Pregled posta

Rumunjski dekameron

1
Gripozna Prvozakonita zahrkala je, čim smo oko ponoći legli.
Do 3 ujutro sam se nadao tišini, ili makar ujednačenju ritma. Onda sam prešao u dnevnu sobu.
Budilica je zvonila u 4:30.
Drugu kavu nasuo sam pred polazak, u autu, iz termosice, ne razmišljajući o rubnom kamenu. Kava posvuda. Prevaljeni put: 46 cm.
Vlažne maramice čuda čine.
Ako ih se Prvozakonita sjetila zatvoriti onim genijalnim samoljepljivim jezičcem...
Omen.

2
Divno, ogromno, užareno sunce iznad spačvanskih šuma. Niti pet mojih naglih korekcija pravca kasnije, sunce zaranja u sive kišne oblake. Trop! Tup! Brisači se pale.
Adio, sunce moje. Makar smo se vidjeli...
U Beograd ulazim prije jutarnje gužve. Yesss....
Naviguska me samouvjereno vodi sa brze ceste u romsko naselje oko Pančevačkog mosta. Ja joj vjerujem; misliti pozitivno! ...
Poljem lete grane i lišće kukuruza. Pišam niz vjetar. Bez obzira i fizici unatoč, ulaštene cipele ... ...
Sipam kavu iz termosice.
Provjeravam na retrovizor, ima li polje rinzol. Okrećem.

Naviguska dobija živčani slom i na koncu – svaka čast; intuitivno i začudo! – umukne.
Nešto kasnije & nasreću, zadržavajući smijeh, vozač pekarskog kombija pristaje me izvesti na pravi put. 45 minuta kasnije, opet sam na brzoj cesti.
Naviguska je bila u pravu; bila me dovela na stotinjak metara od ceste. Samo je preoptimistično pretpostavila, da sa polja most vodi preko potoka. Mosta nema.
Žensko.

3
Banat je fakat ravan.
Gotovo napuštena mjestašca uz cestu; urušene, nekad očito lijepe kuće – začudo, krovne konstrukcije su izdržale pad i sad pokrivaju brdo šute.
Vršac... čega?
Košava gura auto prema sredini ceste; prometa svakako nema.
Ubijam dosadu zaobilazeći leteće vrećice i stapke kukuruza, koje lete u visini auta.
Iznad, gavranovi lebde u vjetru.
Moderator priča o agenciji, koja za građane uz naknadu preuzima čekanje u općini.

Da me se nekidan sjetila učiteljica iz prvog osnovne i da smo se uz tezgu sa salatom dosita ispričali nakon tridesetak godina, smatrao bih čudom, da nisam slučajno spazio natpis mjesta.
Banatski Karlovac... Hm! Otac i stric su ovamo došli tijekom kolonijalizacije iz Zagore; ćaća je dao petama vjetra; stric je ostao. Ovdje je i umro; dopisivali smo se nekad, nikad ga nisam posjetio...
Tko zna, gdje mu je kuća... Adresu sam davno zaboravio...
Moram dalje, ne stajem. Termin čeka. Možda u povratku, sutra...
Rumunjska granica.
Vinjeta se sastoji od dva formulara, brižno ispunjena od mrgudne vinjetarke. Za tri eura, vinjetoformularje vrijedi tjedan dana. Masnim fontom, napomena: „Obavezno čuvati godinu dana po isteku!“
Sa rotacijskim svjetlima uključenim na kombiju, zaustavlja me policija sa maskama i pancirkama.
Imam li cigarete, pitaju; gledaju kravatu, navigaciju. Ne trebam izlaziti; u redu je.
Nastavljam dalje.





4
Nisam siguran, jesu li prostitutke uz cestu maloljetne, ili već zašle u klimakterične godine vintage-curskog izgleda.
Stajem nešto kasnije, uz benzinsku oglašenu reklamom za pivu i taljigama.
Netom nakon što sam, kao nekim čudnim refleksom zapadne solidarnosti, kimnuo glavom dvojici likova u spuštenoj „Vectri“ slovenskih tablica (!!pazi mene!!), niski, debeli, brkati mladac mi prilazi, ali ne zapjeva mariachi.
„Diiirektooore, jaasaaam Sloooveeeenaaac, oooćeeeš mooobiiiteeel?“
Tu i tad, oko deset ujutro, počeo je padati moj mrak na moje oči.
Uz najizvještačeniji smješak, pojašnjavam mu da radim za krim-policiju i krećem rukom prema unutrašnjem džepu jakne.
Odjurimo u oprečnim pravcima.

Pomalo ali posigurno, odlučujem stornirati sobu u Temišvaru; nema šanse. Previše gavrana, previše košave, previše glavobolje.
I opet i još gavranova, vrećica, prostitutkica.
Razdragan promjenom, pretičem pradobni rumunjski terenac, ARO. Vozi pod uglom od dvadesetak stupnjeva u odnosu na pravac kretanja.
... Pokoja Dacia iz ranih devedesetih ...
„Ružan k'o stara Dacia“, hehehe... he... :-/
Klasura udara u haubu i prepadne lebdećeg gavrana iznad.



5
Razgovor za posao sa renomiranim njemačko – rumunjskim poduzetnikom.
Mješavinom srpskog i njemačkog gestikulira da mu je upravo uletjela Financijska. Šalje konjoglavu, dugonogu sekretaricu u minici i čizmama do bedara da mi pravi društvo. Sjedim na stolici odvaljenog naslona, licem u visini njezinog struka.
Nepomični smo.
Kava preslatka, ali zato u izdašnoj količini.
Sekretarica, osim zapravo lijepih očiju i seksi nogu, ima puknut šav na hulahupki, iznutra, gore.
Smišljam, na kojem joj to jeziku ne dati do znanja.

Poslovna ponuda glasi:
Lik bi mi dao dobar popust, da sa krivotvorenim dokumentima na veliko i posve o svom trošku i riziku uvozim krivotvorene dijelove i alate u Hrvatsku.
Kimam glavom; idućih pola sata komentiramo debljine limova, srh na odljevcima i značaj zvučnog imena firme.
Top kvalitet, ferštezdu. Aba bilig, ferštezdu! Desis profit !! /namig/
Sobu dakle neću trebati, hvala; čut ćemo se, rametapš, rukodrm; skužili smo i sebe i se i inače.

6
Deja vu unatrag.
Još prostitutki, još prošlostoljetnih Dacia, još policije, još gavranova.
Još kukuruza tjeranog košavom.
Još glavobolje, garnirane natruhama skepse, nije li glupo ipak ne obići taj Temišvar, kad se je već tu ...
Kišica me uvjeri u ispravnost odluke.
Temperatura motora poraste; intuitivno se saginjem i vadim priljubljenu vrećicu sa rešetke hladnjaka.

Još u dolasku, prestao sam brojati PGD. Pregažene lisice dana.
Pada mi na pamet bivša predjednica županijske skupštine (nezanemarivih koljena, istina). „Jelte, kažu, mačka brza. A kad ste na cesti vidjeli pregaženu kravu, jelte?!“

7
Nikad u Srbiju nisam ušao sa osjećajem prisnog olakšanja.
Sad jesam.
Prazna termosica ne pomaže protiv pulsirajuće glavobolje.
Pišam niz vjetar, nasred kilometarskog pravca.
Malo kasnije, ispod lebdećih gavranova, klasurama i vrećicama šiban natpis – „Banatski Karlovac“.
Groblje vidim na izlazu iz mjesta... prikočim... poveliko je... prekrižim se... i ubrzam.
Zovem beogradskog bratića; gladan sam. Dogovaramo večericu uz pivu, prije nego nastavim. Treba mi po navigaciji još oko sat vremena.

8
Navigacija me usred prometnog kolapsa dovede u beznadnu kolonetinu. Nakon dvadesetak minuta, sugerira skretanje poludesno. Od dva moguća poludesna, biram prvo poludesno.
Pogledam preko ramena. Sava. S krive sam strane rijeke.
Naviguska šuti, ali bratić zove, gdje sam.
Dvadeset minuta kasnije, prelazim Savu. Naviguska me pouzdano navodi i pokazuje adresu odredišta; još tri minute do cilja...
Nepogrešivo me vodi na raskršće. Na njemu ostajem, na sredini. Zastoj sa četiri strane.
Desetak minuta kasnije, lociram se bratiću očitavanjem imena ulica sa ekrana naviguske. On začuje sirenu hitne kroz moj mobitel i utješi me, da ju čuje i uživo; mora da sam blizu.
Pola sata kasnije, kolona kreće.
Poslije prve pive, padamo si u pozdravni zagrljaj.
Da, veli, dobro sam jutros vidio; onaj udes na rotoru bio je njegov sin. Otišla samo limarija.
Uz drugu pivu, (piletinom, očito) punjena piletina.
Počinjemo se i smijati. Kreće prava priča.

9
Nakon što dva fotoaparata i četiri seta baterija nisam koristio za obilazak Temišvara, sjetim se beogradskog aviomuzeja i davnog plana, uz dugu ekspoziciju noću slikati neke vanjske izloške. Usput je svakako, skrećem.
Parkiram uz lancem zapriječen ulaz na parking muzeja i otvaram prtljažnik.
Iz triptiha pas – civil sa iskaznicom – čuvar u uniformi začujem kratak pozdrav i obavijest da je muzej zatvoren, da sam u sigurnosnoj zoni aerodroma i da krenem dalje bez fotografiranja. Afirmativno i bez riječi kimam u prtljažnik, ne okrećući se dodatno.
Topli pogled na starog transportnog Junkersa. Namig njušci bezvremeno seksi Caravelle.
Autoput. Četvrta... peta... šesta.
E.T. go home... Phone home... whatever; home, svakako...
/Pazi, sad mi i Bosna home... /

10
Izlazna granica iz Hrvatske.
Da otkud idem.
Iz Temišvara.
Sa zagrebačkim tablicama??
Pa da. Iz Rumunjske.
Aha, sretno...
Ulaz u Bosnu.
Otkud idem.
Iz Trelleborga, Švedska.
Pa kako, a jutros krenuo?!
Da; pa eto, malo jurio u povratku, što ćete, posao ne čeka ...
E pa nemojte juriti sad kroz Bosnu; sretno!
Naravno; hvala, adio... /druga, treća, itd./
...
Vilma! I'm home... !
(Nešto iza deset te večeri, taman dok sam eksao viljamovku i izvlačio košulju iz hlača pred tuširanje, sonorni glas na portafonu zamolio je da siđem otključati. Frendici se baš pila kava s nama.)



Post je objavljen 11.11.2011. u 11:11 sati.