Mili moji lizci,
neka vas imenica u vokativu ne zbuni.
Trpni oblik od „leasing“, uglavnom u kontekstu oksimoronski spuštenih terenaca, kakve svaki pošteni metroseksualac rabi, kako bi brže prošao gradskim zavojima kao sintagmom života.
Obraćam se, naravno, i našim bezrepim družicama u tim SUV-ovima, pogotovo duplo mlađima i duplo starijima. Jer, ovaj post dediciram njima, upravo kako bih dokazao da Jelo Žužinek ne treba lik i djelo žene, kako bi dio svog prebogatog životnog iskustva, na altruističko dobro gendera, racea i agea podijelio sa pučanstvom.
/Sudeći po Red Carpetu, pučanstvo – pućiti (usne); kolagen, botoks; mi Hrvati. Detalji razvidni na Googleu./
Danas ću naime posegnuti u vlastiti donji veš. Činjenica da su neki od vas, vjerni moj publikume, to dugo iščekivali, govori o vama i o meni podjednako. Vremena su teška. Stoga, zasučimo labie, pljunimo na prepucij, i – ajmo...
Tema dana – sauna.
Za kratkovidne i inoćorave.
Da iskustvo sjajnoznojnih tijela u skučenim prostorima počinje na blagajni, koja vam u startu ukrade frtalj vure naplaćenog boravka, nije tema.
Ali slijedom logistike prosječne saune sa svim tim prostorijama i hodnicima, lako će vam se desiti da se izgubite. Ovo pogotovo, ako ste cvikere svoje nasušne ostavili uz vlažne čarape, u cipeli, u ormariću. Sa odjećom.
I onda – okopojasno i podtrbušno ogrnuti ručnikom – sjednete u izmaglicu. I krene vas iritirati što stalno netko ulazi i izlazi. Jer to hladi prostoriju, a vi ste platili. Tu negdje skužite da unatoč dva skretanja udesno još sjedite u svlačioni.
Stvar sa držanjem tijela prvih par puta je posebno štosna.
Obično parne, formacije bildera ne uspijevaju hodati normalno, već djeluju kao višestruko zrcaljeni Cro Cop uz Wild Boyse.
Vi ostali djelujete gotovo normalno; nemate problema sa hormonima razvaljenom jetrom i prejakim bedrima, pa se ispravite (što izbacuje škembu), uvučete škembu (što otežava disanje), malo razmaknete laktove u hodu (što povećava rizik pada ručnika i posljednično gologuzo saginjanje na hodniku sa bilderima). I hodate. Opušteno, ali govorom tijela dajući na znanje da ste mužjak u snazi i formi, konoser i bivši štemer. Obzirom na zavjet karmelićanske šutnje u saunama, niti u jednoj prostoriji saune ne ispucavate znakovitu i nikad do kraja smislom protumačenu upozoravajuću opasku o kvartu porijekla, u kojem ste odrasli, masturbirali i dobijali ćuške od ćaće. U sauni dakle propada proaktivno markiranje terena spomenom Knežije ili Dubrave, Gajnica ili Bukovca.
(Sopot igra, ali jako sporadično.)
Naravno, osim kratkovidnosti i izmaglice, problem muškosti je i sama muškost.
Jer em ste ćoravi pa ne vidite tuđu, em iz nekog razloga, to je jedino bitno u svađi sa Bivšom i u – sauni.
Jer lik s većom ćunom nekako vas ugrožava. Uzalud tvrdnja Tušek-Sopek-et-al, kako se veći manje poveća od manjeg. Maliciozne li tješidbe, zapravo...
Da vas lik prekoputa zbilja ugrožava, skužite tek kad dobroćudno, „bianco“ nasmiješeni, škiljeći odmjerite njegovu muškost pa decentno fastforvardate preko torza i dođete – BUSTED!! - do njegovog iziritiranog pogleda. Kojeg više osjetite nego vidite. Jer ste, rekoh, ćoravi u izmaglici.
Posebno je nemušto, situaciju pokušati okončati kulturnjačko-teatralnim citatom Al Pacina, „Miris žene“, I'm in the dark here.
Jer tek to otvara mogućnost nesporazuma.
A liku ste se već našli na putu, kad vam je ranije, zbog širenja laktova, pao ručnik pa ste se munjevito sagnuli baš kad je nailazio iza vas.
Ili je to bio netko sličan njemu.
Šank i prostor za odmor pružaju priliku za predah; držeći se za čašu vode i za svoj ručnik stignete malo kontemplirati o dosadašnjem doživljaju.
Posebno o fenomenu, kako mi muški, kad uđemo u saunu i smjestimo se ukupno i parcijalno, krenemo kružno milovati svoja prsa i odhukivati nekakvo „aaghh.... uuuugh... mmmhh“. Valjda kao znak da je novopristigli mužjak pronašao dobro mjesto i da se nada ekstenziji užitka.
Posebno u turskoj kupelji, ponekad se čuje i zvuk sitnoritmičnog šljapkanja, kakav ste inače čuli samo potiho gledajući BeDeEsEm sa Japankama na JuPornu.
U detalje ne ulazite, ali iz turske kupelji nešto prije vremena kidate.
Na hodniku se na par centimetara unosite u facu brojevima i kukama 1 – 10 na zidu, tražeći među vlažnim sivim ručnicima svoj vlažni sivi ručnik.
Sa natikačama je lakše; Nike, 39, ostale od Bivše u vašem stanu, nekad davno. Za saunu taman.
Ulazak u jacuzzi posebno je problematičan za ćorave muške, bez obzira na ispršenost, muške grudi, bezuspješno uvučenu škembu i razmaknute laktove.
Dok još u sebi ponavljate broj kukice, na koju ste ovaj put objesili ručnik i stisnutih očiju em vizualizirate taj broj, em šacate broj i visinu stepenika koji vode u uzburljanu vodu, na kojoj leluja par ćelavih glavurdi, naravno shvaćate trik multitaskinga i, ćoravi i dekoncentrirani, tri koraka ispred svoje družice – jer vi ste alfa-mužjak i vođa i osiguravate joj prostor – svom dužinom sa najgornje stepenice fulate iduću i uz osjećaj beskrajnog slow motiona padate posred bazenčića; nečije koljeno vam se zabija u obsaljeni bubreg, instinktivno rukom hvatate u zagrljaj predlakavog lika sa reperskom lančinom u drugom kutu okruglog bazena; koprcate se kao kurban pred Bajram i, zapravo isprva sretni što ništa ne vidite, hitro zauzimate dignificiranu pozu između dvojice grmalja i družici domahujete da je sve pod kontrolom.
U idućem trenu, skužite jedva potisnuti smijeh ćelavih lanconoša oko sebe – mora da su vidjeli da imate malog malog – i vidite kako krupna muška ruka kreće u susret vašoj Najdražoj, kako bi ju sigurno privela žednu preko vode. Vaš maločasni domah, naravno, nije vidjela.
Ostatak kadra gubi se u štrcanju prokletih mjehura proklete vode pune prokletog klora u vaše ... oči.
U koljenu vam pulsira, i dok malo kasnije smišljate rewind-varijantu suverenog body languagea za ustajanje - ?? koji broj kuke za ručnik...?? 6? 9? 69?? – nježni dlan na svom bedru pripisujete svojoj Mucici. Čije glasovne fragmente u magli istovremeno čujete kako dopiru sa tri metra, sa druge strane bazenčića.
Naravno, uvijek se i sve vrti oko poze.
Jer, kad ste petnanestak minuta izgubili, sjedeći u čekaonici zamijenjenoj za aklimatizacijsku saunu; kad ste morali do toaleta kako biste se ispregledavali da vam nakon pada u jacuzzi niti jedna kost ne viri iz tijela unatoč osjećaju, vi kao potomak lovaca u brizi nad ženkama i potomstvom postajete svjesni da vrijeme ističe. A na blagajni su vas u startu cvaknuli za frtalj vure.
I dok bistrite staklasti pogled u situacijskoj svijesti i skrolate solucije do spasonosnog odabira, shvaćate dvije stvari.
Prvo, Roger Bacon bio je turbofaca; megastar, kad je otkrio princip leće i, time, cvikera.
Drugo i ne manje bitno, među svim tim prigolim siluetama sa istobojnim ručnicima, koje vrludaju spletom maglovitih hodnika nošene New Age – glazbom, vi ste em izgubili svoju Družicu, em time & više i sebe.
Te se, svjesni da gubite vrijeme nužno, počete uz decentan smješak unositi u face prolaznika, tijela na ljuljaškama, ležaljkama, vodenim krevetima. Vremenom oguglate na reakcije i bolje pazite na laktove. Zbog ručnika.
Družica nešto kasnije pronalazi vas, dok tupavo bijesni ispijate šestu čašu vode uz šank kao jedino nemaglovito mjesto između Desinića i Radakova.
Cura za šankom se razniježi kad vidi sretno ujedinjenje obitelji.
(Ima divne dojke ispod uske majice – đubre jedno, to odjednom vidite; progledali, ha?! – ali broj telefona zaboravite; to ne igra danas....)
...
Kao bunovni, iz kazete sa odjećom sa cipelama sa vlažnim čarapama vadite svoje naočale. Face kao netom nakon velike nužde, stavljate ih na nos.
Je li vaša Družica još u tušu, ili se – iznimka potvrđuje pravilo – već obukla i krenula do fenova i izlaza, nebitno vam je. Jer vi VIDITE da je nema.
Par minuta kasnije, široko nasmiješeni i mimo svakog nesporazuma i voajerizma obučeni, nasmiješeno svoju Družicu hvatate za ruku i poljubite.
Ona vas pogleda, malo zbunjeno, i veli nešto tipa „Jelda, baš smo se fino opustili?!“
Živahni bili a nitko ne sumnjao,
Vaš Jelo Ž.
Post je objavljen 27.10.2011. u 07:29 sati.