Čvrsto vjerujem u potrebu za komuniciranjem.
Pogledom, dodirom, govorom tijela. Riječima.
Vjerujem i da novim upoznavanjima ponekad projiciramo vlastite želje i očekivanja na drugu osobu; da ju činimo suputnikom naših vlastitih misli, emocija, osjećaja. Kroz vrijeme, s nekim suputnicima opstajemo, prolazimo godišnjice, anegdote, zasićenosti i žudnje. U drugoj osobi, zavolimo i dio sebe.
Sa drugima uspostavljamo odmjerenu bliskost, vremenom i sadržajem. Balansiramo po tematskim otočićima mogućeg dijaloga, zaobilazimo napetosti oko razlika, ne očekujemo ni previše ni prečesto – donekle, ubijamo vrijeme; jednom kavu radije popijemo sami, kraj prozora, drugi put pokušamo biti socijalni, a kimajući glavom ispraznim monolozima zapravo žudimo za svojim mirnim prozorom.
Sa rijetkim osobama pak, poželimo jagodicom prsta zaustaviti kazaljke na satu...
U nebinarnom životu, stvar obično funkcionira.
Poput Cesara, šaptača psima, unosimo u odnos vlastita shvaćanja, dozu intime i potrebu za kontrolom. Dopuštamo uvide, pokazujemo radovanja, komuniciramo riječju, glasom, pogledom. Uspostavljamo autoritet, označavamo prostor.
No, omamljeni svedostupnošću i sveprisutnošću interneta, u virtualnom se svijetu počinjemo se opuštati ...
Nickovi, pseudonimi, forumi, blogovi, na koncu sama komocija odabira trenutka obraćanja i percipiranja, kad i kako se nama baš u tom trenu prohtije, stvaraju lažni privid kontrole, umanjuju situacijsku svijest.
Na Facebook postavljamo naš trenutni glazbeni odabir, iako zapravo nitko to nije tražio, niti koga stvarno zanima.
Kao lišće bačeno u vjetar, objavljujemo samo nama bitne i drage fotografije i očekujemo komplimente i lajkove. (Susjedima u Mamutici nikad ne bismo redom zvonili na vrata sa foto-albumom ...)
Na blogu, vremenom kreiramo vlastiti profil, kakav niti u jednom formularu za vizu ne bismo olako potpisali – o političkim stavovima, seksualnim preferencama, omiljenim jelima, mjestima boravka, emotivnim stranputicama, moralu, poslu, socijalnom i materijalnom statusu.
Sakriveni iza nicka, uz šalicu toplog čaja, u omiljenoj staroj košulji – ili u poslovnom odijelu – poput globalnog seoskog vikača izlazimo u virtualni prostor i objavljujemo se, zadovoljavamo, nudimo i tražimo. Ničim izazvani.
Vremenom, naši nickovi poput satelita krenu kružiti oko drugih; znatiželja, biokemija umišljaja, romansirane potrebe ili puka dosada trenutnom navadom nas, kao čarobnim štapićem, prevedu u realni svjet imena i prezimena, broja telefona, adrese.
Naše fotografije, sjećanja, misli i želje iz blogodimenzije preobražavaju se u prisnu dnevnu sobu; kao dodirom čarobnog štapića bundeva postaje kočijom; mi se poznajemo, kao dugo, kao blisko, kao dobro. Mi smo se našli.
Iza paravana www-a, gotovo prikriveno, kao u motelu na sat, manje ili više potiskujemo svijest o rizicima poledica, padova, grubih buđenja. Dijelom, zaista upoznajemo drage ljude, lica i glasove, karaktere, interese; začini blogosfere i stvarnih susreta sljubljuju se u poznanstva, prijateljstva. Otvaraju se nove male riznice života; nepoznati, lijepi kafići druženja; mekane šumske staze iskoraka iz svakodnevice.
Ali... što ako se virtualno pero, garnirano projekcijama vlastitih želja, premetne u zatrovanu oštricu; što ako nas ključić prelaska iz virtualnosti u stvarnost dovede pred zid tuđih očekivanja, zabluda, neostvarivih želja i agresivnih predbacivanja?
Kako iz stvarnog života, sa imenom, adresom, brojem telefona, pričama i krhkostima izbrisati nekoga, tko je u njega ušao virtualan, sa nickom, bez glasa i bez lica, i premetnuo se u - stalkera?
Kako u zbilji opozvati one sitne dnevne ispovijedi i uvide iz doba opuštenog poznanstva, koje sad postaju neprizvanim osporavanjem vlastitog koncepta življenja, mira, komocije, odabira?
Kako se obraniti od neželjenih sms-ova, poruka, od seciranja vlastitih riječi, misli, tekstova i komentara (svojih i tuđih)?
Nema Outlook – pravila; nema blokade dolaznog poziva, kojima možemo unatrag mahnuti onim štapićem vlastite znatiželje, simpatije, dosade, i prividno željenu kočiju za svaku sigurnost ponovno preobraziti u bezličnu bundevu uz put.
Nema tipke, kojom možemo opozvati put do naših kućnih vrata, adresu poštanskog sandučića, podijeljene misli i osjećaje.
Mir i zaborav, nadamo se, srest će se tek, kad strasti splasnu, kad vjetar raznese lišće i fokusi se pomaknu.
Dotad, ostajemo ogoljeni protiv svoje volje, obezvrijeđene procjene, neprepoznatog govora; pomalo poput spomenika vlastitoj naivnosti na međi stvarnog svijeta i vatrometne virtuale.
I nadamo se.
Post je objavljen 18.11.2011. u 08:10 sati.