28.11.2011., ponedjeljak
Flight SK 500
Stisni pa pisni (6) -
Papirni istisak -
#
22.11.2011., utorak
Jelo Žužinek: Stealth muškarac (u raljama emancipirane žene)
Mili moji metroseksualci i ina subraćo po partvišu, nakon kontemplativnog izbivanja sa bojišnice, na kojoj pokušavam ukrstiti junačku kuhaču i trimer nosnih dlačica sa onom personom, Žuži Jelinek, ponovno vam se obraćam u nadi kako ste nasmiješeni, vedri i neuflekani kupili pravu količinu najboljih – a – najjeftinijih paprika i patlidžana za ajvar, organizirali teglice, celofane, gumice, mlince, lonce, kuhače i uz smješak sve to oprali, izmljeli, ispekli, napunili i spremili zajedno sa svojim boljim polovicama. Ne brinite ako niste koristili one pornografske rukavice od lateksa dok ste gulili češnjak; ližući jagodice dok listate Žužin savjetnik o uklanjanju mirisa češnjaka sa kože, on će sam nestati. Glavna je stvar, pokazati voljenoj osobi da ste uz nju, u ajvaru i šire. Ako spadate u grupu muškaraca, koja svoj dom i dalje grije drvima, ja se ufam da ste se sjetili unos drva u šupu koordinirati sa ciklusom vaše trenutne životne suputnice; ipak mi muški moramo razmišljati o svojim godinicama, a ženina opaska o onim danima u mjesecu jamči vam da nakon unosa par tona bukovine nećete morati u neugodi eskivirati kopulativne obveze, jer vas bole leđa. Naravno, ukoliko ste sretni vlasnik centralnog grijanja, ostaje mi nada, kako ste stigli prije puštanja sustava u pogon pofarbati cijevi i okrečiti zidove, kako bi se tanki mlazovi prljave vode bolje i očitije isticali i dali vam priliku za cijelu paletu interventnih zahvata, kojima u svako doba možete pokušati zadiviti svoju družicu. Žene vole spretne muže, jake, a decentne. I ne, ne njurgajte, subraćo, ako cijeli radni tjedan prije ili nakon posla vi idete u nabavku, kuhate i perete, navečer uz zvuk perilice smišljate doručak a ujutro uz zvuk perilice smišljate ručak, pa vas za vikend vaša družica, prštava nenadanim duhom kućanice, zamoli da skupa operete prozore i napravite generalku i pospremite špajzu i podrum. Ona je, ipak, imala naporan tjedan. Vi ste se samo vozili po Hrvatskoj i Bosni. Ona je radila. Vi ste se samo dopisivali mailom. Ona vas je poželjela. (Svakako će vam sve rekvizite svoje akutne pospremomanije ostaviti uokolo, izgubivši snagu i volju za rad nekad oko marende, obično kad spazi Hercula Poirota na ekranu.) Ovaj put, nije mi svakako namjera biti posebno originalan. Žeilim vam samo iz svog prebogatog iskustva čovjeka, muškarca i supruga ponuditi par sugestija za sretan suživot sa vašim pretežnim družicama. Naime, zacijelo ste primijetili kako vaše supruge ili djevojke vole potencirati nježna buđenja i znakove pažnje poput kave donešene u krevet. Zato, ne budite svojeglavi i arhaični. Nježno, bez naglih pokreta, spustite usne na soptava, jutrobazdeća ustašca svoje hrčuće ljubavi. Ne; ne budite ju; tek ju dotaknite, ovlaš, u iskazu bliskosti i radovanja zajedničkom danu pred vama. Na prstima izlazeći iz spavaće sobe, na njezino bunovno, ali ceketavo „hm? Joj, što lupaš!?“ tiho, umirujuće dobacite jedno nasmiješeno „šššš!“, pazeći naravno da vas ne sustigne opaska, smatrate li sebe Cezarom a nju džukelom. To bi bio loš početan dana, a to, mili moji, ne želite prije kave. Omen pregolem. Obavezno, mili moji metroseksualci, hitne i bitne kupaonske rituale obavite prije nego vaša ljubljena osobica uđe. Vi znate, rekla vam je toliko puta; naučite slušati; da ona voli mir u kupaoni; da ju nervira vaše provlačenje oko nje, križanje ruku nad lavaboom; da ona mo(ooo)ra istegnuti noge na vešmašini i izdašno se izmasirati, kapajući masažnim bebi-uljem po podu, kojeg ste sinoć u ljubavi i bez njurganja taman oprali. ("Ili želiš celulitnjaču kraj sebe?") Najkasnije ovdje, uviđate dvosjeklost duplog lavaboa ili dviju kupaona u stanu. Manje stresa, dupli posao. U to vrijeme dakle, dok ona skuplja snagu za radni dan, vi možete spremiti krevete, prozračiti stan, zaliti biljke na balkonu, iznijeti smeće, pregledati poštu, platiti račune, napraviti doručak. I sami malo promisliti o šefovim zahtjevima, kasnećoj plaći, predstojećoj generalki auta, tukcu iz sindikata i rati kredita. Ukoliko vaša ljubav još nije gotova i taman onim pogledom, srnećim, potpuno izgubljena upita, što sad, nakon što je jedno oko našminkala duplo jače od drugog - - - ne budite nervozni; ne prenosite to na nju! Mirno ugasite usisivač. Bez ironije nasmiješeni, afirmativno, shvatljivo i, posebno, bez nervoze u glasu, pojasnite joj kako biste vi u toj situaciji postupili. Potom, dok ona korigira treći nanos šminke i odlučuje ipak promijeniti podkošulju, koja se vidi ispod košulje ... Ako je zima, iziđite, skinite snijeg sa auta. (Nikako u šlafroku; ne brukajte suprugu pred susjedima!) Ako nije zima, skočite do dućana. Samo joj ne dahćite joj za vrat dok se sprema za posao! Na koncu, mrdnite malo; navucite prostirke na trosjedu, očistite stakleni stolić, kojeg od sinoć niste čistili. Pometite ljuskice koštica, koje je vaša draga jela gledajući noćne filmove, dok je vama u nadi i u spavaćoj prolazila i druga erekcija mjeseca. Ubrusom -vlažnim, mili moji! - obrišite neobjašnjive tracke sosa i pokupite ljusku češnjaka sa kuhinjskog poda jučer oribanog. Ne budite beskorisni, ne motajte se ukrug, posebno ne, dok vaša draga traži i treba mir u kupaonici! Budite uz nju. Ali neprimjetno. I onda, dok sa smješkom u socijalnoj bliskosti doručka kao rituala zajedništva sa nepatvorenim zanimanjem pitate svoju dragu, kakav joj je raspored tog dana, i dok uviđate da ste upravo pobudili njezinu negativnu energiju („Otkud to da Te zanima? Je li, jel' Tebi dosadno?“), ustanite decentno od zajedničkog doručka – jer ona u međuvremenu svakako telefonira sa mamom ili široko nasmiješena esemesa se sa kolegom oko predstojećeg seminara – skoknite do kupaone; pokupite ručnike s poda (i u „Plazi“ iza vas neki Pomet čisti!), izvadite dlake i odrezane nokte iz slivnika, stavite njezin veš u košaru, skupite smrvljeni eyeliner s poda (kako ga ne biste u slijepoj muškoj trapavosti razgacali cijelim stanom /“A dobro, kud si gledao?“/). Posebno pazite da deterdžentom pa običnom vodom obrišete kapi bebi – ulja s poda, kako vaša draga po povratku sa napornog posla ili seminara ne bi morala ukazati na kofrce prašine i tracke oko masnih fleka po parketima. Ona dolazi umorna, njoj nije do toga. Budite empatični! I ne, ne opsujte; to je tako ružno; to je tako suvišan dokaz nemoći, dragi moji! ... taj si dokaz svakako više ne dugujete... Dok vaša ljubav dakle još telefonira (decentno provjerite, kako ju ne biste smetali ali niti zakinuli za zajedničkih pet minuta), otuširajte se, skratite dlake, obrijte se, stavite parfem koji ona voli, nabacite smješak i... uvidjevši da je ona u međuvremenu izišla bez pozdrava, zatvorite širom otvorena vrata stana, pokupite sa stola dnevne sobe tanjure i šalice od doručka, mrvice oko staklenog stola, kojeg ćete na brzinu obrisati još jednom; navucite prostirku na trosjedu, pokupite njezine dvije kremice i četiri punjača sa poda. S ljubavlju. Žene to kuže. I naravno, mili moji, ostanite atento idućih desetak minuta i ne započinjite ništa, za slušaj da se trebate spasonosno sjuriti do nje do parkinga, ako vas, zvoneći histerično na portafon, nazove na oba mobitela odjednom da je „tamo-kod-onog-ispod, u onoj sobi“ zaboravila „znaš-ono, joooj, ma daj požuri; Tebi je uvijek sve teško za mene; pa zar baš ne razumiješ što Ti govorim?!“ (Siktavu opasku sebi pod brk, da je mogla i sama, progutajte sa čašom vode, ne trzajući glavom u afektu baš poput svog pokojnog ćaće u sličnim prigodama. Jer ako vas uhvati u šiji, zakasnit ćete na posao.) Tada, nakon svega toga, spremite se za posao, pokupite klinca od bake i odvezite ga u vrtić, i posvetite se radnim obavezama. Kažem vam – nije teško izići u susret voljenoj osobi, samo se treba znati organizirati i biti fleksibilan. Ne prtljajte iritantno oko voljene osobe, ne brišite oko nje, ne pospremajte na njezine oči. Ne unosite tenzije. Vaša ljubav zaslužuje samo najbolje od vas. Ona očekuje mužjaka, partnera, vođu. (Ne samo na seminaru.) Budite samo – stealth! Nevidljivi radaru, neuočljivi, a prisutni. Za vaše dobro. Do opoziva vaš, Jelo Žužinek |
18.11.2011., petak
Stalking Heads
Čvrsto vjerujem u potrebu za komuniciranjem. Pogledom, dodirom, govorom tijela. Riječima. Vjerujem i da novim upoznavanjima ponekad projiciramo vlastite želje i očekivanja na drugu osobu; da ju činimo suputnikom naših vlastitih misli, emocija, osjećaja. Kroz vrijeme, s nekim suputnicima opstajemo, prolazimo godišnjice, anegdote, zasićenosti i žudnje. U drugoj osobi, zavolimo i dio sebe. Sa drugima uspostavljamo odmjerenu bliskost, vremenom i sadržajem. Balansiramo po tematskim otočićima mogućeg dijaloga, zaobilazimo napetosti oko razlika, ne očekujemo ni previše ni prečesto – donekle, ubijamo vrijeme; jednom kavu radije popijemo sami, kraj prozora, drugi put pokušamo biti socijalni, a kimajući glavom ispraznim monolozima zapravo žudimo za svojim mirnim prozorom. Sa rijetkim osobama pak, poželimo jagodicom prsta zaustaviti kazaljke na satu... U nebinarnom životu, stvar obično funkcionira. Poput Cesara, šaptača psima, unosimo u odnos vlastita shvaćanja, dozu intime i potrebu za kontrolom. Dopuštamo uvide, pokazujemo radovanja, komuniciramo riječju, glasom, pogledom. Uspostavljamo autoritet, označavamo prostor. No, omamljeni svedostupnošću i sveprisutnošću interneta, u virtualnom se svijetu počinjemo se opuštati ... Nickovi, pseudonimi, forumi, blogovi, na koncu sama komocija odabira trenutka obraćanja i percipiranja, kad i kako se nama baš u tom trenu prohtije, stvaraju lažni privid kontrole, umanjuju situacijsku svijest. Na Facebook postavljamo naš trenutni glazbeni odabir, iako zapravo nitko to nije tražio, niti koga stvarno zanima. Kao lišće bačeno u vjetar, objavljujemo samo nama bitne i drage fotografije i očekujemo komplimente i lajkove. (Susjedima u Mamutici nikad ne bismo redom zvonili na vrata sa foto-albumom ...) Na blogu, vremenom kreiramo vlastiti profil, kakav niti u jednom formularu za vizu ne bismo olako potpisali – o političkim stavovima, seksualnim preferencama, omiljenim jelima, mjestima boravka, emotivnim stranputicama, moralu, poslu, socijalnom i materijalnom statusu. Sakriveni iza nicka, uz šalicu toplog čaja, u omiljenoj staroj košulji – ili u poslovnom odijelu – poput globalnog seoskog vikača izlazimo u virtualni prostor i objavljujemo se, zadovoljavamo, nudimo i tražimo. Ničim izazvani. Vremenom, naši nickovi poput satelita krenu kružiti oko drugih; znatiželja, biokemija umišljaja, romansirane potrebe ili puka dosada trenutnom navadom nas, kao čarobnim štapićem, prevedu u realni svjet imena i prezimena, broja telefona, adrese. Naše fotografije, sjećanja, misli i želje iz blogodimenzije preobražavaju se u prisnu dnevnu sobu; kao dodirom čarobnog štapića bundeva postaje kočijom; mi se poznajemo, kao dugo, kao blisko, kao dobro. Mi smo se našli. Iza paravana www-a, gotovo prikriveno, kao u motelu na sat, manje ili više potiskujemo svijest o rizicima poledica, padova, grubih buđenja. Dijelom, zaista upoznajemo drage ljude, lica i glasove, karaktere, interese; začini blogosfere i stvarnih susreta sljubljuju se u poznanstva, prijateljstva. Otvaraju se nove male riznice života; nepoznati, lijepi kafići druženja; mekane šumske staze iskoraka iz svakodnevice. Ali... što ako se virtualno pero, garnirano projekcijama vlastitih želja, premetne u zatrovanu oštricu; što ako nas ključić prelaska iz virtualnosti u stvarnost dovede pred zid tuđih očekivanja, zabluda, neostvarivih želja i agresivnih predbacivanja? Kako iz stvarnog života, sa imenom, adresom, brojem telefona, pričama i krhkostima izbrisati nekoga, tko je u njega ušao virtualan, sa nickom, bez glasa i bez lica, i premetnuo se u - stalkera? Kako u zbilji opozvati one sitne dnevne ispovijedi i uvide iz doba opuštenog poznanstva, koje sad postaju neprizvanim osporavanjem vlastitog koncepta življenja, mira, komocije, odabira? Kako se obraniti od neželjenih sms-ova, poruka, od seciranja vlastitih riječi, misli, tekstova i komentara (svojih i tuđih)? Nema Outlook – pravila; nema blokade dolaznog poziva, kojima možemo unatrag mahnuti onim štapićem vlastite znatiželje, simpatije, dosade, i prividno željenu kočiju za svaku sigurnost ponovno preobraziti u bezličnu bundevu uz put. Nema tipke, kojom možemo opozvati put do naših kućnih vrata, adresu poštanskog sandučića, podijeljene misli i osjećaje. Mir i zaborav, nadamo se, srest će se tek, kad strasti splasnu, kad vjetar raznese lišće i fokusi se pomaknu. Dotad, ostajemo ogoljeni protiv svoje volje, obezvrijeđene procjene, neprepoznatog govora; pomalo poput spomenika vlastitoj naivnosti na međi stvarnog svijeta i vatrometne virtuale. I nadamo se. |
16.11.2011., srijeda
Farm Brother šmrče žuto
Stvari su počele sa Santa Barbarom i Marisol, nekad nakon Dinastije i Dallasa. Pomalo, taman oko Twin Peaksa, hvatalo nas je. Sa demokracijom, sa slobodom (od čegagod). Granice bivše države bile su, doduše, uvijek otvorene, ali mi, prefrigani Leibnitzima, Trstovima, euforično smo se sapleli i obezglavili u srazu sa Zapadom, kao da smo brdsko-planinska djeca Čaušeskua, Hoxhe, Honeckera. Počeli smo sve pušiti. Sve gutati. Jer da smo pod sindromom netom prevaziđene diktature. Gladni, žedni. Brzo je zaboravljen VUS (Vijesnik u srijedu, mladi moji); Danas. Izbor. Brzo smo potisnuli iz sjećanja mrske punđatobrkate snajke koje su – ako nas baš nije strefila redukcija struje - poluispeglanim južnosrbijanskim naglaskom čitale cenzurirane vijesti iz studija, recimo, Priština, preko ruba predimenzioniranih cvikera nas fiksirajući kroz zaobljeni ekran... Razmotan je Red Rarpet, valjda se rodio Modni Mačak, krenula je Glorija (blažena Ana Žube u Vikendu; tada je svijet još imao smisla... /Nemojte da nam i ona umre zaboravljena...!/) Samodopadljivo, bez skrivanja, zamračivanja prozora i stišavanja tona, upijali smo CNN-koji-nikad-ne-lagi; ugodno se počeli meškoljiti u kakofoniji trećesmjenskog RTL-a – ok, treća nam je smjena progresivno odumirala, pa se nije imalo kamo, a ti dokusoupovi fakat ne bi se reklo da nisu stvarni ... (BTW, RTL nemre nahvatat dovoljno naturščika; treba to nekak z burzom povezat...) Za Big Brother nije se punici ustajalo otvoriti vrata niti po nevremenu. Farma se prepričavala po čekaonicama, u redovima u banci, pred oglasnim pločama burze rada. Postali smo osviješteni; postali smo fensi. Nisu nas više komunjare po medijima mogle muljat'. Ako i nismo dolaskom Zapada imali za kokain, dugi nokat na malom prstu i izlizan daljinski postali su stvar nacionalne pripadnosti, poput krunice ili dvojnog državljanstva. Svakako, mi smo zasluživali biti Zapad. Oduvijek. Mi smo zapadovi, zapad je naš! A meni sad nedostaje ona mrgudna cvikerašica, koja taman krajem Vijesti u dvije minute izbifla svjetske vijesti (politekonomski bilten užeg zavičaja uvijek je bilo lako preskočiti). Jer, tada sam gledao Vijesti zbog vijesti, a isto su bile k'o rijelitišou. Nije mi nužno trebao Bilić, Stanković, Bago pojašnjavati novosti i zbivanja u drugorazrednoj maniri „Razumijem što čitam“. Nije mi trebalo predžvakati niti ispreživati MOJ stav. Sad bih ga, po navici izobilja, najradije kupovao u šoping centru, tjedno, na šest rata ili pretplatom, prosim i markice za set besplatnih loncof. E da se bar stav ima za kupiti, kad zatreba. Instant & oriđiđi. A ne ovako; kakofonija šupljepraznog; ili šmrči svakako ili ne diši nikako ... A žutilo, uglavnom, svi šmrčemo; samo sa različitim spikama poslije iziđemo među ljude. Nezainteresirani, zasićeni, konsternirani, ojađeni ili ogorčeni. Žutonosi. A u stvari... Ne pratimo suštinu izjave Rohatinskog. Nego zlobno i blazirano navijamo da okonča riječ, ne djelujući kao zamrznut kadar, otvorenih usta, sa mrljicom pjene u kutu u pokušaju najave kraha. Ma, boli nas piksa, hoće li se junačko hrvatsko pravosuđe izboriti protiv šanera Sanadera i je li mu možda zbilja napakirano u ime spasa drugih dupeta i koliko je to našu djecu koštalo. Ne, mi prošaltamo sve informativne emisije dana i odvaljujemo na njegove koledžice. Mjerkamo sat, kojeg nam kamerman pokazuje, kao usput. Štopamo mu vrijeme od klupice do stolca sa i bez štake. Kao kad smo u četiri ujutro ustajali radi Mirka Filipovića i grizli nokte pri svakom rušenju, sad makar u sebi urlamo na svaku Sanaderovu fintu, uzrujavamo se kad Turudić krene stati „mirno“ jer je bivšem premijeru došlo uvoditi mu regule suđenja. Kao oko kad se onaj Cigo u Big Brotheru maltene pošorao sa onim.... onim, majoj, sjećaš se... Nije nama bitno, što kosopica ima veću minutažu nego sve prognoze vremena, gospodarski trenuci i Pola ure kulture zajedno. Ne; mi se – zasićeni brošologijom – kladimo, gdje će sjesti u autu. Je li joj frizura otraga razbucana od noćne nesanice ili naslona za glavu dok je - okolo - putovala od Vrlike u Andrijevce sa onim višekratnim kamenom temeljcem (Made in PRC). Pa Čobanković sa selakima. Dajtenajte! Koga zanima krmak, koga otkud nam mrkva i pšenica i kaj on boget ima s time. Ma gleda se vijesti, ne bi li se slučajno baš pred kamerom Čobi onesvijestio bezdašno i terminalno visokotlačno, ili se makar mlataravo spotaknuo o zlobno podmetnut špic-papak onog kosopičinog glasnokerbera, pa na sve četiri, a la Bandić, propentao kako love nema i basta. Pa selaki nahrupe sa traktorof; „pazi uznemirujuće snimke“. A mi pred ekranom zabijamo šakicu u dlan i potcikujemo "To! Sad ga!" Kajvamje; da vijesti, da politika! Nutra nam je svakako sve šuplje i koma, a za po vani smo tek sisata provincijalka, koja ne bu ni skužila čije dijete nosi. Nema te politike da to sčenđa. Dakle – zakaj gledamo? Zakaj šmrčemo, ha?! Ali sad moram ići. Počinje teve šoping (najavili su da bu Pevec prodaval ekskluzivno alate sa Farme), pa kaptolski serijal „Glasaj, On te vidi!“ pa trosatni spejšl o predstojećoj sezoni Big Bradera. Tu buju sve pojasnili, kak gledat' i na kaj pazit'. Ne smijem propustit'; nebu mene ni'ko farbal. Sanader bu se danas, vele, pojavil u Batinim mokasinicama: rupček Prada Men. Meni tu nekaj dismr. Vele i da su mu smrvili tri Persena u jogurt jutros. A Turudić da je ... .... |
11.11.2011., petak
Rumunjski dekameron
Stisni pa pisni (11) -
Papirni istisak -
#
09.11.2011., srijeda
Nudim svoj glas
Mislim da je u Hrvata glasačko tijelo emerging market. Utoliko, strančad bi se trebala malo sofisticiranije odnositi prema tom tijelu. Može ono djelovati zavaravajuće, kad se vidi bijelozube šminkere po kafićima radnim danom između 9 i 4, po mogućnosti sa po dva mobitela i Gastalom na stolu. Zabluda bi bila, iako manja, birački korpus poistovjetiti sa kombinacijom krokse – donji dio trenirke – maskirna jakna – kokainski nokat, otuširato nekidan, u tjednom šopingu između Bosanske Gradiške i Brčkog. Biračko tijelo sve je starije. Utoliko se nasisalo svakojakih vesala već, i hvata ga neka vrsta biračke parodontoze pomalo, unatoč sisanju Lijepog Našeg. Zanemarujuće mlade diplomce, koji teško da će sa radnom vizom zapadne zemlje još naletiti do birališta, osobita podgrupa je rastući korpus nezaposlenih. Naravno, i oni otresaju pepeo cigarete u tastaturu laptopa sa sve bržim internetom, ali dostupne informacije svakako se limitiraju na spotove Ražnjatovićke, „Gromova“ i YouPorn. Nema dakle opasnosti da će informatička pripismenost nacije bitno utjecati na ishod izbora. Sažeto, prosječan je hrvatski birač prešišao četrdesetu i nezaposlen je. Urbano porijeklo ili ruralno, to je respektivna postotna vjerojatnost oko 40%; ostatak su dijasporni i Behasanci. To dakle općenito, i tu ništa novo, što se biračkog korpusa i glasanja mu tiče. (Nekidan u sarajevskom „Oslobođenju“ čitam, predsjednik Federacije BiH tražio od tamošnjeg Mirovinskog da ne diraju postotak invalidnosti oko 7.000 BeiHerc – Hrvata, kako ovi ne bi izgubili prihod iz ErnamHa. Jer da se to desi, skljokalo bi se i to malo behasanskog proračuna, pa bi ispalo da i tako Rvati ruše Be. Te Ha.) Da je biračko tijelo ipak emerging market, tvrdim zbog manjine. Analogijom iz prodaje automobila – naravno kupci Aston Martina, Maseratija i Porschea ne predstavljaju većinu tržišta. Ali, proizvođači im se itekako posvećuju. Kod jednih dobiješ uz auto i sat i pretplatu na časopis. Drugi godišnje zovu na tečajeve sigurne vožnje. Treći makar dijele košulje sa decentno izvezenim logom. Da ne govorim o tonu razgovora, o mirisu salona, o vrsti kave. Dakle, ovih dana ja biram, ma koliko svojim kriterijima bio manjina. Stoga ovim putem molim da mi se kao zainteresiranom ulagaču glasa i vjerovanja posveti; da se osjećam dobrodošlo i nezakopulirano odmah na izlazu. Recimo da biram auto na iduće četiri godine, nov; pouzdan, sa dozom distinkcije. I recimo da ne bih ušao u salon auta sa ćevapima u ruci ili između dva podriga pitao za cijenu plinske instalacije i ugradnju kuke. DA NE BIH dakle na biračkom mjestu o vlastitom poreznom trošku UREDNO PREKRIŽIO GLASAČKI LISTIĆ, ovim putem - TRAŽIM stranku koja neće loviti glasove izjavama tipa „dva i dva je četiri; sa nama je sutra novi dan“, što će naravno prihvatiti i točnim prepoznati i takvu stranku izglasati većina prosječnih birača (vidi gore). - TRAŽIM stranku koja mi neće – istovjetno Moldaviji, Švicarskoj ili Burkini Faso - prodavati nacionalističku retoriku o tisućugodišnjoj povijesti, najčistijim rijekama, obrani od Vizigota, uspješnoj dijaspori. Ne spremam se u rat niti sam vlasnik tvornice zastava, a ovdje sam rođen tek jer se mom ćaći digao a moja mu mater dala. Skoro sve drugo sam sam si omogućio, ili me se svakako nije pitalo za mišljenje. - TRAŽIM stranku koja nije probavni trakt vladajuće opcije, pa se promeškolji, stisne ili rastvori samo kad ovi gore nešto progutaju. - TRAŽIM stranku koja me neće pokušati uvjeriti da smo mala ali prepoznata država perspektivne visoke tehnologije, globalno relevantne domaće znanosti i ravnoravan sugovornik jakih pregovaračkih argumenata. - TRAŽIM stranku, koja će mi sažeto pojasniti scenarij neulaska u Europsku Uniju, ali isključivo pozitivnim argumentima, ne kortisteći složenice „domaće je domaće“, „čista voda“, „od stoljeća sedmog“, „svoji na svome“ te „tuđa ruka svrab ne češe“. - TRAŽIM stranku koja će mi sažeto pojasniti scenarij ulaska u Europsku Uniju, ne koristeći riječi „opće blagostanje“, „sjekira u medu“, „povijesna pripadnost“ pa čak niti „zlatno tele“. - TRAŽIM (pojedinca ili) stranku, čiji izborni rezultat neće biti jednočinka mentalne zavale a la dr. Banac. Ja ne dajem glas E.T.-u ili sličnim simpatičnim i bezizglednim egzoticima. - TRAŽIM preobraćenog i situiranog bivšeg šanera, koji zna da sam i ja vidio svijeta, da ne pušim svakome & svašta i koji će baš mene tog krmeljavog jutra usrećiti osjećajem odabira baš njegovog (ili njezinog) imena na glasačkom listiću. Avanturisti, zatvorenici i profesionalni makijavelisti isključeni. Inače, rekoh već, križam sve. Majke mi. I nemojte mi reć' da se niti jedna stranka neće javiti... ja vas molim... nemojte... P.S. A propo navodnopredstojećih ovlasti ovršitelja. Ovim putem povoljno nuđam vodootporne natpise za kućna vrata – „MINIRATO RVAT“, te tri kutije Prve pomoći sa originalnim Milinovićevim potpisom i prostom karikaturom istog autora na poleđini. |
04.11.2011., petak
Jelo Žužinek i pravilan odabir transmisije
Mili moji metroseksualci u kohabitaciji sa roditeljima, ali i žene dlakavih pazuha u suknenim dokoljenkama, hitrim srednjacima prelazeći preko tastature, multitaskerski kontempliram, je li sam naslov prenerdovski. Transmisija nema veze sa nadnaravnom svrhom Kosopice, ali tek sumanuto gledajući strojari i u najdubljem snu znaju da govorim o mjenjaču. Getribi. Reduktoru. O spravi, koja tamo nešto sa brzinom i okretnim momentom. Tu imamo dakle, sumanuto gledajući vodim dalje svoje srednjake po tastaturi, grubu podjelu na automatske automobilske getribe i na manualne. Recimo, punice se mogu usporediti sa automatskim getribama. Jednom ušaltaš, i ona uvijek sve radi sama, umjesto tebe, za tebe, mimo tebe, ali nesporno bolje znajući i za tvoje dobro. „Kickdown“ kao pojam nadilazi okvire ovog posta. U slučaju punice. Za razliku od automatske punice, manualni mjenjač više je usporediv sa vezama. Za svaku promjenu treba stvoriti uvjete; stisnuti kuplung. Ne mrljavo, nego odlučno. Promijenivši brzinu, kuplung naše veze moramo otpustiti nježno, ali opet ne mrljavo; idealno je bez suvišnih trzaja ali i bez visokih tonova, oko pola sekunde po promjeni. Posebno bitno: Kao u vezi načelno, tako i sa kuplungom manualnog mjenjača vrijedi – posebno za naše bezrepe vozačice: NE – NE! – stiskati kuplung prije i kroz zavoj. NE! Na koncu, sa autom kao ni sa vezom ne želimo stati sa strane, jer ništa više ne ide, jer je kuplung „prošlajfal“. No, natrag na transmisije, na getribe, na mjenjače. Životom, anonimnim motelskim keš-računima, božićnim čestitkama hotela vama i supruzi drugog imena i inim anegdotičnim alatima šibani Jelo Žužinek ovaj put će vam, mila nacijo ljubnika i preljubnica, pojasniti, koliko je sreće potrebno, odabrati pravu transmisiju u seksu. Opet je to kao kad kupuješ novi lizomobil; stvar je novčanika i osobne preference. Iako, autom se hvališ javno. Ljubavnicom... Osobno, ostajem manualac. Ja volim šaltati kad ja želim, a ne kad je Švabo u Cufenhauzenu to uprogramirao. Ponekad se igram; peta – treća, shortshift, te stvari. Ali opet ja o autima... Sigurno vam se desila situacija, koju volim zvati „seks u prvoj“. Strukovno, visok broj okretaja, dosta bučno, ali dobro za potezanje iz mjesta. I svakako, uska, glasna, opuštena, samoživa ljubavnica „u prvoj“ pravi je gušt za „brzince“. Naravno, „brzincem“ ne smatram etapu relija – unatoč očitim sličnostima – nego onaj divni seks, u kojem ne morate zamišljati bakin dah, djedove ušne resice ili putovanje žutog mrava dugim zelenim crijevom za polijevanje vrta, kako biste odgodili (svoj) orgazam. Frka - naravno po vas - nastane, ako je vaša ljubavnica pragmatičnija, nego što njezine tanašne usne na licu sugeriraju, pa tako „u prvoj“ svrši prije vas, izvije se do noćnog ormarića po „York“ i pitanje, koje bi netom izišlo iz vaših učudno rastvorenih čvalja, preduhitri – „Čuj, ti si sam pomozi kad dođeš doma; meni je okej ovak'...!“ (Naravno, ovo može biti dobar transmisijski trik u dugom braku. Jer vas ljubavnica napali na suprugu, pa je vuk na koncu sit a ovce – itd. ...) Seks u drugim brzinama; druga, treća, donekle četvrta – ako nije preduga, što je polemika za sebe – uglavnom se poklapa sa našim prosječnim iskustvima. Ne želim vas, mili moji i mile runjave, zbunjivati uvođenjem pojma redukcije. Jer to jako širi priču. Samo ilustracije radi, seks sa redukcijom je recimo kad se ljubavnica odbija skinuti. Dapače, ona odbija i seks sa vama, ali svaki vas put odjevena zajaše pa vi onda izvrćete zglobove i lomite nokte da makar otkopčate njezine prokleto uske traperice ili mul-t-lock grudnjak. I dapače, u toj reduciranoj varijanti vam ljubavnica dopusti i da – gubeći osjećaj u zglobu i otrnuloj šaci – smjestite po par prstića ... kojekuda u nju ... , ali ne, svlačenja nema. To sa redukcijom osobito je gadno u već spomenutoj varijanti „seksa u prvoj“, jer se zna desiti da vi zanemarite kuplung, prepustite se i svršite. U hlače. A put do parkinga nije kratak; niste telac da parkirate pred ljubavničinim haustorom. (Preporučujem hlače sa Pampers-prednjicom; dostupne u svim boljim seks šopsovima.) Dakle, te redukcija – varijante preskačemo. To je inače ozbiljna liga; terenci, šleperi. Ali seks u šestoj... Ajoj, mili moji. U prvoj je, rekli smo, malo riskantno; stvar brzo postane bučna, ne stigne se daleko, pa je preporuka ipak prešaltati; radi sebe i radi drugih. Dobra fora je svakako, koristiti sve brzine; malo u drugoj, pa jedna etapa kratka treća, pa četvrta, pa s međugasom kratko u drugu opet... To je ok. Ali to u šestoj... Ne treba vam nikakva tehnika mentalnog odgađanja ejakulacije; ne morate misliti na tetkine ispucale pete, na bijelog medvjeda kako nesretan pluta na santi leda; globalno zatopljenje itd. Dapače. Kad je ljubavnica sklona „seksu u šestoj“, morate kontra. Vjerojatno ćete se sjetiti i sirote Debbie kako osvaja Dallas („oh Mr Greenfield... you're sooo biiig...“) i Milene Dravić kao partizanske kurirke i neizbježne Mire Furlan kao takve. Jer, vaša ljubavnica u „šestoj“ je na dugom putu i ne možete ju slijediti, ona lagano klizi beskonačnošću autoputa, broj okretaja je smanjen, pokrete ne osjećate; sve kao da je zapravo prešlo u statično lebdenje. Dok ona po tri minute – sklopljenih očiju, sladostrasnog izraza lica - prevaljuje vaših petnaest centimetara dolje, još se držite, zahvaljujući sceni čirlidersice sa svijećom, neposredno uhvaćene na djelu. Ali, u „šestoj“ se sve otegne, i vaš je pimpilimpić sa svojih pretjeranih petnaest centimetara beskrajan, kao i polagani, gotovo neprimjetni uzlazni put vaše ljubavnice njime. Dok ona jednom siđe i vrati se gore (tih pol štenge), proš'o Dnevnik. Gubite osjećaj. Vama se spušta. Ponekad i kapci. Visprenošću i načitanošću alfa-mužjaka u be-hotelu, hitno stišćete kuplung, šaltate naniže, dodajete gas i nadate se najboljem... Debbie se izvrće pred vašim zatvorenim očima, uzvraćate njezine pokrete, čvrsto hvatate njezine bokove; stvar dolazi pod kontrolu; niste uzalud počastili ljubavnicu buteljicom iz preskupog sobnog bara /ženi to nikad ne biste dozvolili, svakako/... i taman kad se vašim licem ponovno razlije sladostrasni osmjeh između „treće“ i „četvrte“, ljubavnica neutralnim glasom veli – „hej, Ferrari, kud si krenuo?! Pa nismo na utrci, uspori... izgubila sam Te ...“ Računajući dakle investirane dvije buteljice i kikiriki iz sobnog bara, njezin i vaš parking i račun za sobu (večeru možda ponudi platiti ona), uz „seks u šestoj“ cost – benefit analiza sama se nameće troškovno osviještenom potrošaču. Naravno, kao načitan pretplatnik Autokluba vi unaprijed znate, kakav model tražite i kakav vam je materijal na raspolaganju, pa iznenađenja nisu česta, ali... O užem ili širem podvozju, o potrebi ili guštu rabljenja duplog auspuha, o kabrio-ljubavnicama („gore bez“, bi se reklo) te o stvarnoj primjenjivosti cijelogodišnje gume i kompresijskog aditiva – uskoro. Vjerni mi i čili bili! Vaš Jelo Ž. |
03.11.2011., četvrtak
Sretan nam Dan muškaraca!
... Lockheed P38 Lightning; N25Y p.s. Mile moje, u ovakvom se sa Mediteranom za vječnost sljubio i vaš i naš Antoine de Saint Exupery... |