Marketing
Flight SK 500
Petsto letova samim sobom; petsto letova za komandama - nije zanemariva brojka.
Letio sam i prije, naravno.
Uglavnom su me tražili, za ocjenu, uz zadan cilj i koridore, visine i smjerove, putnike i terete.
Letenje vlastitim pogledima, pokoji diskretni otklon, lutanje vlastitošću i iznenađivanje vlastitošću proželi su me u doba, dok nisam mogao zaista letjeti i dok je pisana riječ bila poput mog kurira, mog namjesnika, ispreplićući se sa drugim riječima izdaleka – onim papirnatim, pisanim nalivperom ili kemijskom, ponekad „par avion“ – i tako me čineći. Čineći me. Bez dodatnih imenica. Čineći mene.
Mogu reći, sačinjen sam od letenja. Riječi.
(Svi oni osjećaji, pogledi, emocije i doživljaji neće mi, valjda, zamjeriti. Znam da pojam „riječ“ obezvrijeđuje njihove dimenzije, boje, mirise, ali... to je već priča o sljubljivanju začina u delicije...)
Tada, u vrijeme letenja riječima, u školi, za ocjenu, i privatno, za očuvanje vlastite normalnosti, počela se stvarati rutina.
Ponekad me netko pita, volim li više letjeti na Našem ili na Materinjem; pojma nemam; dajte mi samo da letim... (To je kao sa snovima; ne sanjamo na Modelu A5 ili B777; mi sanjamo. Ili ne.)
Neke suletače vidim ponekad, u istom pravcu, na nešto većoj visini, kako vuku svoj trag prostorom. Poneki je ispod, u neko doba se blago nagne i skrene u nepoznato; rijetko neki proleti u suprotnom pravcu (i baš mi takvi izmame „woow!“).
Neke druge pak prepoznajem na zemlji; nisam siguran, gdje sam ih i kad vidio, ali u trenu dijelimo iste stajanke, kafiće, šetnje, i uglavnom smo svi drukčiji, nego kad se otisnemo u eterične visine i postanemo svijetleće točkice, siluete ili tek neprepoznatljivi počeci bijelih pruga na nebu, koje nas u trenu očaraju...
Ovaj put, petstoti put, ne sjedam odmah za komande; ne palim baterije, pumpe, turbine; ne namještam ni autopilota ni zakrilca niti studiram meteo – kartu leta.
Škripavim podom prilazim počasnom sjedištu uz prozor, i prepuštam se brujanju, vibraciji, krckanju; polijećemo ...
... uskoro, ispod mene prolaze četiri godine ... krajolici, lica, priče, samospoznaje, refleksije, maštanja, ostvarenja i otkloni.
I ... sve bi to postojalo i bez ovog, petstotog leta blogom, ali... lijep je osjećaj, (moći) vidjeti četiri svoje godine i ovako ...
Post je objavljen 28.11.2011. u 10:17 sati.