.
Za kratkovidne i inoćorave.

Da iskustvo sjajnoznojnih tijela u skučenim prostorima počinje na blagajni, koja vam u startu ukrade frtalj vure naplaćenog boravka, nije tema.
Ali slijedom logistike prosječne saune sa svim tim prostorijama i hodnicima, lako će vam se desiti da se izgubite. Ovo pogotovo, ako ste cvikere svoje nasušne ostavili uz vlažne čarape, u cipeli, u ormariću. Sa odjećom.
I onda – okopojasno i podtrbušno ogrnuti ručnikom – sjednete u izmaglicu. I krene vas iritirati što stalno netko ulazi i izlazi. Jer to hladi prostoriju, a vi ste platili. Tu negdje skužite da unatoč dva skretanja udesno još sjedite u svlačioni.

Stvar sa držanjem tijela prvih par puta je posebno štosna.
Obično parne, formacije bildera ne uspijevaju hodati normalno, već djeluju kao višestruko zrcaljeni Cro Cop uz Wild Boyse.
Vi ostali djelujete gotovo normalno; nemate problema sa hormonima razvaljenom jetrom i prejakim bedrima, pa se ispravite (što izbacuje škembu), uvučete škembu (što otežava disanje), malo razmaknete laktove u hodu (što povećava rizik pada ručnika i posljednično gologuzo saginjanje na hodniku sa bilderima). I hodate. Opušteno, ali govorom tijela dajući na znanje da ste mužjak u snazi i formi, konoser i bivši štemer. Obzirom na zavjet karmelićanske šutnje u saunama, niti u jednoj prostoriji saune ne ispucavate znakovitu i nikad do kraja smislom protumačenu upozoravajuću opasku o kvartu porijekla, u kojem ste odrasli, masturbirali i dobijali ćuške od ćaće. U sauni dakle propada proaktivno markiranje terena spomenom Knežije ili Dubrave, Gajnica ili Bukovca.
(Sopot igra, ali jako sporadično.)

Naravno, osim kratkovidnosti i izmaglice, problem muškosti je i sama muškost.
Jer em ste ćoravi pa ne vidite tuđu, em iz nekog razloga, to je jedino bitno u svađi sa Bivšom i u – sauni.
Jer lik s većom ćunom nekako vas ugrožava. Uzalud tvrdnja Tušek-Sopek-et-al, kako se veći manje poveća od manjeg. Maliciozne li tješidbe, zapravo...
Da vas lik prekoputa zbilja ugrožava, skužite tek kad dobroćudno, „bianco“ nasmiješeni, škiljeći odmjerite njegovu muškost pa decentno fastforvardate preko torza i dođete – BUSTED!! - do njegovog iziritiranog pogleda. Kojeg više osjetite nego vidite. Jer ste, rekoh, ćoravi u izmaglici.
Posebno je nemušto, situaciju pokušati okončati kulturnjačko-teatralnim citatom Al Pacina, „Miris žene“, I'm in the dark here.
Jer tek to otvara mogućnost nesporazuma.
A liku ste se već našli na putu, kad vam je ranije, zbog širenja laktova, pao ručnik pa ste se munjevito sagnuli baš kad je nailazio iza vas.
Ili je to bio netko sličan njemu.

Šank i prostor za odmor pružaju priliku za predah; držeći se za čašu vode i za svoj ručnik stignete malo kontemplirati o dosadašnjem doživljaju.
Posebno o fenomenu, kako mi muški, kad uđemo u saunu i smjestimo se ukupno i parcijalno, krenemo kružno milovati svoja prsa i odhukivati nekakvo „aaghh.... uuuugh... mmmhh“. Valjda kao znak da je novopristigli mužjak pronašao dobro mjesto i da se nada ekstenziji užitka.
Posebno u turskoj kupelji, ponekad se čuje i zvuk sitnoritmičnog šljapkanja, kakav ste inače čuli samo potiho gledajući BeDeEsEm sa Japankama na JuPornu.
U detalje ne ulazite, ali iz turske kupelji nešto prije vremena kidate.
Na hodniku se na par centimetara unosite u facu brojevima i kukama 1 – 10 na zidu, tražeći među vlažnim sivim ručnicima svoj vlažni sivi ručnik.
Sa natikačama je lakše; Nike, 39, ostale od Bivše u vašem stanu, nekad davno. Za saunu taman.

Ulazak u jacuzzi posebno je problematičan za ćorave muške, bez obzira na ispršenost, muške grudi, bezuspješno uvučenu škembu i razmaknute laktove.
Dok još u sebi ponavljate broj kukice, na koju ste ovaj put objesili ručnik i stisnutih očiju em vizualizirate taj broj, em šacate broj i visinu stepenika koji vode u uzburljanu vodu, na kojoj leluja par ćelavih glavurdi, naravno shvaćate trik multitaskinga i, ćoravi i dekoncentrirani, tri koraka ispred svoje družice – jer vi ste alfa-mužjak i vođa i osiguravate joj prostor – svom dužinom sa najgornje stepenice fulate iduću i uz osjećaj beskrajnog slow motiona padate posred bazenčića; nečije koljeno vam se zabija u obsaljeni bubreg, instinktivno rukom hvatate u zagrljaj predlakavog lika sa reperskom lančinom u drugom kutu okruglog bazena; koprcate se kao kurban pred Bajram i, zapravo isprva sretni što ništa ne vidite, hitro zauzimate dignificiranu pozu između dvojice grmalja i družici domahujete da je sve pod kontrolom.
U idućem trenu, skužite jedva potisnuti smijeh ćelavih lanconoša oko sebe – mora da su vidjeli da imate malog malog – i vidite kako krupna muška ruka kreće u susret vašoj Najdražoj, kako bi ju sigurno privela žednu preko vode. Vaš maločasni domah, naravno, nije vidjela.
Ostatak kadra gubi se u štrcanju prokletih mjehura proklete vode pune prokletog klora u vaše ... oči.
U koljenu vam pulsira, i dok malo kasnije smišljate rewind-varijantu suverenog body languagea za ustajanje - ?? koji broj kuke za ručnik...?? 6? 9? 69?? – nježni dlan na svom bedru pripisujete svojoj Mucici. Čije glasovne fragmente u magli istovremeno čujete kako dopiru sa tri metra, sa druge strane bazenčića.

Naravno, uvijek se i sve vrti oko poze.
Jer, kad ste petnanestak minuta izgubili, sjedeći u čekaonici zamijenjenoj za aklimatizacijsku saunu; kad ste morali do toaleta kako biste se ispregledavali da vam nakon pada u jacuzzi niti jedna kost ne viri iz tijela unatoč osjećaju, vi kao potomak lovaca u brizi nad ženkama i potomstvom postajete svjesni da vrijeme ističe. A na blagajni su vas u startu cvaknuli za frtalj vure.
I dok bistrite staklasti pogled u situacijskoj svijesti i skrolate solucije do spasonosnog odabira, shvaćate dvije stvari.
Prvo, Roger Bacon bio je turbofaca; megastar, kad je otkrio princip leće i, time, cvikera.
Drugo i ne manje bitno, među svim tim prigolim siluetama sa istobojnim ručnicima, koje vrludaju spletom maglovitih hodnika nošene New Age – glazbom, vi ste em izgubili svoju Družicu, em time & više i sebe.
Te se, svjesni da gubite vrijeme nužno, počete uz decentan smješak unositi u face prolaznika, tijela na ljuljaškama, ležaljkama, vodenim krevetima. Vremenom oguglate na reakcije i bolje pazite na laktove. Zbog ručnika.
Družica nešto kasnije pronalazi vas, dok tupavo bijesni ispijate šestu čašu vode uz šank kao jedino nemaglovito mjesto između Desinića i Radakova.
Cura za šankom se razniježi kad vidi sretno ujedinjenje obitelji.
(Ima divne dojke ispod uske majice – đubre jedno, to odjednom vidite; progledali, ha?! – ali broj telefona zaboravite; to ne igra danas....)
...

Kao bunovni, iz kazete sa odjećom sa cipelama sa vlažnim čarapama vadite svoje naočale. Face kao netom nakon velike nužde, stavljate ih na nos.
Je li vaša Družica još u tušu, ili se – iznimka potvrđuje pravilo – već obukla i krenula do fenova i izlaza, nebitno vam je. Jer vi VIDITE da je nema.
Par minuta kasnije, široko nasmiješeni i mimo svakog nesporazuma i voajerizma obučeni, nasmiješeno svoju Družicu hvatate za ruku i poljubite.
Ona vas pogleda, malo zbunjeno, i veli nešto tipa „Jelda, baš smo se fino opustili?!“

Živahni bili a nitko ne sumnjao,

Vaš Jelo Ž.

- 07:29 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

24.10.2011., ponedjeljak

Porazi, porezi i malo sreće između

Malo je sa nogometom kao sa državom.
Recimo, doigravanje za ostanak u Europi. Ha Hrvatska lopta, ha Grčki euro-takujin.

Ili ako si kao čelnik (m/ž) potpuni promašaj, ali tebe i tvoje futraju nemilice tuđom lovom, nekontrolirani cerek ti naravno ne silazi sa face i svakako nisi kriv, ali - ma, dapače! - ostaješ okolnostima unatoč. Zvao se ti (m/ž) kosor ili Jurčić.
U oba slučaja, lopta je okrugla a potencijal imamo i suci su protiv nas.
Pojavljuje se i mučka đubrad novinarska ili oporbena.
Fanovi su uglavnom najglasniji u dijaspori.
Uglavnom zbog njih, i zbog šačice tipičnohrvatski jednotjedno otuširane ekipe u trenirkama i mokasinama, koja u šopingcentrima uz granicu pretovari kruničasti auto špecerajem pa lijepoj našoj carini nema ništa za prijaviti, valja se ne dati i ostati za kormilom. Neuspjeha.
Kako sa loptom tako i sa državom.
O gubicima, zakulisnim muljažama i budućim transferima svaka bolja redakcija ima što pisati, a vrijedi i ona da nije sve rečeno dok svi to nisu rekli.
Kao ja sad, recimo.

DORH svakako, kao i Horvatinčić po potrebi, ima ispričnicu; nemreju skakat na svaku histeriju poštenih domaćica i vrabaca na grani još tamo devedesetih. Nama čudo svakako uvijek dobro stoji, sezona nebitna. Mi smo unisex all-season - naivci. Trept, trept. Po tome se i pravac u umjetnosti zove - hrvatska naiva. Tko ne vjeruje, nek' ugugla.
I dobrice smo, ekonomski senzibilizirane. Dok drugi pale skupe molotovljeve koktele, mi besplaćno cvokoćemo po čadorima.
Ali super da Josipović i Kerum simultano kukaju da nas proždire korupcija i da je imamo za izvoz. To nam je dobra spika.
Dok potencijalna tržišta spremaju naliv-pero za naše pristupanje njima. I vežu ga špagom; nikad se ne zna.

S druge strane lopte i daljinskog, ja sam sretan čovjek.
Sretan sam zbog svojih prizemnih briga.
Sretan sam, jer nemam mjeriv posao, u kojem, recimo, svako polugodište svoje plaće moram opravdati novim poslovima ili investicijama u korist svoje firme u šesteroznamenkastoj vrijednosti.
(Ovo bi recimo bilo fora kao teambuilding za Vladu. Moguća je i podvarijanta za Sabor; procijenjenim financijskim „impaktom“ novog zakona neka stranka dobija ili gubi mjesta u parlamentu. Da vidiš „Opstanka“).
Ja sam sretan, jer se ne moram među nezaposlenim feministicama u redu pred burzom rada naguravati sa smotuljkom privezanim za prsa, koji liči na bebu, kako bih makar s te strane imao šansu, jer sam inače muško.
Sretan sam, jer mi kumica svoju blatnjavu, neobrijanu i krivonogu mrkvicu još prodaje pod nosom za bagatelu, a ne kao vani, u eko-šopu na svakih sto kilometara, ali po cijeni ... butelje vina u Hrvatskoj ...
(Slutim da sam si tu sad zadao autogol, govoreći o sreći.)

Sretan sam i što nemamo ultrabrze vlakove. Jer bih umjesto u Bjelovaru ili Zadru odmah proletio do Budimpešte ili Ancone. O nepouzdanim klima-uređajima tih čuda da ne govorimo, kao ni o kašnjenjima. Što misliš, tek nam kao državi krenulo, pa da nas oplete po pojmu što nam ultrabrzi vlakovi kasne ili ne stignu stati na pravoj stanici, a unutra usred ljeta plus šezdeset, jer se Ines niti ne može nageti kroz neotvoriv prozor. Koja bi to subverzija našeg mladog gospodarstva ispala!
Vrijedi promisliti i sreću što nemamo stvarni megaaerodrom. Noćni teretni letovi su grozna priča; buka; cijeli se ciklus uvoza i izvoza ubrzava; sto problema, stres, tumori, burn-out. Odma' bi se Milinovića napalo radi troškova u zdravstvu. Ovako, čim iziđeš malo iz Zagreba i mrvicu iz Splita, eto te na ladnju; mir, tišina; nema dimnjaka, šušura, stresa.
(Pozdrav iz Istočne Slavonije, Knina, Ogulina... Svi bi oni, sa Zapada, htjeli tamo živjeti. Ali nema majci; naše! Odbij, Hrvat...ska!)

Sretan sam infrastrukturno i time, što kod nas nitko ne gradi autoceste sa po četiri, pet traka, jer bi onda puno više živčenjaka u lizanim autima gubilo živce stojeći u zastoju. U najlijevijoj od pet traka.
Pa bi opet Milinoviću na kosti naklatili sebe ili se. Prolupali. Ovako, sa dvije trake, i zastoji su manji, a PTSP se nosi kao intimni veš. Tanga-princip.

A tek brodogradnja. Pa što misliš; da je, recimo, Trogir tamo neki Mokpo južnokorejski; evo komentira onaj Jergović nekidan Formulu 1 i veli, provincijetina; samo neko brodogradilište.
Pa što misliš da mi krenemo štancat megatankere na tekućoj traci; uskoro ne bismo znali je'l gledamo broj svog tekućeg računa ili dobit-po-odbicima-po-glavi-stanovnika.
(To bi svakako bila frka, jer bez autocesta, jurivlakova i noćnih cargo-letova nikako ne bi išlo. O zagušenju Otranta i škandalu međunarodnom da ne govorim. Naravno, vidjelo bi se i koliko onih runjavih, bezrepih arhe-feministica sa burze zaista želi ravnopravno biti švaser u škveru.)

Sretan sam i što napokon u Hrvatskoj imamo hrvatsku seriju o hrvatskim kraljevima. Ne znam, jesu li zapadni povjesničari ubačeni glede ili unatoč, ali ok, povijest je uvijek isprepletena stvar, kao politika, kao nogomet. Pa nećemo krvna zrnca brojati.
Osobito me raduje i što su pri snimanju korištene nove, supermoderne kamere. Šteta samo kaj nisu mejd in Kroujejšja.
Mrcine prikazuju hiperusporeni pokret konja kroz neku lokvu; oštra slika; svaki detalj; odma' vidiš sto godina hrvatstva u kadru. (Inače bi valjda bio kratki film.)
Junački povik hrvatskog kralja na hrvatskom konju fensi kamera bilježi kao muklu, oscilirajuću tutnjavu koja ledi krv u žilama (susjedu iza zvučnika kućnog ti kina). Nešto kao riltajm - Bebić. Ili Šeks, poluusporeno.
Sretan zbog hrvatskih kraljeva u doba recesije, povišću sam pritrujen.
A. A. A.

E brine me samo jedna stvarka, da se prosti.
Ja ne znam, potiče li vijest iz kontraobavještajne zajednice, iz Ipede-kovačnice Hadezea ili pretendenata mu na toplu fotelju, ali navodno se planira zicer.
(Znam da ne dolazi od Friščića, jerbo tulike autogolni ni selaki nisu, o, dapače.)
Ide se na naciju; na vjeru. A nama se zna da zna se da smo mi Hrvati Katolici i da tu nema ako niti ima ali. To je jedno, nokat i meso; kraljevi i slow motion; TGV i slom živaca.
No.
Da će se navodno uvesti drukčiji model financiranja crkve u Hrvata.
Obzirom da se uboga Crkva jedva brani od sugestija netransparentnosti i neumjerenog trošenja tuđe pinke, navodno će se stvar postaviti kao u, recimo, Njemačkoj:
Bizdu Dojča? Jaa.
Calenzibite drito crkveni porez.
Nema nisam, nema neću.
(Vidjeti pod hrvatska glazba, Bebek, "nemoj mala oću neću".)
Odnosno, ima da nisam i da neću, ali onda ili imaš, kako se veli, migracijsku pozadinu (što uglavnom znači da se javno stresaš na spomen čvaraka i prezvuršta a tamaniš ih u diskreciji vlastitog prostora), ili ti svaka baba smije dobaciti da si heretik. U prijevodu na naški - da si nehrvat. Jerbo da ne bi Crkvu financiral svojedžepno.
Dakle, model o kojem se šuška je taj, da vjernici plaćaju porez za crkvu, drito. Bez međuruke, koji bi Hrvoje Transparency prozreo kao potencijalno netransparentnu (zakaj se Transparency bavi muljažama, a ne transparentnošću, drugi je par opanaka.)
E sad me tu brine, tko će zbog recesije i neimaštine stisnuti pa reći da više nije Hrvatokatolik. Da neće plaćati.
Poimence.
I kako će nam se to odraziti na etnikum.
Jer ili se nema, ili se nije.
Ili ipak.

- 08:38 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

19.10.2011., srijeda

Termoelektrana Vockerode (2)

- 21:32 - Stisni pa pisni (2) - Papirni istisak - #

16.10.2011., nedjelja

Muški razgovori, tamna piva i parne lokomotive

Stvar se nekako poklopila.
Između blokova poduže šutnje i nekoliko tamnih piva u okolnim mjestima, vrtili smo masu priča.
O studentskim putovanjima crvenom Bubom po Baltiku i kuhanju hrenovki na vojničkom kuhalu veličine /kasnijeg/ mobitela.
O sličnostima cura na majke, ili o suprotnostima. O nastancima depresije, propisanim sedativima i ovisnostima.
O zabetoniranosti ziheraških veza i vječnom izazovu stranputice. O pismu u posve krivim rukama.
O tome, kako uvijek ujutro odlučujemo, navečer ne piti.
O tome, zašto sam zbilja otišao i bih li se zbilja vratio.
O mrtvim spermama i ženskim očekivanjima.
O vremenu, koje nam je ostalo.
O svačemu smo pričali.
Zvižduci lokomotive na pružnim prijelazima, vinogorja uz prugu i željezni klepet priču su samo dodatno proželi, poput zvuka Bube, poput valova Baltika, poput dvadeset i nešto godina prijateljstva, koje čudom opstaje.

- 19:44 - Stisni pa pisni (7) - Papirni istisak - #

15.10.2011., subota

Definicija guze, smješak pivi i pokoja o spomenicima industrijske kulture, između

Svjestan sam kako osamnaestogodišnjim brucošima uglavnom pod pojmom interdisciplinarnosti prvo na pamet padaju ženske obline i razne čarolije na ugodno kliskim rubovima prijateljstava.
Ipak, žao mi je što – barem u prvoj deceniji mog studija – niti u jednom predmetu nije bilo strukturirano govora o kontekstu društvenog razvoja u specifičnom prirodnom okruženju i o posljedničnom razvoju privrede, industrije, kulturnih odrednica.
Lakše bi bilo shvaćati i sebe, i sliku koju kao pojedinci, grupe i nacije ostavljamo. A svakako bismo uglavnom svijetom hodali osvješteniji, ponosniji i suptilniji, kad bi se sjećanja na neki tamo jednosemestralni predmet krenula sljubljivati sa radnim i širim životnim iskustvima.
Ovako, ostaje mi misterij, zašto kolege pravnici – koliko znam – malo ili ništa uče o komuniaciji, rješavanju konflikta, pregovaranju. Ili zašto moji dobri tehničari gotovo ništa ne čuju o tehnogenezi regije, o novijoj povijesti nastanka naših gradova i gradića oko pilana, rudnika ili sjecišta trgovinskih puteva; o intelektualnim migracijama, cjelinama i pripadnostima.
No...

Kao gimnazijalac, i sam sam kraj naselja, u koje se stilom gradnje uklapala moja škola, uglavnom prolazio razmišljajući o kontrolnom iz matematike, o zgođušnoj plavušici iz nižeg razreda, koja bi uvijek dolazila u školu u uskim, kožnim hlačama ili o tome, hoće li mi otac uspjeti poslati Springsteenovu kazetu.
Da je ime naselja na sjeveroistoku Njemačke, Piesteritz, zapravo izvorno Bistrica i da se uklapa u teze o migracijama Slavena sa tih prostora, bilo mi je posve nebitno; to su bile teme za ljude poput mog prastarog i zamornog profesora povijesti, koji me nekad usput pitao, vozi li Dubrovnikom još uvijek žuti tramvaj, kao kad je on kao mladić boravio u Gradu. Dapače, bitnim mi se činilo, hoćemo li nas par tih dana motorima na noćno kupanje; koji crni žuti tramvaj... (Dimenzije njegovog pitanja shvatio sam zapravo tek nedavno, na proslavi godišnjice mature.)

Piesteritz, Werkssiedlung (tvorničko naselje).
Poljoprivreda regije krajem 19. stoljeća naglo se razvijala i potakla gradnju preradnih pogona, pa time elektrana, čeličana i tehničke industrije.
Slijedom britanske pomorske blokade Njemačke tijekom 1. Svjetskog rata, zemlja nije mogla uvoziti prijeko potrebno dušično gnojivo iz Čilea. Kraj Lutherovog Wittenberga, u Piesteritzu, 1915. nastaje tvornica umjetnog gnojiva, koja idućih osamdesetak gosina određuje ukupni profil grada i uže regije.
Izgradnja same tvornice i njezin pogon nadilazili su raspoloživost radne snage; naseljavaju se radnici iz Šlezije, Bavarske, Poljske.
Za njih, uprava tvornice od 1916. do 1919. gradi integralno naselje od 363 jedno-i dvoobiteljske redne kuće za 2.000 stanovnika, sa katoličkom crkvom, trgovinom, ambulantom, gimnazijom, vijećnicom i, anegdotično, pansionom za neudane žene.
Moguć je najam ili vlasništvo; cijenama ispod polovice tržišne vrijednosti nastoji se ojačati stalnost strukture zaposlenih.
Kuće su opremljene, za tadašnje standarde, luksuznim unutrašnjim toaletima i kadama, imaju vlastite vrtove a kompaktnošću i blizinom tvornici naselje omogućava život na malom prostoru, bez automobila i dnevnog putovanja ili pješačenja.
Dodatno, u svrhu integrativne komponente zaposlenika, poslovođe i rukovoditelji stanovali su u naselju zajedno sa radnicima radi „skrbi i kontrole“.

(U jednoj od ovih kuća, u vrijeme moje gimnazije, živjela je i B. Iako se nismo nikad upoznali, trajno je utjecala na moje dogogodišnje vjerovanje, kako je velika guza dobra guza.)

Tvornica preživljava drugi rat, demontažu postrojenja od strane sovjetskih „osloboditelja“ i ponovni pogon; zapošljava preko 9.000 radnika u raznim pogonima. Nakon ujedninejna njemačke, tvornica je restrukturirana i privatizirana, ostaje oko 800 radnih mjesta u proizvodnji i još oko 1.200 na lokaciji, koju sad koriste i druge firme.
Još 1986., dok sam tamo odrađivao prakse, u smjenama očitavao manometarske vrijednosti na tornjevima za sintezu amonijaka, tovario traktorske prikolice prašnjavim katalizatorskim otpadom, prevodio ruske članke o harmonizaciji zrnatosti slobodno nasipanog kristalnog materijala i družio se sa tvorničkim gastarbajterima sa Kube, iz Angole, Mozambika i Vijetnama, radničko naselje stavljeno je pod spomeničku zaštitu.
Nešto kasnije nakon ujedinjenja Njemačke, dok sam kao zapadni plaćenik bez potpisa dijelio pamet demokracije vrletima Bosne i Herc., naselje oko moje tadašnje gimnazije sanirano je uz investiciju četrdesetak milijuna eura.
Prije par godina, u jednu od zgodnih kućica uselila je prijateljica, koju sam upoznao tijekom rata u Hrvatskoj.
(Nikome od nas nije jasno, zašto si odlučila tako otići, M. ... namignut ću Ti večeras; vedro je... )
Nekidan, vodio sam svoju majku, svoju Sivu Panteru, zubaru baš prekoputa svoje gimnazije i, čekajući ju, prošetao oko škole...

Navečer tog dana, čekajući na trgu u centru Wittenberga uz kriglu tamnog piva i posljednje zrake sunca, pokušavao sam svojih pet godina DDR-a sročiti jednom rečenicom.
Taman kad sam odustao, prijateljica me s leđa ispod glasa zapitala, smješkam li se uvijek ispred krigle piva...

- 14:23 - Stisni pa pisni (3) - Papirni istisak - #

14.10.2011., petak

Akcija tjedna! Kokoš, 39,99 na kukiju 13,03 (dakle NE na štangi)

Fino je to sa Saborom.
Do nekidan oporba je uredno pristajala lijegati s djecom. Sad se bude u čudu popišuckani, pa više ne bi bili dio legalnog i legitimnog cirkusa. Oni bi van, može srednja.
Jer da to sad više nema smisla da su stari prdonje isti, kakvi su bili svo vrijeme zapravo.
E sad.
Dođe mi osnovat Stranku Nezaposlenih.
Jer bi nas svakako bilo cirka, oko i tu negdje kao članova Hadezea. Što bi bilo zanimljivo. Bili bismo najbrojnija i zacijelo uvjerljiva stranka. Pregazili bismo seljake.
Kao novi Friščić, ja bih otvoreno zagovarao vazelin; manje boli bit makijavelist. Recimo.

Ako ne osnujem stranku, ispada da će opet sve biti po starom.
Adezej mi se ne komentira.
Ali Kukuriku.
Jer gle.
Ako oni iziđu i odu, kad im se više ne igra, tko mi veli da neće izići i otići kad opet prema njima netko vodu, papire, štangu. A stvari će biti sve grublje, ja vam velim.
I perje bu letilo. Poslije katrana.
Ili još gore... - jel nas oporba uči da je otići – izlaz?
Pa ako je nama svima dosta, da fino i mi spakujemo prnjice u naše kineske Vujtone i krenemo prema Macelju? Svi? Jer da ovo nema smisla više, a do jučer nam je blio ok i baš smo se ufali da bu nekaj...?
I onda, idemo li jer smo gladni, ili bježimo od diktature, ili imamo za prijavit na carini vlastitu glupost, ili ... kako sad...?

Usput, opet se divim Kerumu.
Jer, osim prognoze vremena, na vijestima je samo o USKOKU i korupciji. Još malo pa su svi naši meneđeri prodefilirali naslovnicama i vozili se u uskočkim tutaćima.
Evo i do Šelebajevog grla voda doš.a Od čudnih imena, samo se još Tedeski drži.
Jedino oko Keruma frke nema, tek ponešto folklora. Dođe mi 500 eura, ali i vjerovat mu da je „čist“. Jer nije vrag da ga ne bi stiglo već. Da nije.
Aaa, Uskoče?

Posebna mi je fora i internetizacija tržišta rada.
Svaki austroruminjski mufljuz ima internet stranicu; svi su veliki biznismeni.
I naravno na korporativno ljudskoresursnom hrvatskom, njemačkom, engleskom vele da zamolbu za posao moš poslat na emajl taj-itaj.
Ali kaj se desi.
Desi se spam blocker. Tvojoj aplikaciji za posao.
Eto, dragi spame na burzi i po prosvjednim šatorima.

Počeo sam uzgajati golubove za da mi nose molbe za posao, kako bih zaobišao obsteklove.
Da mi taubeki jurijeju brže, kupio sam i skeet pušku. Da ih podrepno stimuliram, da budu brži sa mojim poslomolbama.
Sad kad Saboru fale ljudi, aplicirat ću i tamo.
Ako čujete vijest da je sačma viđena kraj Sabora, to ja tražim posao; ne brinuti.
Iako.

A tek ovih metar i pol užeta kaj sam kupil za vješanje.
Škvadro sa Markovog, jel sam egoist ako ga zadržim sebi, ili...?

P.S.
Molim Sabor kad u njega uđem da zakonom zabrani suprugama spominjati svoje majke.
Jer je to seksizam i obiteljsko nasilje.
Jer ako mi muški na spomen punice ne trepnemo, eto rata kućnog. Ako trepnemo, kućnog rata eto.
Ako prešutimo, rat je. Kućni.
Ako zaustimo, zna se.

- 22:30 - Stisni pa pisni (2) - Papirni istisak - #

13.10.2011., četvrtak

Release Formom do ugašene termoelektrane...

Slučaj je dobra majka.
Iako bih se o seksizmu ove postavke mogao rasplesti i razvezati, oca spominjući u očaju.
Ali ako ti je postpubertetska frendica dala čitati De Sadea a sestrična zna za tvoju inklinaciju seksualnosti, povijesti tehnike i fotografiji, otac i majka Slučaj sljube se u Trenutak.

Dolazeći jednom godišnje Drugoj kući, kako zoveš kraj, u kojem si nekad živio, i ne primjećuješ nakon desetak sati autoputa da su vjetroelektrane zamijenile četiri visoka dimnjaka, nešto prije Tvoje rijeke i odvojka za Tvoj kućograd iz nekog nevjerojatno drugog vremena.
I uglavnom, zarekneš se, kao što poznaješ svoju postelju, upoznat ćeš još jedan spomenik kulture i tehničke tradicije svoje EUrodomovine, duguješ si to, pozivajući se na materinji jezik, putovnicu i inače.

Po eurointegracijski snishodljivim kriterijima, oznake i putokazi ka spomeniku industrijske kulture loše su označeni. treba li parkirati usred sela, pred kapijom sa portirom; može li se mrknuti brunchopiva u blizini - blank, njente; ničevo.
Svakako, zbunjena čistačica upućuje na vodiča, koji - ne manje zbunjen i preznojen, pojašnjavajući, kako su upravo meli postrojenje - na stol dobacuje fascikl sa formularima. Veli, "morate potpisati; znate, neki se izgube, bilo je incidenata, morate potpisati da sami odgovarate za kretanje elektranom... Ako bude problema a u stanju ste telefonirati, nazovite me na xx xxx... xxx... sad ću vas na brzinu provesti, pa mi samo recite, kad da Vas očekujemo..."
U idućem kadru, oboružan jaknom, stativom, dvama aparatima i četirima setovima baterija, mobitela u prsnom džepu i boce vode karabinerom osigurane o remen hlača, trčkaram za njim.
"Objekt je u H-formi; morate se držati prvog kata; neka vas ne zbune prolazi i vrata bez oznaka; svjetla ću vam upaliti; lani je ovdje održavana i predstava o nekom sadistu, pojma nemam; neke perverzije. Ali ne zalazite u neoznačene prostore. Imali smo incidente! Ovuda... ne, ne, pobrkao sam, ... ovuda! - jeste zapamtili? Dakle dva sata? Dobro; ovo je jedini izlaz; ako padnete ili se izgubite, zovite me na mobitel; mi vas čekamo za dva sata kraj porte. Sretno snimanje!" - reče i nestade.

Fiksiram izlaz; školski stolac, protupožarni aparat, prizemlje. Do njega, od ulaza, prema sjeveroistoku. Pokušavam zapamtiti kut svjetla kroz staklene stijene i pad sjena; po satu određujem jug.
U pokušaju da se sam vratim na početak definirane rute kroz termoelektranu, gubim se među neoznačenim vratima. Je li međukat iznad ili ispod nivoa prvog kata, ne prepoznajem. Oblaci zaklanjaju sunce. Još sat i pedeset minuta. Negdje iznad mene štropoću limovi. Miris ulja, željeza, grafita, ugljičnog dioksida i vlažne cigle.

Dva sata kasnije, kao porođen izlazim pokraj školske stolice i protupožarnog aparata...
Vrte mi se pred očima skripte sa faksa, slike ljudskog mozga, Oštro pero Markiza De Sadea, rekuperatori, pumpe, izmjenjivači topline, Junkersova slika.

unutar sebe

kućenje

suočavanje

kontrola

Termoelektrana Vockerode kraj Dessau-a puštena je u pogon prvi put 1938. godine.
1945., oslobodilačka Crvena Armija demontirala je postrojenja i prenijela ih u SSSR.

centrala, s crvenim

Think Tank

prolaznost

/pogled kroz armiranobetonski bunker; natpis pojašnjava, kako su u obližnjim kemijskim postrojenjima 30ih godina od eksplozija masovno stradavali prisilni radnici, pa je uveden standard sigurnosnih bunkera za evakuaciju u slučaju havarije./

1959., DDR je pustio u pogon 12 kotlova sa turbinama ukupne instalirane snage 384 MW za napajanje grada Dessau-a toplinskom energijom i regije strujom.
Gašenjem elektrane 1994., ona na četiri godine gubi perspektivu i svrhu, a 2000. postaje izložbena destinacija i, zasad, spomenik industrijske kulture.

crveno

unutrašnjost ložišta parogeneratora sa izmjenjivačem topline. pozdrav prof. Galoviću i prof. Hnatku, ma gdje bili... ;-)

zeleno

2010. održava se u turbinskoj dvorani multimedijski spektakl "De Sade".
2011., postajem potpuni vlasnik termoelektrane, na dva sata...

Master Hall

Exit

- 19:05 - Stisni pa pisni (7) - Papirni istisak - #

12.10.2011., srijeda

Junkers, Bauhaus i vlastite stope između

Možda je do naših godina, kad spoznamo da smo neke stvari u životu postigli, odradili, i da se možemo početi prefokusiravati na druge interese; da više ne moramo po svaku cijenu u ime kompromisa davati viškove prostora i razumijevanja, samo kako bismo iskazali respekt starijem ili drukčijemislećem. Počnemo poštovati svoj vlastiti put, svoj ulog i svoj trag.
Kao sa planinarenjem; kad već prestane boljeti i zatezati, kad uhvatimo ritam disanja, u nekom trenu pogledamo iza sebe i shvatimo ljepotu puta i na taj način.

Iako ću dijelom vlastite emocije zauvijek ostati bliži Jugu, uviđam da moje djetinje zime u Zagori i moje trenutne sudske sporove i rodbinska prepucavanja oko poluurušene djedovine povezuje tek masa romansiranih sjećanja.
Možda i zato, dijelom se okrećem prema drugoj strani svog porijekla, prema Sjeveru, prema Elbi i drugom dijelu svog odrastanja u vječnog putnika između svjetova, koji uglavnom sanja prtljagu i čekaonice.
Negdje u toj potrazi, ponekad namjerno sučeljavam slike okruženja svojih roditelja kao klinaca; oca u kamenoj kući blizu Cetine, uz huk mlinice i bure, i majke, u lijepoj dvokatnici sa centralnim, uz pianino i hrpetine knjiga na niskonebom njemačkom sjeveroistoku.
(Dobro sam i ispao, mislim ponekad...)
I kako godine idu, moji se južni korijeni činjenično gube; rodbina raznosi ideje a mještani kamenje mlinice; anegdote o starima iz sela padaju u zaborav.
S druge strane, možda intuicijom mješanca, postajem znatiželjan istraživati onaj dio sebe, kojem se ranije nisam posvećivao; kulturno i povijesno okruženje svoje sjeverne familije, okolnosti njihovih odluka i stavova.
Uz ostalo, djedov brat, pričali su mi, radio je kao mladi inženjer u obližnjoj Junkersovoj tvornici, kasnih tridesetih godina prošlog stoljeća. (Dijete partizana, kad sam to prvi put čuo, pomislio sam – „Ah, Švabo...“)
Nešto kasnije, dok sam živio u Istočnoj Njemačkoj, jedna nas je školska ekskurzija vodila u nedaleki Dessau; sjećam se uglavnom dosade i nekog ofrlje spominjanog arhitekta čudnog imena, koji je utemeljio neki tamo Bauhaus, pa su nacisti okončali tu priču do, naravno, oslobođenja njemačkog naroda od fašizma od strane pobjedonosne sovjetske armije i potiskivanja dijelova povijesti u oportunistički zaborav.
/Moju su baku oslobodili silovanjem; djed se, u neznanju, iz zarobljeništva u Parizu vratio u svoju centralno grijanu kuću sagrađenu Hitlerovim kreditima... Svijet je opet djelovao u redu... /

Zgrada Bauhausa, Dessau

Sve te priče dijelom su me odvele i do tehničkog studija i do pokušavanja da spoznam vlastite zvijezde vodilje, vlastita ognjišta na svom putu.
I pomalo, počeli su se otvarati svijetovi...
Uz ostalo, počeo sam otkrivati (na fakultetu tužno zapostavljenu) povijest tehnike kao dio povijesti kulture i cjelovitosti naroda nekog vremena i prostora.
Neka vrsta tla pogodovala bi nekoj poljoprivrednoj kulturi; za njezinu preradu sagrađene su tvornice, koje su privukle migrante; stvarala se infrastruktura, rasla je potreba za energetskom industrijom, transportom, znanošću; pa dobri drug Kondratiew sa svojom sinusoidom društvenog ekonomskog razvoja, ekspanzije, stagnacije, agresije, rata...
Djedovom bratu, onom u Junkersu, nisam uspio dosad ući u trag po arhivama; zasad me samo kopka znatiželja, što je točno radio; gdje; kako je završio... Put me, svakako, odveo na nekoliko aeromitinga i u nekoliko muzeja, i ne jednom sam se, gledajući Junkersove zrakoplove, pitao, ima li djedov brat neke veze sa njima.

Ali ostao je, svakako, sam pojam Junkersa.
Do unatrag par godina, manjkom interesa, nisam znao da je Hugo Junkers zrakoplovstvo otkrio tek u svojim pedesetim godinama. Raniji inženjerski rad vodio ga je preko termodinamike i ogrijevne vrijednosti materijala kao kriterija termopostrojenja do razvijanja industrijskih motora. Tek u zrelim godinama, posvetio se primjeni metala kao novog materijala u ekspandirajućoj avioindustriji.
Istovremeno, dvadesetih godina prošlog stoljeća, u Dessau kao provincijsko administrativno središte sa Junkersovom tvornicom bojlera i radijatora, preseljava i sjedište novoutemeljene idejne škole novog, racionalnog industrijskog oblikovanja – Bauhaus, sa Gropiusom, van der Roheom i grupom umjetnika i arhitekata. Uz novu, namjensku zgradu Bauhausa nastaju dva ogledna naselja; jedno za predavače i jedno radničko, slijedeći potrebe rastuće industrije u gradu.

Zgrada Bauhausa, Dessau

Stepenište u jednoj od "Meisterhäuser", Dessau

Dok bauhausovci, slijedeći ideju kako funkcija diktira izgled predmeta – bilo kuće ili lokomotive, bilo čajnika ili kvake vratiju – teže estetici tehnike i nastoje uvesti masovnu modularnu proizvodnju dijelova umjesto skupe i nefleksibilne maloserijske ili pojedinačne proizvodnje, Junkersa progresivni duh „dizajnera“ potiče na rad u domeni građevinarstva. Osmišlja nosive strukture velikih, brzomontažnih hala; prihvaćajući ideju stambenog prostora kao osjetilne opne između čovjeka i okruženja; radi na konceptu energetski učinkovite montažne metalne kuće sa svjetlosnim prizmama i objedinjuje svoje poznavanje industrijskog oblikovanja i primjene metalnih oblika u globalno rastućoj avioindustriji.
Njegov Junkers F13 prvi je potpuno metalni zrakoplov u svijetu; do treće decenije prošlog stoljeća, Junkersovi avioni čine 40% svjetskog zračnog prometa; obratno, Junkersova tvornica u Strasbourgu izgrađena je pod utjecajem stila Bauhausa...
Međutim, jačanjem vlasti nacista, 1933. godine Mies van der Rohe zvanično „gasi“ Bauhaus, koji je godinu ranije već protjeran iz Dessau-a u Berlin.
Gotovo istovremeno, 1932., nacisti preuzimaju ime i sve Junkersove pogone i protjeruju Huga Junkersa, koji u kućnom pritvoru umire dvije godine kasnije.

Junkersov muzej u Dessau-u posjetio sam preklani prvi put; zgradu Bauhausa – onu, koju su nam pokazali na ekskurziji i koja je u doba DDR-a u kontekstu „zapadnjaštva“ idejnog nasljeđa Bauhausa bila /ipak nezaobilazna/ margina regionalne kulture – prvi sam put svjesno primijetio lani, obilazeći i „Meisterhäuser“, modernističke, dijelom eksperimentalne kuće tadašnjih voditelja škole; Gropiusa, Kandinskog, Kleea i drugih.
Dijete vlajskog mlinara i srednjenjemačke knjižničarke, gimnazijalac DDR-a, sa smješkom je slagao nove kockice u mozaik porijekla...
A onda, gotovo slučajno, strojar i avio-entuzijast u meni tijekom nekog obilaska muzeja zrakoplova u Beogradu spustio je fotoaparat i, valjda baš zato, ugledao dvije slike...

Junkers F 13 (slika u vlasništvu beogradskog aviomuzeja)

Ju 52/3m (slika u vlasništvu beogradskog aviomuzeja)

Vodenjačka znatiželja i Google uz podosta truda otkrivaju...
Prikazani Ju F13 „Dommel“, serijski broj 706, poletio je 1925., a 1926. – godine rođenja mog oca – prešao u vlasništvo Lufthanse. 1934. gubi mu se trag, u vlasništvu pilotske škole Reicha.
Avion sa druge slike, D-AVUL „Bruno Rodschinka“ nakon Lufthanse registriran je u Španjolskoj za Iberiu kao „Guadalquivir“ i 1941. otpisan nakon pada na Mallorci.
Ju 52/3m izložen u Beogradu, inače, 1948. je godine redovno komercijalno letio preko La Manchea... Nadživjevši gotovo sigurno sve svoje posade i putnike, sad poluanonimno, potiho propadajući, pruža sjenu školskim ekskurzijama ispred muzeja...

Nekidan, sjedim sa lucidnom bakicom od devedeset dvije godine; uz kavu i domaći kolač od jabuka priča o bratu; dvadesetih godina u Junkersovoj tvornici aviona učio je za metalokrojača; regrutiran u Luftwaffe i obučen za pilota StuKa – bombardera. Pokazuje slike; pojašnjava kako nema nasljednike i pita se, što li će biti sa slikama nakon njezine smrti.
Na jednoj slici, prvi metalni avion, Junkers F13; istovjetan modelu sa slike iz beogradskog muzeja, čiju repliku već godinama volonterskim radom stvaraju umirovljeni metalci pri Junkersovom muzeju Dessau, odmah iza restaurirane „Tete Ju“, izvučene iz nekog finskog jezera četrdesetak godina nakon rata...

Junkers F13, replika u izradi, Technikmuseum Hugo Junkers, Dessau

Ju 52/3m, restauriran za statički displej, Technikmuseum Hugo Junkers, Dessau

... možda je do naših godina - u nekom trenu pogledamo iza sebe i shvatimo ljepotu puta na drugi način ...

- 12:36 - Stisni pa pisni (2) - Papirni istisak - #

11.10.2011., utorak

Kakvu ljubavnicu rabiti – Jelo Žužinek prkosi recesiji

Mila moja metroseksualčadi,

izbivao sam sa svoje posavske Elbe tek dva tjedna – moja se Josephina nije kako spada stigla ni pripremiti za moj povratak – ali svašta se izdešavalo; od starih i vrle(t)nih lokalnih cura sretno trudnih sa traženim kafanskim pjevačem daleko iza zenita, preko kojekakvih povrijeđenih sujeta radi navodnog paralelnog očinstva dosad neupitnog sumještanina nekoj tamo fufi (umjesto damicama previđenim tek kletvom provincluka) pa do županijske politprominencije navodno upitnih karnalnih preferenci, ako je vjerovati tim stvarima; svašta jema nova u našem muškatnom Orašju...
Ma, recesiji unatoč, živo se je i kopulativno, i dobro je tako.
Svakako, vaš životom šibani i voljom erektivni Jelo Žužinek ne promišlja odustanak, ne promišlja predaju.
U ovom ću obraćanju, mili moji, proglagoljiti koju o idealnoj ljubavnici.

Evo nekidan, reče moja majčica, pogleda obooko odsutnog nad rubom makovog kolača obilato zasutog šlagom, kako nije kraj svijeta imati ljubavnicu.
I taman kad sam, gutajući preslatko prerijetku kavu uz CD nekakvog dječačkog zbora, prihvatio kako je moja srebrnosiva pantera krenula stopama djece cvijeća, kojima je trebala krenuti prije skoro pola stoljeća i pronašla neku dušu sebi zakašnjelo u spoznaji sličnu, fokusirala je jedno oko na mene, pa i drugo, i shvatio sam da sam krivo shvatio - da ne nazočim outingu stare gospođe titravozalazeće karnalnosti (DIN).
Veli ona, pa da, sine, ne kažem da trebaš, ali danas to svatko ima. Par sati sa strane (odsutno žvakanje kolača i malo šlaga u kutu usana); ako to nekoga čini sretnim, ako lakše nosi svoju svakodnevicu nakon toga, zašto ne. Veli moja siva pantera. I zalije kavom.
I dala mi je za misliti.

Odzvanjale su mi majčine riječi i par dana kasnije, dok sam za sombra-y-sol stolićem kafića u polusjeni Lutherove crkvetine pokušavao upratiti plamteće oči, dinamične prste i grleni smijeh svoje negdašnje profesorice engleskog, koja se u samozadovoljavajućem monologu bavila pitanjem, zašto sam tada pobjegao glavom bez obzira, kad je otvorila vrata praznog stana u otvorenoj spavaćici, sa bocom šampanjca u ruci, a ja tada pojma ni o Ms. Robinson ni o Posljednjem tangu nisam imao...
Ali, kadar je bio činjeničan, tada i sad... A meni pred očima lik i misao moje majke.

I zaista... savršena ljubavnica? Pazi, ne supruga, ne intelektualna družica, jutrojoggerica, divna majka, nego... Baš ljubavnica...
Ona koja će ti spretnim prstima otkopčati dugmad na trapericama preuskim; koja će iz damske torbice izvaditi divno uže i bočicu bebi-ulja ili se početi posve bezrazložno milovati po guzi za tebe?
Ili pak ona malo krupnija, bjonda, duge, nježne kose svezane u konjski rep, koja će ti ničim izazvana pustiti klape sa kazetofona u svojoj garsonjerici, asertivno te grleći uz opasku kako je sin na faksu a kćer kod bake i kako te baš može zamisliti s njima uz doručak.
Njoj nasuprot, britka razvedena intelektualka, sva zapakirana u zahvalnost tvoje pažnje njezinoj neuglednoj vanjštini... I taman negdje između preskočenog tuša, dok joj jednokolosiječnoumno mijesiš tople, mekane guzove, glasom najavljivačice putničkog vlaka Novska-Sesvete –Zagreb-stiže na drugi peron, prvi kolosijek, veli kako ne, ne, nemoj; ovo mora stati jer da što ako se ti u nju zaljubiš, veli još, i skroz te smete slikom vagona koji niti je krenuo niti stigao, ali avetinjski klizi maglom...
Otpravnica jedna...
/Ne manje, pod imenom „Krešo autolimar“ par tjedana kasnije dobit ćeš sms kako se raduje idućem susretu./

Ali sve je to za ljude, mili moji, i sve je to ok, jer naravno postoji i varijanta da ljubavnica pozove na noć u drugom gradu, ali uz opasku kako biste mogli na harmonikaški koncert njezinog muža te večeri, nakon što ...
Naravno, postoji i model koji se u aktualnoj znanstvenoj varijanti konačnog broja dimenzija uprizoruje na fejsu i pozove te u svoj novi stan uz obećanje pite i bureka, pa ipak venju dejta pomakne u birc samoposluge i pojavi se sa kolegom, dok ti ispod stola neurotično prstima prelaziš preko preklanjskog paketića kurtona u džepu, mjerkajući, tko će prvi odustati... A ona baš ima stopalca... mmm...
A opet, i to je bolje, nego kad sa ponosom i predrasudama gutate njezino rutinsko i imenima garnirano pozdravljanje sa šoferom iz Zrenjanina, sa klincem na recepciji i sa konobarom u foajeu motela, a u svako vlakno odjeće uvlači vam se vonj zelja, Graševine, Yorka i vlažnog drva...

Pilu naopako – poželjna je varijanta, kad ljubavnica nije skroz fensi model iz Playboya ili Privatea ili jedna od amaterki godine na PornTubeu. (Potonje nameće dvojbu, je li štetnija navada na pornografiju ili na sporadične ljubavnice, i što je alijenacija...)
Recimo, sokne.
Naravno, mili moji, nekima od nas to je fetiš; nožni prstići poput bombončića zamotanih, nevidljivi, a rub čarapice blago svučen ispod zgloba koji vam počiva na ramenu... ahhh!
Ali ne, ne griješite, mili moji! Jer, vaša je ljubavnica čisto biće, nepatvoreno, samo vaše osim samo muževo (... valjda...), i njoj je to sve preuzbudljivo i preemotivno, i ona nikako da se prepusti karnalnosti, a vi jadni koljenima pridržavate dva madraca u razletu; ona se izvija, uzdiše, i taaako vas navodi da uzmete baš i sad i upravo pošto ste i došli... a ona moli da ju pričekate, jer joj treba danas malo duže, joj, ...
I prođe i lutrija, i dnevnik, i sport i prognoza, i kad zaista više nemate smisla odgađati jer i vaš vlak uskoro ide /za ozbiljno.../ primijetite da je – negdje oko prognoze za Jadran svučena - sokna skrivala ispucale pete, ili duge crne dlačice na nožnim palcima, i sve se odjednom smiruje, i usporavate, dapače hvatate i najavu noćnog programa i umirujete se i pentate kako nije bitan orgazam i kako je sve ok ali pomalo je zaista kasno ...
Da vas ubija rame o koje ste se oslanjali svo vrijeme, prešućujete naravno...

Slično zahvalno djeluju i nosne dlačice, recimo. Čuda čine na odgđanje ejakulacije, i dapače, postojat će trenuci, mili moji, kad ćete sa smješkom dnevnosanjati o ljubavničkom talentu svoje male nosorunjavice, o kako li vas je odgodila i produžila, samo prašumovite nosnice šireći u ritmu ...
U kontru – svako zlo za neko dobro - možda vas na put morala i čudoređa vrati baš taj prizor, i gotovo pavlovsko prisjećanje na bebinjeguze nozdrve vaše supruge doma... Ljubavnica u službi Vatikana, takorekuć, a suprugica će vas zbunjeno gledati i zlobno nadometnuti, kako ju deset godina i tri mjeseca po povratku sa posla nikad niste poljubili u nos tako nježno, te otkud sad to, cvrkut, sumnjotračak ...
(Kritičnim slučajevima je za preporučiti model, uz kojeg možete sami za sebe, indmidl ovdi ekt, pogađati lica, koja prepoznajete u njezinim predorgastičnim grimasama... Mickey Rourke? Van Damme? Jackie Chan? Čkalja...?
O tome nekom drugom zgodom više...
/I naravno, niste ni vi neki prizor dok arlaukate, sopćete i pravite grimase flekavih prsa i orošenog trbuha, ali to prepuštam kolegici Jelinek... /

Dakle, kažem vam, mili moji, nije to sve samo tako, i u pravi je moja majka; nije ni ljubavnica najgora stvar. Ali, odabrati treba znati ...
(O triku, baš ne odabrati baš onu, u kojoj ćeš jednim pogledom prepoznati desetljeća vjerovanja u njezino postojanje; s kojom će kliknuti i bez soneta, šampanje i vatrometa, i s kojom ćeš zbilja htjeti optrčati posljednji krug... – ne ovaj put.)

Dok je WestGatea i Kike,

voli vas Jelo Žužinek

/Neki "Bauhausovci" su prije devedesetak godina spolovima pridavali boje i oblike; rad L. H.-Macka; knjiga "Bauhaus" autorice M. Droste/

- 12:47 - Stisni pa pisni (3) - Papirni istisak - #

10.10.2011., ponedjeljak

Sächsische Schweiz (reminiscentni deja vu sa stjenčugama DDR-a)

Divim se matematičarima. Arhitektima. Starim curama.
Svijet je formula, pravac, jasan kriterij.
Koliko u meni čuči stare cure, arhitekta ili matematičara (ponajmanje, iskreno...) – ne znam.
Formula mog kretanja dodijeljenim vremenom ne postoji; tog pravca ka baš ovom odredištu nema. Kriterij svakako nije saglediv.

Ja sam svoj prozor vlaka u pokretu; nisam se u stanju secirati. Potpisom, kućom sa roštiljem i retriverom okončavati u prispjelosti.
Čini li me rođenje Zagrepčaninom; otac Dalmatincem, majka Nijemcem, supruga Bosancem, ili najčešće znam pronaći posvuda svoja mala ognjišta, svoja svjetla i topline – s godinama mi je svjesno manje bitno. Ali sam tim znatiželjniji, vidjeti ih; moći ih pronalaziti, razlikovati, u sebi osjećati. Hoću li svoje ognjište ikad zbilja pronaći, potiskujem, i sanjam kolodvore, aerodrome, zagubljene kofere. I... nebitno.
Put sobom vječni je put prvog koraka, uvijek iznova...

U doba Istoka i Zapada, moji su roditelji familiji u istočnu Njemačku slali Milka-čokolade i cigarete Milde Sorte.
(Moji u DDR-u bili su fora, kašljucajući pripaljivati zapadne cigarete u Trabantu sa presvlakama od bijele imitacije krzna.)
U kontrasmjeru tim našim paketima, poštar Šime sa rožnatim naočalama u naš jednosobni stan u Trnskom donosio bi paketiće moje istočnonjemačke bake; u njima bi bile slikovnice, avioni Aeroflota ili Interfluga na slaganje, ili pokoja knjiga o DDR-u, monografija njihovog prvog kozmonauta, gramofonske ploče sa ruskim pričama za djecu ili knjige o prirodnim ljepotama Istočne Njemačke.
Jedne se knjige posebno sjećam; prikazivala je radnička naselja sa domovima zdravlja, vrtićima i dućanima; turističke autobuse, bajkovita skijaška mjestašca i, na jednoj stranici, ogromne kamene stupce koji su parali horizont iznad rijeke Elbe. Na njima, poput točkica, alpinisti, vidikovci.
Sächsische Schweiz – Saska Švicarska, na jugoistoku Njemačke, blizu češke granice i Dresdena.

Bakina knjiga još postoji; eno je u trosobnom sigetskom stanu; našem božićnouskrsnom azilu i tranzitnom prenoćištu u kojekakvim životnim epizodama potrage za Tim Ognjištem.
A stijene iznad mirne zelene rijeke nekidan sam vidio prvi put, mažen divnim danom i dobrim društvom ...

- 07:58 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

05.10.2011., srijeda

Tlakomjer

Da stvari kreću nizbrdo iako si ravničarski tip, primijetiš bez neke najave.
To su mali znakovi.
Odjednom, niotkud, ujutro ne možeš zavezati vezice na cipelama, a krckanje koljena pri spuštanju zaboraviš – hvatajući dah i na slijepo ispod škembe prtljajući po žnirancima – kad kreneš ustajati. Jer te ogavno presiječe u kičmi.
U najboljem slučaju, supruga će te pitati, zašto si tako crven, i je li možda maločas zvala njezina mama.

Majke su, inače, siguran znak da ravničaru srebrnog odsjaja stvari kreću nizbrdo.
Naučio si na njezino kukanje i defetizam; s godinama susreta, slijedovi „tumor – bolest – umrla – udovica – tablete – terapija – psihijatar – recesija – strašno – nezaposlenost“ poprime ritam, koji se sljubi sa podsvijesti, i kao pravi multitasker paralelno možeš slušati radio i mamu i, eventualno, čitati popis za kupovinu.
Ali onda se ta rutina, ta sigurna luka svakodnevice, prekine.
Majka; ljubljeno biće, kojem toliko duguješ i koje je toliko ljubavi i odricanja unijelo u tebe, kasnijeg seksista i cinika, tijekom cijelog ručka se vrpolji; nedostaje ona mantra o tumoru i bolesti i strašnostima, i onda, odjednom – „... ali siiiine, mislim da ne bi trebao toliko jesti...“ I taman kad u ime mira u kući uz štrecanje kičme ustaneš i odeš do kuhinje po čašu vina... „Ali siiiine.... moraš li baš svaki put uzeti i drugu čašu...“
Malo kasnije, monolog zameandrira u smislu, kako možda i nije loše imati ljubavnicu, „ako to čovjeka ispunjava, makar na kratko“, te – ne manje niotkud – kako ti ne bi trebao govoriti da u odbijenicama za posao sve češće iskrsava spomen tvoje životne dobi. Veli mama, u najboljim si godinama; ne govori tako, život je tek pred tobom, veli.
Ponekad, umjesto viška šlaga na višku kolača uz previše prerijetke kave, padne i opaska kako ti, dijete čije se direktno porijeklo mjeri tisućom i pokojim kilometrom, ne bi trebao misliti da si mješanac i kako to ima neke veze sa vječnim traženjem odredišta u sebi samom.
Uz toliko tješenja i decentnog držanja ruke djetinje, ti točno kužiš da stvari zbilja idu nizbrdo. Ne bi te majka tješila i glavu ti dizala tek tako.

Ipak, knock-out dolazi, šećeru jednak, culect.
Ispraćajući te u nedoba predzorja, stara majka izvlači pažljivo umotanu i mašnicom urešenu kutijicu.
Uz pozdrave tvojoj punici i savjete o obazrivoj vožnji, nada se da sad više nećeš stvari shvaćati olako i da ćeš malo poraditi na sebi. Tu će ti, nada se majčica, možda pomoći ovaj /gestikulir, tresk/ tlakomjer.
Baterije su unutra; ne, nije bio skup, veli.

Brisači uklanjaju rosu i tvoje crne misli; opet te obuzima endorfinski nalet puberteta, opet slobodan, cesta, putovanje; ljepota.
Ali... nekako... nešto... ma kako vozio, jurio, zvijerao u retrovizorčad, ma kako otpuhivao plavičasti dim cigarilosa preko šalice kave prema zasniježenom alpskom vrhu iznad odmorišta... ma, sve do Macelja otprilike... Nije; nije isto, ne osjeća se isto...
Možda je zbilja tlak, pomisliš, češkajući sijede lasi...

- 11:45 - Stisni pa pisni (7) - Papirni istisak - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>