Release Formom do ugašene termoelektrane...

Slučaj je dobra majka.
Iako bih se o seksizmu ove postavke mogao rasplesti i razvezati, oca spominjući u očaju.
Ali ako ti je postpubertetska frendica dala čitati De Sadea a sestrična zna za tvoju inklinaciju seksualnosti, povijesti tehnike i fotografiji, otac i majka Slučaj sljube se u Trenutak.

Dolazeći jednom godišnje Drugoj kući, kako zoveš kraj, u kojem si nekad živio, i ne primjećuješ nakon desetak sati autoputa da su vjetroelektrane zamijenile četiri visoka dimnjaka, nešto prije Tvoje rijeke i odvojka za Tvoj kućograd iz nekog nevjerojatno drugog vremena.
I uglavnom, zarekneš se, kao što poznaješ svoju postelju, upoznat ćeš još jedan spomenik kulture i tehničke tradicije svoje EUrodomovine, duguješ si to, pozivajući se na materinji jezik, putovnicu i inače.

Po eurointegracijski snishodljivim kriterijima, oznake i putokazi ka spomeniku industrijske kulture loše su označeni. treba li parkirati usred sela, pred kapijom sa portirom; može li se mrknuti brunchopiva u blizini - blank, njente; ničevo.
Svakako, zbunjena čistačica upućuje na vodiča, koji - ne manje zbunjen i preznojen, pojašnjavajući, kako su upravo meli postrojenje - na stol dobacuje fascikl sa formularima. Veli, "morate potpisati; znate, neki se izgube, bilo je incidenata, morate potpisati da sami odgovarate za kretanje elektranom... Ako bude problema a u stanju ste telefonirati, nazovite me na xx xxx... xxx... sad ću vas na brzinu provesti, pa mi samo recite, kad da Vas očekujemo..."
U idućem kadru, oboružan jaknom, stativom, dvama aparatima i četirima setovima baterija, mobitela u prsnom džepu i boce vode karabinerom osigurane o remen hlača, trčkaram za njim.
"Objekt je u H-formi; morate se držati prvog kata; neka vas ne zbune prolazi i vrata bez oznaka; svjetla ću vam upaliti; lani je ovdje održavana i predstava o nekom sadistu, pojma nemam; neke perverzije. Ali ne zalazite u neoznačene prostore. Imali smo incidente! Ovuda... ne, ne, pobrkao sam, ... ovuda! - jeste zapamtili? Dakle dva sata? Dobro; ovo je jedini izlaz; ako padnete ili se izgubite, zovite me na mobitel; mi vas čekamo za dva sata kraj porte. Sretno snimanje!" - reče i nestade.

Fiksiram izlaz; školski stolac, protupožarni aparat, prizemlje. Do njega, od ulaza, prema sjeveroistoku. Pokušavam zapamtiti kut svjetla kroz staklene stijene i pad sjena; po satu određujem jug.
U pokušaju da se sam vratim na početak definirane rute kroz termoelektranu, gubim se među neoznačenim vratima. Je li međukat iznad ili ispod nivoa prvog kata, ne prepoznajem. Oblaci zaklanjaju sunce. Još sat i pedeset minuta. Negdje iznad mene štropoću limovi. Miris ulja, željeza, grafita, ugljičnog dioksida i vlažne cigle.

Dva sata kasnije, kao porođen izlazim pokraj školske stolice i protupožarnog aparata...
Vrte mi se pred očima skripte sa faksa, slike ljudskog mozga, Oštro pero Markiza De Sadea, rekuperatori, pumpe, izmjenjivači topline, Junkersova slika.

unutar sebe

kućenje

suočavanje

kontrola

Termoelektrana Vockerode kraj Dessau-a puštena je u pogon prvi put 1938. godine.
1945., oslobodilačka Crvena Armija demontirala je postrojenja i prenijela ih u SSSR.

centrala, s crvenim

Think Tank

prolaznost

/pogled kroz armiranobetonski bunker; natpis pojašnjava, kako su u obližnjim kemijskim postrojenjima 30ih godina od eksplozija masovno stradavali prisilni radnici, pa je uveden standard sigurnosnih bunkera za evakuaciju u slučaju havarije./

1959., DDR je pustio u pogon 12 kotlova sa turbinama ukupne instalirane snage 384 MW za napajanje grada Dessau-a toplinskom energijom i regije strujom.
Gašenjem elektrane 1994., ona na četiri godine gubi perspektivu i svrhu, a 2000. postaje izložbena destinacija i, zasad, spomenik industrijske kulture.