Marketing
Kakvu ljubavnicu rabiti – Jelo Žužinek prkosi recesiji
Mila moja metroseksualčadi,
izbivao sam sa svoje posavske Elbe tek dva tjedna – moja se Josephina nije kako spada stigla ni pripremiti za moj povratak – ali svašta se izdešavalo; od starih i vrle(t)nih lokalnih cura sretno trudnih sa traženim kafanskim pjevačem daleko iza zenita, preko kojekakvih povrijeđenih sujeta radi navodnog paralelnog očinstva dosad neupitnog sumještanina nekoj tamo fufi (umjesto damicama previđenim tek kletvom provincluka) pa do županijske politprominencije navodno upitnih karnalnih preferenci, ako je vjerovati tim stvarima; svašta jema nova u našem muškatnom Orašju...
Ma, recesiji unatoč, živo se je i kopulativno, i dobro je tako.
Svakako, vaš životom šibani i voljom erektivni Jelo Žužinek ne promišlja odustanak, ne promišlja predaju.
U ovom ću obraćanju, mili moji, proglagoljiti koju o idealnoj ljubavnici.
Evo nekidan, reče moja majčica, pogleda obooko odsutnog nad rubom makovog kolača obilato zasutog šlagom, kako nije kraj svijeta imati ljubavnicu.
I taman kad sam, gutajući preslatko prerijetku kavu uz CD nekakvog dječačkog zbora, prihvatio kako je moja srebrnosiva pantera krenula stopama djece cvijeća, kojima je trebala krenuti prije skoro pola stoljeća i pronašla neku dušu sebi zakašnjelo u spoznaji sličnu, fokusirala je jedno oko na mene, pa i drugo, i shvatio sam da sam krivo shvatio - da ne nazočim outingu stare gospođe titravozalazeće karnalnosti (DIN).
Veli ona, pa da, sine, ne kažem da trebaš, ali danas to svatko ima. Par sati sa strane (odsutno žvakanje kolača i malo šlaga u kutu usana); ako to nekoga čini sretnim, ako lakše nosi svoju svakodnevicu nakon toga, zašto ne. Veli moja siva pantera. I zalije kavom.
I dala mi je za misliti.
Odzvanjale su mi majčine riječi i par dana kasnije, dok sam za sombra-y-sol stolićem kafića u polusjeni Lutherove crkvetine pokušavao upratiti plamteće oči, dinamične prste i grleni smijeh svoje negdašnje profesorice engleskog, koja se u samozadovoljavajućem monologu bavila pitanjem, zašto sam tada pobjegao glavom bez obzira, kad je otvorila vrata praznog stana u otvorenoj spavaćici, sa bocom šampanjca u ruci, a ja tada pojma ni o Ms. Robinson ni o Posljednjem tangu nisam imao...
Ali, kadar je bio činjeničan, tada i sad... A meni pred očima lik i misao moje majke.
I zaista... savršena ljubavnica? Pazi, ne supruga, ne intelektualna družica, jutrojoggerica, divna majka, nego... Baš ljubavnica...
Ona koja će ti spretnim prstima otkopčati dugmad na trapericama preuskim; koja će iz damske torbice izvaditi divno uže i bočicu bebi-ulja ili se početi posve bezrazložno milovati po guzi za tebe?
Ili pak ona malo krupnija, bjonda, duge, nježne kose svezane u konjski rep, koja će ti ničim izazvana pustiti klape sa kazetofona u svojoj garsonjerici, asertivno te grleći uz opasku kako je sin na faksu a kćer kod bake i kako te baš može zamisliti s njima uz doručak.
Njoj nasuprot, britka razvedena intelektualka, sva zapakirana u zahvalnost tvoje pažnje njezinoj neuglednoj vanjštini... I taman negdje između preskočenog tuša, dok joj jednokolosiječnoumno mijesiš tople, mekane guzove, glasom najavljivačice putničkog vlaka Novska-Sesvete –Zagreb-stiže na drugi peron, prvi kolosijek, veli kako ne, ne, nemoj; ovo mora stati jer da što ako se ti u nju zaljubiš, veli još, i skroz te smete slikom vagona koji niti je krenuo niti stigao, ali avetinjski klizi maglom...
Otpravnica jedna...
/Ne manje, pod imenom „Krešo autolimar“ par tjedana kasnije dobit ćeš sms kako se raduje idućem susretu./
Ali sve je to za ljude, mili moji, i sve je to ok, jer naravno postoji i varijanta da ljubavnica pozove na noć u drugom gradu, ali uz opasku kako biste mogli na harmonikaški koncert njezinog muža te večeri, nakon što ...
Naravno, postoji i model koji se u aktualnoj znanstvenoj varijanti konačnog broja dimenzija uprizoruje na fejsu i pozove te u svoj novi stan uz obećanje pite i bureka, pa ipak venju dejta pomakne u birc samoposluge i pojavi se sa kolegom, dok ti ispod stola neurotično prstima prelaziš preko preklanjskog paketića kurtona u džepu, mjerkajući, tko će prvi odustati... A ona baš ima stopalca... mmm...
A opet, i to je bolje, nego kad sa ponosom i predrasudama gutate njezino rutinsko i imenima garnirano pozdravljanje sa šoferom iz Zrenjanina, sa klincem na recepciji i sa konobarom u foajeu motela, a u svako vlakno odjeće uvlači vam se vonj zelja, Graševine, Yorka i vlažnog drva...
Pilu naopako – poželjna je varijanta, kad ljubavnica nije skroz fensi model iz Playboya ili Privatea ili jedna od amaterki godine na PornTubeu. (Potonje nameće dvojbu, je li štetnija navada na pornografiju ili na sporadične ljubavnice, i što je alijenacija...)
Recimo, sokne.
Naravno, mili moji, nekima od nas to je fetiš; nožni prstići poput bombončića zamotanih, nevidljivi, a rub čarapice blago svučen ispod zgloba koji vam počiva na ramenu... ahhh!
Ali ne, ne griješite, mili moji! Jer, vaša je ljubavnica čisto biće, nepatvoreno, samo vaše osim samo muževo (... valjda...), i njoj je to sve preuzbudljivo i preemotivno, i ona nikako da se prepusti karnalnosti, a vi jadni koljenima pridržavate dva madraca u razletu; ona se izvija, uzdiše, i taaako vas navodi da uzmete baš i sad i upravo pošto ste i došli... a ona moli da ju pričekate, jer joj treba danas malo duže, joj, ...
I prođe i lutrija, i dnevnik, i sport i prognoza, i kad zaista više nemate smisla odgađati jer i vaš vlak uskoro ide /za ozbiljno.../ primijetite da je – negdje oko prognoze za Jadran svučena - sokna skrivala ispucale pete, ili duge crne dlačice na nožnim palcima, i sve se odjednom smiruje, i usporavate, dapače hvatate i najavu noćnog programa i umirujete se i pentate kako nije bitan orgazam i kako je sve ok ali pomalo je zaista kasno ...
Da vas ubija rame o koje ste se oslanjali svo vrijeme, prešućujete naravno...
Slično zahvalno djeluju i nosne dlačice, recimo. Čuda čine na odgđanje ejakulacije, i dapače, postojat će trenuci, mili moji, kad ćete sa smješkom dnevnosanjati o ljubavničkom talentu svoje male nosorunjavice, o kako li vas je odgodila i produžila, samo prašumovite nosnice šireći u ritmu ...
U kontru – svako zlo za neko dobro - možda vas na put morala i čudoređa vrati baš taj prizor, i gotovo pavlovsko prisjećanje na bebinjeguze nozdrve vaše supruge doma... Ljubavnica u službi Vatikana, takorekuć, a suprugica će vas zbunjeno gledati i zlobno nadometnuti, kako ju deset godina i tri mjeseca po povratku sa posla nikad niste poljubili u nos tako nježno, te otkud sad to, cvrkut, sumnjotračak ...
(Kritičnim slučajevima je za preporučiti model, uz kojeg možete sami za sebe, indmidl ovdi ekt, pogađati lica, koja prepoznajete u njezinim predorgastičnim grimasama... Mickey Rourke? Van Damme? Jackie Chan? Čkalja...?
O tome nekom drugom zgodom više...
/I naravno, niste ni vi neki prizor dok arlaukate, sopćete i pravite grimase flekavih prsa i orošenog trbuha, ali to prepuštam kolegici Jelinek... /
Dakle, kažem vam, mili moji, nije to sve samo tako, i u pravi je moja majka; nije ni ljubavnica najgora stvar. Ali, odabrati treba znati ...
(O triku, baš ne odabrati baš onu, u kojoj ćeš jednim pogledom prepoznati desetljeća vjerovanja u njezino postojanje; s kojom će kliknuti i bez soneta, šampanje i vatrometa, i s kojom ćeš zbilja htjeti optrčati posljednji krug... – ne ovaj put.)
Dok je WestGatea i Kike,
voli vas Jelo Žužinek
/Neki "Bauhausovci" su prije devedesetak godina spolovima pridavali boje i oblike; rad L. H.-Macka; knjiga "Bauhaus" autorice M. Droste/
Post je objavljen 11.10.2011. u 12:47 sati.