Stvari su počele sa Santa Barbarom i Marisol, nekad nakon Dinastije i Dallasa.
Pomalo, taman oko Twin Peaksa, hvatalo nas je.
Sa demokracijom, sa slobodom (od čegagod).
Granice bivše države bile su, doduše, uvijek otvorene, ali mi, prefrigani Leibnitzima, Trstovima, euforično smo se sapleli i obezglavili u srazu sa Zapadom, kao da smo brdsko-planinska djeca Čaušeskua, Hoxhe, Honeckera.
Počeli smo sve pušiti. Sve gutati. Jer da smo pod sindromom netom prevaziđene diktature. Gladni, žedni.
Brzo je zaboravljen VUS (Vijesnik u srijedu, mladi moji); Danas. Izbor.
Brzo smo potisnuli iz sjećanja mrske punđatobrkate snajke koje su – ako nas baš nije strefila redukcija struje - poluispeglanim južnosrbijanskim naglaskom čitale cenzurirane vijesti iz studija, recimo, Priština, preko ruba predimenzioniranih cvikera nas fiksirajući kroz zaobljeni ekran...
Razmotan je Red Rarpet, valjda se rodio Modni Mačak, krenula je Glorija (blažena Ana Žube u Vikendu; tada je svijet još imao smisla... /Nemojte da nam i ona umre zaboravljena...!/)
Samodopadljivo, bez skrivanja, zamračivanja prozora i stišavanja tona, upijali smo CNN-koji-nikad-ne-lagi; ugodno se počeli meškoljiti u kakofoniji trećesmjenskog RTL-a – ok, treća nam je smjena progresivno odumirala, pa se nije imalo kamo, a ti dokusoupovi fakat ne bi se reklo da nisu stvarni ...
(BTW, RTL nemre nahvatat dovoljno naturščika; treba to nekak z burzom povezat...)
Za Big Brother nije se punici ustajalo otvoriti vrata niti po nevremenu.
Farma se prepričavala po čekaonicama, u redovima u banci, pred oglasnim pločama burze rada.
Postali smo osviješteni; postali smo fensi. Nisu nas više komunjare po medijima mogle muljat'.
Ako i nismo dolaskom Zapada imali za kokain, dugi nokat na malom prstu i izlizan daljinski postali su stvar nacionalne pripadnosti, poput krunice ili dvojnog državljanstva.
Svakako, mi smo zasluživali biti Zapad. Oduvijek. Mi smo zapadovi, zapad je naš!
A meni sad nedostaje ona mrgudna cvikerašica, koja taman krajem Vijesti u dvije minute izbifla svjetske vijesti (politekonomski bilten užeg zavičaja uvijek je bilo lako preskočiti).
Jer, tada sam gledao Vijesti zbog vijesti, a isto su bile k'o rijelitišou.
Nije mi nužno trebao Bilić, Stanković, Bago pojašnjavati novosti i zbivanja u drugorazrednoj maniri „Razumijem što čitam“. Nije mi trebalo predžvakati niti ispreživati MOJ stav.
Sad bih ga, po navici izobilja, najradije kupovao u šoping centru, tjedno, na šest rata ili pretplatom, prosim i markice za set besplatnih loncof.
E da se bar stav ima za kupiti, kad zatreba. Instant & oriđiđi.
A ne ovako; kakofonija šupljepraznog; ili šmrči svakako ili ne diši nikako ...
A žutilo, uglavnom, svi šmrčemo; samo sa različitim spikama poslije iziđemo među ljude. Nezainteresirani, zasićeni, konsternirani, ojađeni ili ogorčeni. Žutonosi.
A u stvari...
Ne pratimo suštinu izjave Rohatinskog. Nego zlobno i blazirano navijamo da okonča riječ, ne djelujući kao zamrznut kadar, otvorenih usta, sa mrljicom pjene u kutu u pokušaju najave kraha.
Ma, boli nas piksa, hoće li se junačko hrvatsko pravosuđe izboriti protiv šanera Sanadera i je li mu možda zbilja napakirano u ime spasa drugih dupeta i koliko je to našu djecu koštalo. Ne, mi prošaltamo sve informativne emisije dana i odvaljujemo na njegove koledžice. Mjerkamo sat, kojeg nam kamerman pokazuje, kao usput. Štopamo mu vrijeme od klupice do stolca sa i bez štake. Kao kad smo u četiri ujutro ustajali radi Mirka Filipovića i grizli nokte pri svakom rušenju, sad makar u sebi urlamo na svaku Sanaderovu fintu, uzrujavamo se kad Turudić krene stati „mirno“ jer je bivšem premijeru došlo uvoditi mu regule suđenja. Kao oko kad se onaj Cigo u Big Brotheru maltene pošorao sa onim.... onim, majoj, sjećaš se...
Nije nama bitno, što kosopica ima veću minutažu nego sve prognoze vremena, gospodarski trenuci i Pola ure kulture zajedno. Ne; mi se – zasićeni brošologijom – kladimo, gdje će sjesti u autu. Je li joj frizura otraga razbucana od noćne nesanice ili naslona za glavu dok je - okolo - putovala od Vrlike u Andrijevce sa onim višekratnim kamenom temeljcem (Made in PRC).
Pa Čobanković sa selakima. Dajtenajte! Koga zanima krmak, koga otkud nam mrkva i pšenica i kaj on boget ima s time. Ma gleda se vijesti, ne bi li se slučajno baš pred kamerom Čobi onesvijestio bezdašno i terminalno visokotlačno, ili se makar mlataravo spotaknuo o zlobno podmetnut špic-papak onog kosopičinog glasnokerbera, pa na sve četiri, a la Bandić, propentao kako love nema i basta. Pa selaki nahrupe sa traktorof; „pazi uznemirujuće snimke“.
A mi pred ekranom zabijamo šakicu u dlan i potcikujemo "To! Sad ga!"
Kajvamje; da vijesti, da politika!
Nutra nam je svakako sve šuplje i koma, a za po vani smo tek sisata provincijalka, koja ne bu ni skužila čije dijete nosi. Nema te politike da to sčenđa.
Dakle – zakaj gledamo? Zakaj šmrčemo, ha?!
Ali sad moram ići.
Počinje teve šoping (najavili su da bu Pevec prodaval ekskluzivno alate sa Farme), pa kaptolski serijal „Glasaj, On te vidi!“ pa trosatni spejšl o predstojećoj sezoni Big Bradera. Tu buju sve pojasnili, kak gledat' i na kaj pazit'.
Ne smijem propustit'; nebu mene ni'ko farbal.
Sanader bu se danas, vele, pojavil u Batinim mokasinicama: rupček Prada Men. Meni tu nekaj dismr. Vele i da su mu smrvili tri Persena u jogurt jutros. A Turudić da je ... ....
Post je objavljen 16.11.2011. u 08:12 sati.