Nikad nisam funkcionirao emotivno po datumima.
Osjećaj Božića uglavnom mi se pojavljuje pred Uskrs. Da baš na Staru godinu trebam biti euforičan i radostan /nakon cijelog dana benhurovskih borbi po šopinzima, kuhanja, spremanja, sjeckanja, poliranja, dogovaranja/, uglavnom mi je prije izvor frustracije uoči ho-ruk ugodnog druženja sa prijateljima. Jer emociju, radost, teško mogu racionalno prihtjeti u ime samog datuma.
Svakako, do mene je.
Do mene je ne manje, što odlazak na očev grob gotovo uvijek spada u logističku kategoriju godišnjeg odmora na moru; on se vratio ishodištu, moje su stanice i moja ishodišta drugdje, daleko.
Oca se često sjetim; i preko dvadeset godina otkako je otišao, gotovo je stalno prisutan u mom osjećaju; u mojim sredovječnim poistovjećivanjima, podsvjesnim usporedbama i propitivanjima.
Kad stojim pred grobnicom – da nije plemenskih ratova obiteljskih, smatrao bih ju i svojom, baš kako bi se još jedan krug zatvorio – uvijek se ispričam sa starim; kratak je to monolog, pet minuta; ponekad obojica samo šutimo. Ali uvijek, uvijek isti osjećaj – čemu taj ritual, i čemu baš tada, baš tu ...?
Osjećajem, moj se stari negdje drugdje svakako druži sa svojom ekipom iz mladosti, sa jedrim curama sa Omladinskih radnih akcija, sa susjedima iz našeg ulaza, koji su davno pomrli... Možda ujutro kupuje peciva sa Karolom Wojtylom, možda šeta psa sa Ayrtonom Sennom. Ne znam da nije tako, ali posve sigurno je to moja slika, moj osjećaj.
Ponekad baci pogled u mom pravcu, svako par godina osjetim njegov glas u praznoj sobi.
Tim više, stojeći kraj grobnice u Dalmaciji, osjećam se gotovo suvišno; svakako on zna novosti i ne odobrava dug put nizašto. Jer uz mene je svakako; u toku je, zna.
Slika oca uvijek je otprilike ista, čovjek od pedesetak godina.
S druge strane, moja ga je majka dosad nadživjela preko dvadeset godina. Sad, sa svojih sedamdeset i šest, dinamična i zdrava, ljuti se na doktore, koji pojašnjavaju da sa artrozom mora naučiti živjeti. Veli, pa što će biti kad ostari; treba li sad još dvadeset godina piti tablete i trpiti bolove, išijase, nadutosti. Nema li tu nekog boljeg rješenja, pita se.
Moja je stara pantera ambiciozan model; raduje me zapravo, ali kad se vidimo, često me zbunjuje njezino cjelodnevno mantranje o zdravoj hrani, vitaminima, omegama. I dopuštam si smješak uz ciničnu misao – „Želite li vječni život...?!“
(S druge strane, jedan gospodin njezinih srebrnih godina nekad me zatekao, rekavši „Da sam znao koliko ću poživjeti, manje bih maltretirao svoje tijelo...“)
Nedavno, vijest dana bila je otkriće eliksira mladosti u nekom hrvatskom laboratoriju.
I sad se pitam... Što to znači.
U Njemačkoj, uz progresivno pomicanje prosječne starosti, osamdesetogodišnjaka sa Alshajmerom ima dovoljno za prelazak parlamentarnog praga; da se samo organiziraju u stranku, postaju poželjan koalicijski partner sa utjecajem na sudbinu države. Ako se sjete kamo su krenuli jutros, i koja je godina.
Mirovinski modeli se urušavaju kao kule od karata; šarafi se po mirovinskoj dobi, stopi doprinosa, alternativnim modelima financiranja starih ljudi.
Segment umirovljeničkih domova i njege staraca globalni je „emerging market“; prema njemu, indijsko je tržište tek fragment. A nikakva kriza tržišna nije za očekivati; ono će samo rasti. U nedogled.
Gerijatriju treba regulirati, kako prateće industrije ne bi rasle van kontrole.
Emisije toksina. Potrošnja energije. O zbrinjavanju Pampersica da ne govorimo.
Eliksir mladosti dakle... znači – što?
Aplikacijom sa prvim cjepivima, svaku ćemo godinu proživljavati kao usporeni snimak, svaki će mobing u vrtiću trajati duplo, svaki prištić, svaki sat kontrolnog će se poduplati?
Duplo duže ćemo masturbirati, nesvjesni da nas to opet čeka nakon desete godine braka, redovno, u nedogled?
Ili ćemo, istim mjerilom, u hipotekama fiksiranim brakovima ostajati duplo duže, trpeći povampirenu šefovu tajnicu ne manje nedogledno? Duže ćemo, razvučenije, tražiti posao, jer duže i živimo?
Ili će efekt vječnog života krenuti odjednom, uz konfete i vatromet pred očima, pa ćemo pedesetak, šezdesetak godina biti polutreperavi, grintavi udovac ili udovica prikrivane inkotinencije, na radost vječnopostpubertirajuće njegovateljice?
U najgorem slučaju, počet ćemo se kotiti kao štakori, jerbo ćemo se i reproducirati bitno duže.
Ovi stari držat će svoje visokostropne, zapuštene stančuge, a mladi će početi graditi gdje ima mjesta; po golf-terenima, ispod Plitvičkih slapova; niknut će rotirajući, stokatni stambeno – poslovni kompleks na Visovcu a do polumilijunskog Čiova stodesetgodišnja kosorica gradit će most?!
Autobusi i tramvaji, zbog omjera stajaćih i sjedećih mjesta u korist naših seniora, bit će beskrajni konvejeri; samo se zakorači na njih (ili se umanevrira svoja SUV-staračka kolica kromiranih felgi i nitro-ubrizgavanja, naravno sa MP4-Dolby Surround - slušnim aparatima ...)
Zelene tržnice radit će par – nepar. Jer infrastrukturno ne podnose toliki broj dugovječnika sa kolicima za špeceraj, koja prtljavo vuku po dva metra iza sebe, krčeći si put dizajnerskim stalkom sa infuzijskim koktelom „Together Forever“...
...itd... itd...
Ne znam, kako zamisliti ovaj dan, da mi se otac pojavi na vratima.
Ponuditi mu kavu, ili ipak čajić? Što mu reći o svojoj situaciji, a ne riskirati konflikt, jer je danas sve drukčije...?
Moja majka, dok ovo pišem, sigurno poludepresivna na silu žvače treći jutarnji obrok integralnih žitarica sa suhim voćem, i neće današnji dan razlikovati od tisuća dana prije niti od onih, koji joj, nadam se, još predstoje.
Ali, koliko ponekad pomislim da se blagdan Svih svetih premeće u licemjeran, ritualni tribut sjećanju, koje tijekom godine zanemarujemo između promocija, stečajeva, hipoteka i otkaza, toliko... to sa eliksirom dugovječnosti... ne znam baš....
Post je objavljen 31.10.2011. u 10:46 sati.